Ovo je svijet Donalda Trampa, a svi ostali u njemu samo žive. Kako piše “Ekonomist”, upravo je povratak Trampa u Bijelu kuću bio ključni faktor koji je oblikovao globalna zbivanja u 2025. godini, i tako će ostati i u periodu koji slijedi. Njegov pristup, koji svjesno ruši ustaljene norme, izazvao je potrese u pojedinim oblastima, poput trgovine, ali je donio i konkretne diplomatske pomake, poput Gaze, te natjerao saveznike na promjene koje su dugo odlagane, uključujući rast evropskih izdvajanja za odbranu. Dok se “trampnado” nastavlja i u 2026. godini, “Ekonomist” je izdvojio ključne trendove i teme na koje treba obratiti pažnju u godini pred nama.
Geopolitičko lutanje
Analitičari spoljne politike podijeljeni su oko toga da li svijet ulazi u novi hladni rat, između blokova koje predvode Sjedinjene Države i Kina, ili će neki trampovski dogovor podijeliti planetu na američku, rusku i kinesku “sferu uticaja”, u kojima svaka sila može da radi šta želi? Ne treba računati ni na jedno ni na drugo. Donald Tramp preferira transakcioni pristup, vođen instinktom, a ne velikim geopolitičkim paradigmama. Stari globalni poredak zasnovan na pravilima nastaviće da se kruni i propada. Ali će se istovremeno formirati “koalicije voljnih”, koje će sklapati nove dogovore u oblastima poput odbrane, trgovine i klime.
Kako se stari poredak ruši, obrisi novog svijeta postaće znatno jasniji u 2026. godini - i to u tri ključne oblasti. Prva se tiče budućnosti zapadnih liberalnih demokratija. Izbori za Kongres na polovini mandata u novembru pokazaće da li se Amerika ozbiljno približila kvazi-autoritarnom modelu vlasti.
S druge strane Atlantika, 2026. će pokazati da li su populistički nacionalisti u stilu pokreta MAGA nadomak vlasti u najvećim evropskim ekonomijama.
U Britaniji, gdje stranka Reform UK Najdžela Faraža vodi u anketama, lokalni izbori će otkriti da li se ta prednost pretače u glasove - i samim tim, kakve su šanse da Faraž, na narednim parlamentarnim izborima, postane premijer.
U Francuskoj, nedavna iskustva sugerišu da je još jedan pad vlade u 2026. godini više nego moguć. To bi otvorilo put vanrednim parlamentarnim izborima i vjerovatno dovelo do toga da Žordan Bardela postane prvi premijer Francuske iz populističke desnice.
U Njemačkoj će se, pak, pokazati da li “zaštitni zid” protiv krajnje desnice i stranke Alternativa za Njemačku može da izdrži.
Druga oblast u kojoj će se stvari razbistriti jeste geopolitika. U 2026. godini trampovski transakcionalizam prerastaće u neobičan hibrid: nepredvidivo posredovanje u mirovnim procesima širom svijeta, grubu intervencionističku politiku u američkom dvorištu i oportunističko sklapanje poslova oko ključnih lanaca snabdijevanja. Trampova želja da dobije Nobelovu nagradu za mir držaće ga angažovanim na Bliskom istoku. Tramp bi mogao igrati ulogu mirotvorca i na drugim mjestima, naročito tamo gdje se mogu izvući poslovi vezani za rijetke zemne metale.
Najjasniji signali pravca američke spoljne politike stići će iz Azije i Latinske Amerike. U Aziji se treba pripremiti za to da Trampova želja za “poslovanjem” s Kinom dovede do opasnog slabljenja podrške Tajvanu. Američka strateška dvosmislenost mogla bi da ustupi mjesto proračunatoj ravnodušnosti, naročito ako slabljenje američke ekonomije poveća Trampovu potrebu za velikim trgovinskim sporazumom s Pekingom.
Zapadna hemisfera, nasuprot tome, svjedočiće gruboj upotrebi američke moći, kroz kombinaciju podrške ideološkim istomišljenicima (Havijer Milej u Argentini i Najib Bukele u Salvadoru) i otvorenog zastrašivanja ideoloških protivnika. Treba očekivati pokušaje promjene režima u Venecueli, kao i nastojanja da se utiče na izbore, na primjer u Kolumbiji. Oštra politika prema Latinskoj Americi poslužiće predsjedniku kao koristan alat da se prikaže odlučnim u borbi protiv ilegalne migracije, kriminala i droge.
Treća presudna oblast biće ekonomija. Bez obzira na to da li će doći do ozbiljne korekcije na tržištima, rast cijena akcija više neće biti oslonac povjerenja kao što je bio u 2025. godini. Šteta od carina postaće vidljivija, pritisak na potrošače teži, a neodrživost američkih budžetskih deficita očiglednija. S obzirom na probleme u kojima se nalaze druge bogate zemlje, masovni bijeg od dolara je malo vjerovatan. Ipak, do kraja 2026. američka ekonomija možda više neće djelovati toliko izuzetno.
Paradoksalno, to bi mogao biti dobar ishod. Slabija ekonomija povećala bi šanse demokrata da povrate kontrolu nad Predstavničkim domom i obnove makar dio institucionalnih kočnica u američkoj demokratiji. Uzdrmana finansijska tržišta mogla bi, takođe, da odvrate revolucionare u Bijeloj kući od njihovih najgrubljih ustavnih egzibicija. A slabija ekonomija možda bi podstakla i veću dozu pragmatizma kod samog Trampa. Možda je došlo vrijeme da poneki hrabri biznismen javno kaže da za dugoročno zdravlje Amerike ni poneka kratkoročna neravnina na putu ne bi bila loša.
Evropske nevolje: oružje, rast i ekologija
Evropa u 2026. ulazi stiješnjena sa svih strana. Mora da pronađe novac za obnovu vojne moći pred sve neprijateljskijom Rusijom, dok istovremeno širi podršku Ukrajini u trenutku kada se SAD povlače. Mora da pronađe način da oživi privredni rast nakon godina zaostajanja, u svijetu u kojem se protekcionizam širi, ili će rizikovati dalje okretanje nezadovoljnih birača političkim ekstremima. I mora da održi klimatsku tranziciju pod neprekidnim pritiskom populističke desnice da se ciljevi ublaže ili napuste. Svaki od ovih zadataka pojedinačno bio bi težak. Zajedno, oni su noćna mora.
Skoro sve članice NATO-a sada ispunjavaju cilj izdvajanja za odbranu od 2 odsto BDP-a, postavljen još 2014. godine. Ali sada postoji novi cilj, 3,5 odsto, dogovoren na samitu u junu 2025. Uz izuzetke Poljske, Litvanije i Letonije, malo koja članica je uopšte počela da objašnjava biračima kako namjerava da do tog nivoa dođe. Najodvažnija je Njemačka: njen kancelar Fridrih Merc izuzeo je odbranu iz okvira Schuldenbremse (njemačke “kočnice duga”) i zacrtao put kojim bi se novi cilj mogao dostići već 2029. godine. Španija, s druge strane, poručuje da je novi cilj uopšte ne obavezuje.
U 2026. Evropa će trošiti više na odbranu nego ikada od Hladnog rata. Ipak, i dalje je daleko od “strateške autonomije” na kojoj s pravom insistira francuski predsjednik Emanuel Makron. Zato će 2026. obilježiti niz sporova o tome odakle obezbijediti dodatni novac, i za odbranu i za Ukrajinu.
Biće to još jedna zahtjevna godina i za evropske ekonomije. Inflacija popušta, kamatne stope polako padaju, ali je rast i dalje slab, a dodatna vojna potrošnja tu neće mnogo pomoći. Rast produktivnosti je stagnirao, starenje radne snage obara proizvodnju, dok se rizični kapital i radna mjesta sele u Ameriku i Aziju. Odnos javnog duga prema BDP-u premašuje 100 odsto u Italiji, Francuskoj, Španiji i Belgiji.
Javne finansije opterećene su dugovima iz vremena pandemije, zelenim subvencijama, a sada i rastućim vojnim izdacima. Taj pritisak će se pojačati u 2026, jer su slabe vlade uporno nesposobne da proguraju rezove u socijalnoj potrošnji i panično se plaše povećanja poreza. U Francuskoj bi Emanuel Makron mogao posegnuti za vanrednim parlamentarnim izborima kako bi pokušao da razriješi tu blokadu.
U cijeloj eurozoni predviđa se skroman oporavak rasta - na 1,2 odsto, sa 0,8 odsto u 2025. godini. Evropski izvoznici će, međutim, i dalje trpjeti visoke carine u Americi, svom najvećem tržištu.
Treći bolni pritisak u 2026. odnosiće se na klimatsku politiku. Ambiciozni ciljevi EU za smanjenje emisija gasova sa efektom staklene bašte nailaze na sve veći otpor. Uz oštru politiku prema migracijama, protivljenje zelenim mjerama postalo je zaštitni znak krajnje desnice, koja jača širom Unije. Zabrana prodaje novih automobila na benzin do 2035. i dostizanje nulte neto emisije do 2050. godine djeluju sve nedostižnije. Sve su glasniji i zahtjevi da se ublaži mehanizam EU koji uvodi carine na uvoz sa visokom emisijom ugljenika i koji bi trebalo da stupi na snagu 2026. godine. U narednoj godini vlade bi mogle biti primorane na preispitivanje tih politika, naročito ako krajnje desni Nacionalni skup pobijedi na parlamentarnim izborima u Francuskoj.
Evropa je i ranije znala da katastrofu pretvori u priliku. Kriza eura dovela je do prvih koraka ka bankarskoj uniji i novoj ulozi zajmodavca u krajnjoj nuždi; pandemija je iznjedrila zajedničko zaduživanje; rat u Ukrajini podstakao je pomake ka integraciji odbrane. Hoće li 2026. donijeti nešto jednako smjelo? Nažalost, izgledi za to nijesu veliki.
Podijeljena Amerika slavi 250. rođendan
U godini u kojoj SAD obilježavaju 250 godina od osnivanja, treba očekivati potpuno suprotstavljene verzije američke prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Republikanci i demokrate istu zemlju opisuju u nepomirljivo različitim terminima, pretvarajući jubilej u još jednu liniju političkog fronta.
Predstojeća godina donijeće obilje parada, vatrometa i prigodnih kovanica. Ipak, kavez u obliku oktagona, koji će uoči 4. jula biti postavljen na južnom travnjaku Bijele kuće, kao i “borci Ultimate Fighting Championshipa” (UFC) koji će se u njemu hvatati u koštac, vjerovatno će najvjernije oslikati stanje američkog društva - makar onako kako se ono prelama kroz politiku - u drugoj godini drugog mandata Donalda Trampa. Ali samo do određene mjere: UFC, za razliku od američke politike, i dalje poštuje izvjesna pravila sportskog ponašanja, zabranjujući uvredljiv govor i “udarce u prepone bilo koje vrste”.
Godišnje obilježavanje četvrt milenijuma sve više se pokazuje ne kao puka metafora, već kao ogoljena demonstracija duboke rascijepljenosti američkog društva. Dvije suparničke nacionalne komisije planiraju sopstvene programe. Kongres je još 2016. godine osnovao Komisiju Amerika 250, čije je rukovodstvo sastavljeno ravnopravno od uglednih predstavnika Demokratske i Republikanske stranke. Njeni počasni kopredsjedavajući su porodice Obama i Buš, a cilj joj je nestranačko predstavljanje američke priče. I predstavnici Trampove administracije imaju svoje mjesto u toj komisiji.
Birači će potom u novembru, na izborima za Kongres na polovini mandata, izreći svoj sud o američkoj budućnosti. Ako demokrate osvoje kontrolu nad Predstavničkim domom, postojaće stvarna institucionalna brana Trampovoj administraciji. Ako je suditi po istoriji, to bi trebalo da se dogodi. Ali ovo nijesu normalna vremena. Demokrate su još nepopularnije od Trampa, a postoji i realan rizik da bi administracija mogla pokušati da se umiješa u američki izborni sistem.
Međutim, čak i ako demokrate osvoje Predstavnički dom, Trampova vladavina zasnovana na pritiscima, carinama i izvršnim uredbama neće prestati.
Rat ili mir? Da.
Uz malo sreće, krhki mir u Gazi će se održati. Ali sukobi će se nastaviti u Ukrajini, Sudanu i Mjanmaru. Rusija i Kina testiraće posvećenost SAD svojim saveznicima kroz provokacije u sivoj zoni u sjevernoj Evropi i Južnom kineskom moru. Kako se granica između rata i mira sve više briše, tenzije će rasti na Arktiku, u orbiti, na morskom dnu i u sajber prostoru.
Evropom kruži bauk direktnog sukoba s Rusijom. Sajber-napadi i akti sabotaže su u porastu. Ruski dronovi nadlijeću Poljsku, Njemačku i Dansku, izazivajući privremena zatvaranja civilnih aerodroma. “U Evropi vlada, u najboljem slučaju, ledeni mir, koji u svakom trenutku može da preraste u vruću konfrontaciju”, rekao je nedavno Martin Jager, šef njemačke obavještajne službe. Baltičke zemlje već uvježbavaju masovne evakuacije za slučaj ruske invazije.
Otuda i provokacije u sivoj zoni u sjevernoj Evropi, koje će se dodatno pojačati tokom 2026. godine. Što manje Vladimir Putin uspijeva da postigne na ratištu u Ukrajini, to će više nastojati da eskalira na drugim frontovima kako bi ostvario svoje ciljeve.
Njegov cilj je da oslabi NATO, destabilizuje evropske demokratije i zastraši društva koja su se navikla na mir. Takvo razmišljanje uklapa se u rusku vojnu doktrinu, prema kojoj cilj rata nije nužno osvajanje teritorije, već uništavanje sistema odbrane i bezbjednosti koji tu teritoriju štite. Ipak, u gotovo četiri godine rata, Rusija nije uspjela da uništi ukrajinske oružane snage niti da ih odsiječe od dotoka novca i oružja sa Zapada. Dvije bivše sovjetske vojske zapale su u pat-poziciju na terenu, ponajviše zato što su dronovi neutralisali rusku brojčanu nadmoć.
Kako bi se sukob mogao razvijati tokom 2026. godine? Dronovi dugog dometa omogućili su objema stranama da rat prošire daleko iza linije fronta. Ukrajina je, koristeći sopstvene dronove dugog dometa, rakete i američke obavještajne podatke, onesposobila oko 40 odsto ruskih rafinerija nafte. Rusija je, s druge strane, razorila veliki dio ukrajinske energetske infrastrukture i proizvodnje gasa.
Ipak, ni Putinovi resursi nijesu neograničeni. Od 2022. godine uglavnom se oslanja na vojnike po ugovoru, što se pokazalo skupim i nedovoljnim. Pad prihoda od nafte već ograničava vojnu potrošnju, a istraživanja javnog mnjenja pokazuju da su Rusi umorni od njegove “specijalne vojne operacije”.
Zlatna šansa za Kinu
Kina ima sopstvene probleme, deflaciju, usporavanje rasta i industrijski višak, ali Trampova politika “Amerika na prvom mjestu” otvara joj nove prilike da proširi globalni uticaj. Peking će se predstavljati kao pouzdaniji partner, naročito u globalnom jugu, gdje sklapa niz trgovinskih sporazuma. Spreman je i na taktičke dogovore s Donaldom Trampom, bilo oko soje ili čipova. Ključ je u tome da se odnosi s Amerikom zadrže na transakcionom nivou, a ne da prerastu u otvorenu konfrontaciju.
Ako se ogole uzvišene riječi o miru i solidarnosti, osnovna kineska ponuda u 2026. zemljama koje Tramp izlaže pritiscima svodi se na jedno: “Sa nama znate na čemu ste.” Ali to obećanje predvidljivosti ima dvije strane.
Zemlje koje Kinu najbolje poznaju, njeni susjedi i one koje zavise od trgovine s njom, doživljavaju je kao nesentimentalnog džina, odlučnog da se vrati na vrh globalne moći i sve spremnijeg da svoju dominaciju u pojedinim sektorima, poput proizvodnje rijetkih zemnih metala i trajnih magneta, koristi za pritiske i zastrašivanje stranih rivala.
Kina ne poriče da se vodi sopstvenim interesom i spremna je da pokaže snagu. Ipak, tvrdi da je njena čelična usredsređenost na ekonomski razvoj čini pouzdanim, mada povremeno uznemirujućim, partnerom u ovim nemirnim vremenima, za razliku od nepredvidivog i haotičnog Donalda Trampa. To, međutim, ne znači da Kina namjerava da popuni svaki vakuum ili da zamijeni Ameriku u ulozi globalnog policajca. Naprotiv, njeni diplomati otvoreno kritikuju zapadne vlade koje sankcijama, vojnim intervencijama i odbrambenim savezima pokušavaju da očuvaju “međunarodni poredak zasnovan na pravilima”, koji Kina vidi kao paravan za zapadne liberalne vrijednosti. Ono što Peking nudi zemljama u razvoju jeste već poznata kombinacija investicija, kredita, trgovine, izgradnje infrastrukture i stručnog osposobljavanja - sve pod kineskim uslovima.
Za istaknute kineske teoretičare međunarodnih odnosa, drugi Trampov mandat predstavlja priliku da se zabilježe pobjede u globalnom “narativnom ratu”. Zaokreti u američkoj politici otvorili su brojne prostore za jačanje kineskog uticaja. Tri se posebno izdvajaju.
Prvi je čista tehnologija. Tokom prvog mandata, Tramp je bio skeptičan prema klimatskim promjenama i obnovljivim izvorima energije. Nakon reizbora, smanjio je subvencije za zelene tehnologije i kritikovao strane vlade zbog odricanja od fosilnih goriva. Tu nastupa Kina, već dominantni proizvođač solarnih panela, vjetroturbina i naprednih baterija, kao i lider u izgradnji pametnih elektroenergetskih mreža koje povezuju zelene tehnologije u cjelinu.
Druga prilika je Afrika. Tramp je 2025. uveo carine od 30 odsto na robu iz Južne Afrike, dok su republikanci u Kongresu zaprijetili ograničavanjem bescarinskog pristupa koji najsiromašnije afričke zemlje imaju kroz Zakon o rastu i mogućnostima Afrike. Gotovo istovremeno, Kina je omogućila bescarinski uvoz iz 53 afričke države - iako mnoge afričke vlade negoduju zbog neuravnoteženih trgovinskih odnosa, zasnovanih na izvozu sirovina u Kinu i uvozu gotovih proizvoda.
Treća je Indija. Tokom Trampovog prvog mandata i administracije Džoa Bajdena, Indija se približila Americi, podstaknuta zajedničkim nepovjerenjem prema Kini, dodatno produbljenim graničnim sukobima indijskih i kineskih trupa. Međutim, u drugom mandatu Tramp je omalovažavao indijskog premijera Narendru Modija i uveo kaznene carine zbog indijske kupovine ruske nafte. U septembru je Modi otputovao u Kinu, gdje se, na skupu čiji je domaćin bio Si Đinping, sastao i s Vladimirom Putinom. Bio je to skup lidera Šangajske organizacije za saradnju, regionalnog bloka prema kojem Indija gaji sumnje. Ipak, kineski analitičari primijetili su da Modijevo približavanje Kini ima jasne granice. Osim što je odbio da se pridruži drugim stranim liderima na vojnoj paradi u Pekingu povodom 80. godišnjice pobjede nad Japanom, Modi je, na putu ka Kini, demonstrativno posjetio Japan.
Trampova nepredvidivost tako pomaže Kini u nadmetanju s Amerikom za globalni uticaj. Kineskim diplomatama, sklonim izbjegavanju rizika, teško pada Trampova improvizovana diplomatija. Si ne donosi odluke u hodu. Ali u konačnici, presudna je snaga.
Si je naučio kako da igra Trampovu igru, ali njegov idealan ishod bio bi da mu Tramp bude sve manje potreban. Kina Trampa vidi kao simptom američkog opadanja - i ne želi da je taj pad povuče sa sobom.
Bliski istok između optimizma i katastrofe
Iskusni poznavaoci Bliskog istoka često polaze od pretpostavke da u prognozama ne mogu mnogo pogriješiti ako su pesimistični. Posljednje dvije godine u velikoj mjeri su potvrdile takav pristup. Ipak, u posljednje vrijeme pojavili su se i razlozi za opreznu nadu. Mirovni plan Donalda Trampa donio je izvjesno olakšanje Gazi. Američki i izraelski udari na Iran nijesu izazvali regionalni požar. Sirija nije skliznula u otvoreni sektaški rat.
Zamislimo, onda, najbolji mogući scenario nadogradnje tih pomaka: svijet u kojem prevladaju oni koji teže mirnijem Bliskom istoku. Sve počinje u Gazi. Krhki mir opstaje, a Tramp ostaje politički posvećen svom planu; ohrabrene time, arapske i muslimanske zemlje šalju mirovne snage i formira se Međunarodne snage za stabilizaciju (ISF). Islamističke grupe se razoružavaju, shvatajući da je to jedini put ka obnovi Gaze. Uz finansijsku podršku zalivskih država, rekonstrukcija počinje. Mahmud Abas, predsjednik Palestinske uprave (PU), biva zamijenjen Marvanom Bargutijem, koji pokreće dugo najavljivane reforme; Izrael dopušta PU da preuzme odgovornost za Gazu.
U Izraelu se, u međuvremenu, opozicija ujedinjuje protiv koalicije Benjamina Netanjahua, a izbori donose široku, umjerenu vladu. Podijeljeni krajnje desni vjerski nacionalisti ne uspijevaju da uđu u Kneset. Nova vlada potpisuje sporazume o nenapadanju sa Sirijom i Libanom i obavezuje se na mirovni proces s Palestincima, kako bi otvorila put normalizaciji odnosa sa Saudijskom Arabijom.
Promjene u rukovodstvu nastavljaju se i drugdje: smrću ajatolaha Alija Hameneija, iranskog vrhovnog vođe. Nasljeđuje ga reformista Hasan Rohani, koji pokreće modernizaciju Islamske Republike, ublažava vjerska ograničenja i oslobađa političke zatvorenike. Zaključujući da status odmetnute nuklearne države donosi samo poniženje i patnju, pristaje da ugasi iranski nuklearni program u zamjenu za potpunu normalizaciju odnosa sa SAD. Tramp trijumfalno prima Nobelovu nagradu za mir.
Nada je vječna. Ali mnogo puta se ispostavilo da optimisti, uključujući i “Ekonomist”, nijesu u pravu. Šta ako se, ipak, ostvare najcrnje prognoze? Podrška miru slabi među ključnim akterima: danas samo petina Izraelaca podržava stvaranje palestinske države. Oko 45 odsto Palestinaca je za, ali ogromna većina se protivi razoružavanju Hamasa. Ojačan time, Hamas u ovom scenariju odbija da preda oružje, zadržava kontrolu nad Gazom i ponovo se odlučuje za oružani otpor. Izraelska vlada, i dalje predvođena Netanjahuom, do proljeća ubjeđuje američkog predsjednika da nema izbora osim da nastavi rat. Tramp, iscrpljen i nezainteresovan za završne faze sporazuma, pristaje i preusmjerava pažnju drugdje. Obnova borbi izaziva novi talas izbjeglica prema Egiptu, koji ponovo militarizuje Sinaj.
Netanjahu koristi Trampovu zauzetost drugim temama da pokrene novi talas udara na Iran, koji ovaj put uzvraća raketama na Bahrein i Ujedinjene Arapske Emirate. UAE, Bahrein i Maroko prekidaju odnose s Izraelom, a Abrahamovski sporazumi se urušavaju. Hamenei biva ubijen tokom rata i zamijenjen tvrdolinijašem iz redova Revolucionarne garde, koji odlučuje da u tajnosti razvije nuklearno oružje. U Siriji, Kurdi i Druzi pokušavaju otcjepljenje nakon novog kruga sektaškog nasilja. Pozivajući se na pogoršanje bezbjednosne situacije, Netanjahu odlaže izbore. I dalje zavisan od krajnje desnih saveznika, dodatno pooštrava politiku na Zapadnoj obali, koja eruptira u novu intifadu.
Stvarnost je, međutim, vjerovatnije negdje između ova dva ekstrema. Rat u Gazi se ne obnavlja, ali obnova ni ne počinje ozbiljno. Mirovne snage se ne formiraju. Hamas povremeno napada izraelske trupe, Izrael uzvraća čestim udarima. Nova tehnokratska vlast u Gazi vlada samo formalno. Izrael zadržava kontrolu nad polovinom Pojasa, kao i nad djelovima Libana i Sirije. Nekolicina izbjeglica uspijeva da pređe u Egipat, ali većina stanovnika Gaze ostaje zarobljena.
Izbori u Izraelu ponovo donose pat-poziciju. Netanjahu ne obezbjeđuje većinu, ali ostaje na čelu privremene vlade jer opozicija ne uspijeva da formira koaliciju. Manjinska vlada potpisuje sporazum o nenapadanju sa Sirijom, ali ne i s Libanom, i ne postiže napredak u normalizaciji odnosa sa Saudijskom Arabijom. Hamenei vodi mlake nuklearne pregovore s Amerikom, koji ne vode nikuda. Izrael pokušava da ubijedi Trampa da ponovo udari na Iran, u nadi da će srušiti režim, ali on to odbija.
Neće sve ići kako treba u 2026. godini - to je sigurno. Ali ni najgori scenariji možda se neće ostvariti. Neće biti mjesta za slijepi optimizam, ali treba ostaviti prostor za nadu, jer uvijek ima onih koji vide bolju budućnost. “Ne zaboravite one koji žele mir”, molio je Mahmud Darviš, jedan od velikih glasova Palestine. “Neka dođe poput divljeg cvijeća, iznenada”, zapisao je Jehuda Amičaj, jedan od najvećih izraelskih pjesnika, “jer polju je potreban - divlji mir”.
Pravi efekti AI tek dolaze na vidjelo
Ogromna ulaganja u infrastrukturu za vještačku inteligenciju možda prikrivaju dublje slabosti američke ekonomije. Da li je riječ o balonu koji će pući? Kao i kod željeznica, električne energije ili interneta, eventualni krah ne bi značio da tehnologija nema stvarnu vrijednost - ali bi mogao imati ozbiljne ekonomske posljedice. U svakom slučaju, zabrinutost zbog uticaja AI na tržište rada, naročito na zapošljavanje visokoobrazovanih, samo će rasti.
Svijet se već tri godine divi domišljatosti ChatGPT-ja, a u novije vrijeme i kreativnosti Sore, njegovog “rođaka” za generisanje video-sadržaja. U uvjerenju da će vještačka inteligencija biti revolucionarna, velike američke tehnološke kompanije su tokom 2025. uložile više od 400 milijardi dolara u data-centre i prateću infrastrukturu. Procjene govore da bi do kraja decenije taj iznos mogao dostići čak sedam biliona dolara. Ipak, prihodi od AI za sada iznose tek oko 50 milijardi dolara godišnje - zanemarljivo u poređenju s ukupnim prihodima kompanija poput Applea ili Alphabeta. Kako se početno oduševljenje tehnološkim čudima stišava, fokus se pomjera ka ekonomskim, finansijskim i društvenim posljedicama AI, koje će u 2026. doći u prvi plan.
Na ekonomskom planu, slika je neujednačena. Oko 800 miliona ljudi širom svijeta koristi ChatGPT, a mnogi zaposleni priznaju da se oslanjaju na AI na poslu. Ipak, formalno uvođenje AI u poslovne procese ide znatno sporije. Prema podacima američkog Zavoda za statistiku, tek nešto više od 10 odsto kompanija s više od 250 zaposlenih integrisalo je AI u proizvodnju. Istraživanje MIT-a pokazalo je da čak 95 odsto pilot-projekata u oblasti AI nije donijelo nikakav povrat.
Zbog toga su investitori, preduzetnici i tehnološki giganti opsjednuti jednim pitanjem: kako ubrzati stvarno usvajanje AI u kompanijama. Potencijalna dobit je ogromna, ako AI zaista poveća produktivnost. U 2026. ključni pokazatelj biće brzina kojom kompanije zaista počnu da koriste AI u svakodnevnom poslovanju.
Brže usvajanje AI moglo bi umiriti investitore, ali bi otvorilo drugo, osjetljivije pitanje: radna mjesta. Tehnološke kompanije sada guraju tzv. AI agente, sisteme sposobne da samostalno obavljaju čitave nizove zadataka, poput zaposlenih koji rade bez pauze i uz nižu cijenu. To olakšava odluke menadžerima, ali i podstiče strahove od zamjene ljudi mašinama. Neki već optužuju AI za visoku nezaposlenost među mladim diplomcima, iako za to zasad nema čvrstih dokaza.
Dosadašnja iskustva s tehnološkim revolucijama sugerišu da se masovna nezaposlenost rijetko ostvaruje: kako neka radna mjesta nestaju, nova se pojavljuju. Ipak, zabrinutost je razumljiva. Očekivanja i pompa oko AI bez presedana su, a njen stvarni uticaj još je nejasan. Hoće li donijeti ekonomski preporod, finansijski slom, društveni otpor - ili sve to pomiješano? Svijet će početi da dobija odgovor već tokom 2026. godine.
Priredila: N. B.
Bonus video:
