Broj žena širom svijeta koje počine nasilne zločine veoma je mali - 2021. godine bile su odgovorne za svega 10 odsto ubistava. Mnogo je veća vjerovatnoća da će žene biti žrtve nego počiniteljke. A kada žena ubije, u mnogim slučajevima žrtva je muški partner ili član porodice, a u pozadini gotovo uvijek stoji istorija porodičnog nasilja.
Kako piše “Gardijan”, podaci i istraživanja pokazuju da je većina žena osuđenih na smrtnu kaznu širom svijeta proglašena krivom za ubistvo, i da su ta ubistva najčešće počinjena u kontekstu rodno zasnovanog nasilja. Žene ubijaju da bi spasile sebe - samo da bi se potom ponovo suočile sa zlostavljanjem i smrću.
Sandra Babkok, klinička profesorka prava i direktorka Centra Kornel za smrtnu kaznu širom svijeta, radila je ili istraživala oko 70 slučajeva žena osuđenih na smrt zbog ubistva, uglavnom u SAD, Malaviju i Tanzaniji. U svakom od tih slučajeva postojala je pozadina zlostavljanja.
“Ne postoji slučaj u kojem nema olakšavajućih okolnosti”, kaže ona. “Uvijek postoji nešto. Kada se osvrnete na najteže slučajeve - a znam zaista teške slučajeve, baveći se smrtnom kaznom - uvijek postoji razlog i priča koja vam omogućava da shvatite zašto se to desilo”.
Hosein Raisi, iranski advokat za ljudska prava, zastupao je 15 žena osuđenih na smrtnu kaznu u Iranu, od kojih je većina proglašena krivom za ubistvo svojih muževa. Svaka je imala istoriju zlostavljanja, a neke su bile i žrtve prinudnih ili dječjih brakova.
Zarbibi (nije joj pravo ime) je imala 16 godina i bila je četiri mjeseca trudna kada je ubila svog muža pokušavajući da mu kuhinjskim nožem odsiječe glavu. “Sljedećeg jutra, iako sam bila u policijskoj stanici, osjećala sam sreću što on više nije na ovom svijetu”, napisala je Zarbibi u dnevnicima prije nego što je oslobođena. “Prvi put sam bila slobodna od njega, osjećala sam se lagano kao balon koji bi mogao da odleti”.
Zarbibi je opisala užas prisiljavanja na brak sa muškarcem koji ju je tukao i silovao. “Imala sam samo 13 godina i bila sam udata za nekoga mnogo starijeg, na vrhuncu muške snage, slobodnog da se ponaša prema svojoj ženi kako god želi, bez ikakvog obzira prema meni”.
Od 15 slučajeva na kojima je Raisi radio, četiri žene su pogubljene, neke zbog zločina koji su počinile kao maloljetnice. Ostale su oslobođene, ne zato što su sudije koje su vodile njihove slučajeve razumjele porodično nasilje i uticaj koji ono može imati na žene, već zbog odredbe u islamskom pravu koja kaže da se pogubljenje može izbjeći ako član porodice žrtve ponudi oproštaj.
“Gardijan” piše da je sve više istraživanja koja pokazuju da su žene koje ubiju svoje zlostavljače iznevjerene od strane krivičnopravnih sistema i da ne dobijaju fer suđenja. Suočene su s advokatima koji nisu osposobljeni da rade sa žrtvama zlostavljanja, pravosudnim sistemima koji su patrijarhalni, kruti i zastarjeli, te nedostatkom razumijevanja kako funkcionišu prisilna kontrola ili porodično nasilje i kakve mentalne posljedice ostavljaju.
Britanski list navodi rezultate studije organizacije Penal Reform International koja pokazuje da, uz malobrojne izuzetke, krivičnopravni sistemi širom svijeta podbacuju kada je riječ o ženama time što zanemaruju njihovu traumu i stvarne dinamike porodičnog nasilja. U većini zemalja ne postoji poseban pravni osnov da se u obzir uzme istorija zlostavljanja, pa se žene uglavnom moraju oslanjati na postojeće pravne odbrane, koje su najčešće loše prilagođene ženama koje su doživjele dugotrajno zlostavljanje.
“Žene koje ubiju u kontekstu zlostavljanja ne dobijaju fer suđenja”, kaže Harijet Vistrič, advokatica i izvršna direktorka Centra za pravdu za žene.
“Postoji mnogo problema vezanih za traumu, disocijaciju, nedostatak sjećanja, zbog kojih se ženama ne vjeruje. Žene koje su nasilne vjerovatno će biti strože osuđivane zbog predrasuda, seksizma i mizoginije, jer žene time izlaze iz okvira onoga što se od njih očekuje”. Situacija za žene u krivičnopravnom sistemu je “prilično loša”, dodala je.
Međutim, kako ističe “Gardijan”, postoje naznake da neke jurisdikcije počinju da uzimaju u obzir porodično nasilje. Sali Čalen je 2011. osuđena u Ujedinjenom Kraljevstvu za ubistvo svog muža čekićem, nakon što je trpjela tri decenije zlostavljanja. Vistrič i drugi su radili na njenom slučaju, a ona je 2019. oslobođena nakon što je priznala krivicu za ubistvo iz nehata. Presuda je bila istorijska i prvi put je britanski sud razmatrao odbranu zasnovanu na “prisilnoj kontroli”, prihvatajući je kao oblik porodičnog nasilja.
Lavern Longsvort, koja je ubila svog muža nakon godina fizičkog, seksualnog i emocionalnog zlostavljanja, oslobođena je iz zatvora u Belizeu 2014. godine, tri godine nakon što je bila osuđena na doživotnu kaznu. Advokati su tvrdili da je u vrijeme zločina ispoljavala simptome sindroma zlostavljane žene, oblika posttraumatskog stresnog poremećaja, čime je postavljen novi pravni presedan da sudovi u Belizeu prihvate ovo stanje kao osnov za odbranu.
Žene koje su nasilne vjerovatno će biti strože osuđivane zbog predrasuda, seksizma i mizoginije, jer žene time izlaze iz okvira onoga što se od njih očekuje
Jedan sudija u Keniji je 2021. godine utvrdio da je Trufena Asvani postupila u samoodbrani kada je ubila muža nakon godina nasilnog zlostavljanja. Asvani je osuđena na jedan dan zatvora - dan izricanja presude - koji je okončan čim je sud završio zasjedanje.
Vinfred Sjombua i Širli Amajo, stipendistkinje organizacije Reprieve, nevladine organizacije koja se bavi pravnom pomoći, uključene su u Projekat ponovnog izricanja kazni u Keniji, čiji je cilj da pomogne 5.000 muškaraca i žena osuđenih na obaveznu smrtnu kaznu u toj zemlji. Predmeti kojima se bave Sjombua i Amajo obuhvataju žene koje su osuđene za ubistvo, od kojih gotovo sve imaju istoriju zlostavljanja.
“Namjera je da se sudijama pokaže kako trpljenje rodno zasnovanog nasilja može ili narušiti nečiju sposobnost rasuđivanja ili može izazvati izvršenje krivičnog djela”, kaže Sjombua. “Ponekad uspijemo da povežemo rodno zasnovano nasilje s mentalnim zdravstvenim problemima kod žena, koji utiču na njihovu sposobnost da racionalno rasuđuju i (znače) da one mogu počiniti djelo poput ubistva”.
“Gardijan” ističe da je napredak bolno spor širom svijeta te da mnoge žene ne znaju da bi u sudskom postupku trebalo da navedu istoriju zlostavljanja kao olakšavajuću okolnost. U međuvremenu, nedostaju podaci i istraživanja o vezi između žena koje ubiju i rodno zasnovanog nasilja.
U istraživanju objavljenom ove godine, diplomirana pravnica Anali Buskarino napisala je da je potrebna međunarodna reakcija kako bi se prepoznali i suzbili rodni stereotipi kada je riječ o strogoj kaznenoj politici prema ženama koje ubiju nasilne partnere. Ona predlaže rezoluciju Ujedinjenih nacija koja bi podstakla države da uzmu u obzir istoriju zlostavljanja kao olakšavajuću okolnost prilikom izricanja kazne, da izmijene zakone o samoodbrani i da prihvataju dokaze koji su osjetljivi na rodne aspekte.
“Žene u zatvoru su oduvijek bile zanemarene”, kaže Babkok, koja je 2018. napisala globalni pregled žena suočenih sa smrtnom kaznom. “Za to postoji mnogo razloga. Najblaže objašnjenje je njihov mali broj, ali mislim da je problem dublji. Mislim da su žene u zatvorima zaboravljena populacija”.
Ona je dodala: “Uzročna veza između iskustava rodno zasnovanog nasilja i nasilnih činova je vrlo slabo istražena, a dijelom je to zato što je rodno zasnovano nasilje normalizovano do mjere koja je i dalje šokantna”.
Broj žena u zatvorima približava se milionu
Do milion žena širom svijeta suočeno je sa seksualnim nasiljem, prinudnim radom i teškim uslovima u zatvorima, što eksperti opisuju kao rastuću globalnu krizu.
“Gardijan” piše da broj zatvorenica raste znatno brže nego broj zatvorenika i da bi mogao premašiti milion. Iako čine tek dva do devet odsto zatvorske populacije, broj žena u zatvorima je porastao za 57 odsto od 2000. godine, dok je broj muškaraca u zatvorima porastao za 22 odsto.
“Suočavamo se s globalnom krizom”, rekla je Olivija Roup, izvršna direktorka organizacije Penal Reform International. “Ako pogledate stopu rasta u odnosu na muškarce u zatvorima, to je zaista alarmantno. Žene su često na margini, a suočavaju se s veoma surovim i teškim uslovima, pri čemu njihove potrebe u većini slučajeva ostaju neispunjene”.
U razgovorima sa zatvorenicama, advokatima i aktivistima širom svijeta, “Gardijan” je utvrdio slučajeve u kojima su žene prebijane, seksualno zlostavljane i korišćene kao ropska radna snaga, često dok služe kazne za sitne prekršaje.
UN su prije petnaest godina usvojile Bangkoška pravila o tretmanu zatvorenica i vanzatvorskim mjerama, što su bile prve međunarodne smjernice koje su se bavile položajem zatvorenih žena. Iako je od tada ostvaren ograničen napredak, mnogi aspekti i dalje se ignorišu ili zanemaruju, kazala je Roup.
Siromaštvo, zlostavljanje i diskriminatorni zakoni podstiču ogroman porast broja žena u zatvorima širom svijeta. Žene su nesrazmjerno često lišene slobode zbog sitnih krađa, poput krađe hrane za bebe i djecu, zbog prosjačenja, u okviru “rata protiv droge”, kao i zbog rada u neformalnoj ekonomiji.
Prema Svjetskoj listi zatvorenica, u svijetu je više od 733.000 žena i djevojaka u zatvoru, a stvarni broj je vjerovatno veći. SAD imaju najviše zatvorenica - 174.607, Kina oko 145.000, a u Evropi ih je oko 94.000, dok Australija ima 3.743 zatvorenice.
“Gardijan” ističe da se žene suočavaju s posebnim izazovima u sistemu koji su gradili muškarci - za muškarce. Veliki procenat žena u zatvorima ima mentalne zdravstvene probleme i istoriju zlostavljanja, a u Evropi je stopa suicida među zatvorenicama devet puta viša nego u opštoj populaciji, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije.
Sabrina Mahtana, zambijsko-britanska advokatica i članica organizacije Women Beyond Walls, smatra da većina žena uopšte ne bi trebalo da bude u zatvoru.
“Nakon 20 godina rada sa ženama u zatvoru i posmatranja kako to izgleda širom svijeta, ne mislim da zatvor funkcioniše. On je zaista štetan i mislim da moramo radikalno preispitati način na koji sprovodimo pravdu”.
Ona je dodala da većina tih žena ne predstavlja opasnost za društvo.
“Još uvijek nekako vjerujemo da je zatvor mjesto rehabilitacije gdje loši ljudi uđu, a dobri izađu. Ono što vidimo jeste da ulaze ranjive i marginalizovane osobe, a izlaze još traumiranije”.
Mnoge žene u zatvoru su jedine starateljke svoje djece, a procjenjuje se da 1,45 miliona djece širom svijeta ima majku u zatvoru. “Kada majka ode u zatvor, porodica se obično raspadne, a djeca završavaju u sistemu socijalne zaštite ili kod drugih članova porodice”, rekla je Roup. “To ima mnogo veći uticaj nego kada muškarac ode u zatvor”.
Britanski dnevnik ističe da je seksualno nasilje u zatvorima uobičajena pojava. Zabilježeni su slučajevi, naročito u područjima pogođenim sukobima, u kojima su žene seksualno zlostavljane, odvođene iz zatvora noću i primoravane na prostituciju.
U Indiji se, kako se navodi, zatvorenice dovode zatvorenicima, seksualno zlostavljanje je rasprostranjeno, a stotine djece rađa se u zatvoru kao posljedica toga.
Bonus video:
