Reza Pahlavi, sin posljednjeg iranskog šaha, je gotovo pola vijeka u egzilu u Sjedinjenim Državama odakle pomno prati stanje u svom Iranu. I u ovom talasu protesta nudi se da predvodi "tranziciju" ka demokratiji.
Od svrgavanja njegovog oca, posljednjeg iranskog šaha, sin Reza Pahlavi je gotovo pola vijeka proveo u egzilu u Sjedinjenim Državama.
Tokom pobuna protiv iranskog režima posljednjih godina, uključujući i aktuelne, Pahlavi poziva na snažnije djelovanje na ulicama Irana. Dok se protesti širom zemlje nastavljaju, on se predstavlja kao sekularni i demokratski glas koji podržava promjenu režima.
Rođen 1960. godine, Pahlavi je najstariji sin šaha Mohameda Reze Pahlavija i njegove supruge Farah. Zvanično je proglašen prestolonasljednikom tokom očevog krunisanja 1967. godine, kada je imao sedam godina.
Međutim, Pahlavi nije mogao da se vrati u Iran otkako je 1979. srušena monarhija koja je bila saveznik SAD. Pad režima uslijedio je kao odgovor na političku represiju i društvenu nejednakost i doveo do uspostavljanja islamskog režima koji zemljom vlada i danas.
U vrijeme revolucije, Pahlavi je u SAD pohađao obuku za vojnog pilota. Kasnije je studirao političke nauke na Univerzitetu Južna Kalifornija i trajno se nastanio u Sjedinjenim Državama.
Kakav je Pahlavijev plan?
„Moja životna misija je da se stvore uslovi da iranski narod konačno može sam da odlučuje o svojoj budućnosti na slobodnim i poštenim izborima“, rekao je Pahlavi za Dojče vele (DW) 2023. godine.
„Onog dana kada Iranci izađu na biračka mjesta da odluče o svojoj budućnosti, moja misija će biti ispunjena, a moja politička uloga završena.“
Iako je javno podržao referendume koji bi Irancima omogućili da sami odrede oblik buduće vlasti, Pahlavi istovremeno nastoji da preuzme ulogu tokom tog perioda eventualnih promjena, pa čak i da vodi zemlju na duže staze.
Tokom dvanaestodnevnog rata Izraela i Irana u junu prošle godine, Pahlavi se ponudio da bude privremeni vođa – u slučaju kolapsa sadašnjih vlasti.
„Danas sam ovdje da se stavim na raspolaganje svojim sunarodnicima i povedem ih putem mira i demokratske tranzicije“, rekao je na konferenciji za novinare u Parizu. „Ne tražim političku moć, već želim da pomognem našoj velikoj naciji da u ovom kritičnom trenutku pronađe put ka stabilnosti, slobodi i pravdi.“
Na toj konferenciji predstavio je niz planova za demokratsku tranziciju, zasnovanih na principima „teritorijalnog integriteta, individualnih sloboda i jednakosti svih građana, te razdvajanja religije od države“.
„O konačnom obliku demokratije kojoj težimo odlučiće iranski narod na nacionalnom referendumu“, rekao je Pahlavi.
On je takođe naznačio mogućnost da Iran postane ustavna monarhija, slična drugim državama u kojima monarh ima simboličnu ulogu, dok izvršnu vlast imaju parlamenti, a potencijalno i demokratski izabrani nosilac vlasti.
„Politička figura menadžera“
Nakon gotovo pola vijeka u egzilu, Pahlavi i njegova porodica i dalje uživaju podršku dijelova iranske dijaspore.
Mnoge grupe koje najglasnije podržavaju Pahlavija snažno su prisutne u medijima i na društvenim mrežama, koje su u Iranu strogo kontrolisane, što otežava procjenu stvarnog raspoloženja stanovništva unutar zemlje.
S obzirom na to da nekoliko generacija Iranaca nikada nije živjelo u monarhiji, ključno pitanje je da li bi zemlja 2026. godine podržala njen povratak.
Ipak, Pahlavi bi mogao igrati važnu ulogu u tranziciji iz Islamske Republike u demokratsku državu Iran.
„U jednom trenutku ovom pokretu će biti potrebna politička figura menadžera, pa i ličnost oko koje će se ljudi okupiti“, kaže za DW Aleks Vatanka, stručnjak za regionalnu bezbjednost iz američkog Instituta za Bliski istok.
„Niko nema takvo ime, prepoznatljivost i porijeklo kao Pahlavi, iako ga čeka težak put uvjeravanja skeptika da može biti pouzdan menadžer u tranziciji Irana nakon Hameneija, a ne neko ko bi odmah pokušao da konsoliduje vlast u svoju korist.“
Pahlavijevi međunarodni potezi mogli bi potkopati njegovu podršku unutar Irana. Posljednjih godina susretao se s brojnim svjetskim liderima. Najznačajniji je bio njegov susret s izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom tokom posjete Izraelu u proljeće 2023. godine.
S obzirom na višedecenijsko neprijateljstvo Irana i Izraela, ta saradnja predstavlja problem za mnoge Irance, koji Netanjahuovu vladu vide kao agresora, naročito nakon dvanaestodnevnog rata.
Skora tranzicija malo vjerovatna
I dalje postoji neizvjesnost oko toga mogu li aktuelni protesti srušiti režim mula u Iranu. U porukama na društvenim mrežama Pahlavi je pozivao na nastavak štrajkova i protesta. U novije vrijeme njegov ton je oprezniji, naročito nakon represije nad demonstrantima.
Iako je opozicija ohrabrena činjenicom da su se protestima u Teheranu pridružili i trgovci, koji su istorijski uvijek bili naklonjeni režimu, posmatrači ostaju skeptični.
„Ova iranska država je duboko ukorijenjena i u stalnom kriznom modusu, kako institucionalno tako i kroz bezbjednosne strukture“, kaže za DW Aršin Adib-Mogadam iz Centra za iranske studije pri Univerzitetu SOAS u Londonu.
„Sami protesti neće dovesti do promjene sistema. Ozbiljni poznavaoci Irana znaju da je većina onoga što danas čujemo politička fatamorgana, daleko od stvarnosti na terenu“, dodaje on.
Sličnog je mišljenja i Vatanka, koji smatra da će presudni faktori biti sposobnost demonstranata da održe prisustvo na ulicama, pritisak onih preletača unutar režima, kao i uticaj spoljnih aktera poput SAD i iranske dijaspore.
„Pitanje nije samo da li vlasti u Iranu mogu savladati ove proteste, već da li imaju snage da obuzdaju sljedeće, koji čekaju da buknu ukoliko ovaj talas ne dovede do pada režima“, zaključuje Vatanka.
Bonus video:
