Nešto više od desetak zemalja potpisalo je povelju Odbora za mir (BoP) u Davosu ovog četvrtka, 22. januara 2026. Na marginama Svjetskog ekonomskog foruma imenovali su Donalda Trampa za predsjedavajućeg tom novom tijelu, čiji osnivački dokument navodi da je ono namijenjeno pragmatičnom posredovanju u međunarodnim sukobima i uspostavljanju trajnog mira. Među potpisnicima je i sam Tramp, u svojstvu predsjednika SAD.
Zabrinutost zbog „UN u sjeni“
Dok su neke zemlje brzo prihvatile Trampov poziv u Odbor za mir, druge oklijevaju – uključujući i nekoliko partnera u NATO-u, kao što su Njemačka i Italija. Druge, među kojima su Francuska, Velika Britanija i Danska, to su već odbile.
Jedan od glavnih razloga za široko rasprostranjeno odbijanje jeste to što je samonametnuti mandat tog tijela preširok. Ujedinjene nacije prvobitno su zadužile Trampa da osnuje Odbor za mir za Pojas Gaze. Međutim, više se i ne pominje da je djelokrug rada ograničen samo na sukob na Bliskom istoku. Ovim potezom aktuelni predsjednik SAD ne samo da jednostrano proširuje usko definisan mandat UN-a, već također preduzima korake da dugoročno potkopa UN i međunarodni poredak zasnovan na Povelji UN-a. To je ono što izaziva zabrinutost kod mnogih država koje su odbile prijedlog.
U Davosu je Tramp pokušao da ublaži takve zabrinutosti: „Kada se ovo tijelo u potpunosti formira, možemo da uradimo skoro sve što želimo. I to ćemo činiti u saradnji s Ujedinjenim nacijama.“ Dva dana ranije on je u Vašingtonu – gotovo sa žaljenjem – priznao novinarima da bi Odbor za mir potencijalno mogao u nekom trenutku da zamijeni UN. To je, međutim, opisao više kao rezultat nego kao cilj: „Veliki sam obožavalac potencijala UN-a, ali one nikada nisu dostigle svoj puni potencijal.“
Da li bi Odbor za mir mogao da uspije?
Kada je birao ko će dobiti poziv, Donald Tramp je razmatrao širok spektar: dugogodišnje saveznike SAD-a, uključujući sve partnere NATO-a, kao i Izrael i Saudijsku Arabiju, ali također i globalne konkurente poput Kine, Rusije i Indije. Optužba da se okružuje samo političkim „prijateljima“, poput argentinskog predsjednika Havijera Mileija, mađarskog premijera Viktora Orbana i turskog lidera Redžepa Tajipa Erdogana, neosnovana je. Pozvane su i ljevičarski orijentisane države poput Brazila, Vijetnama i Kambodže, kao i islamske konzervativne zemlje bez posebnih veza s Trampom ili SAD-om, poput Indonezije i Pakistana.
Ipak, stručnjaci za međunarodno pravo vide fundamentalni problem s legitimitetom Odbora za mir zbog njegovog snažnog fokusa na samom Donaldu Trampu. Kao predsjednik SAD-a, on predstavlja Sjedinjene Države u tom tijelu, ali prema Povelji Odbora za mir on predsjedava lično – dakle bez obzira na svoju demokratski legitimisanu funkciju. A moć predsjedavajućeg Odboru za mir je sveobuhvatna: niko ne može da bude primljen niti protjeran iz Odbora bez njegovog odobrenja, bez njega se ne donose nikakve odluke, a on čak i imenuje svog nasljednika.
„To bi druge zemlje mogle da vide kao nešto što je problematično, jer one možda i dalje žele određeni stepen pravnog legitimiteta kroz UN, na primjer kada je riječ o odlukama o raspoređivanju trupa“, kaže politikolog s Britanskog otvorenog univerziteta Filipo Boni.
Njegov kolega Tomas Jeger s Univerziteta u Kelnu Trampovu ulogu također vidi kao „potpuno neprihvatljivu“. On zato ne vjeruje da Odbor za mir može da predstavlja ozbiljnu konkurenciju UN-u, ocijenio je Jeger za njemački TV-kanal n-tv: „Ujedinjene nacije su ono što trenutno uspijevamo da postignemo u svijetu – ako velike države žele da urade nešto zajedno, to se tamo može sprovesti.“
Da li i Kina radi na „UN u sjeni“?
Međutim, upravo je to jedan od problema Ujedinjenih nacija. Posebno su velike države suviše često u sukobu. Ratovi i sukobi u zemljama poput Ukrajine, Sirije, Libije, Sudana i Jemena samo su neki primjeri iz posljednjih godina.
Kineska vlada već je odbila da bude članica Trampovog Odbora za mir. Zvanični razlog koji je naveden glasi: multilateralizam i međunarodno pravo, s Ujedinjenim nacijama kao centralnim autoritetom, ostaju fundamentalni principi spoljne politike Pekinga.
Politikolog Vang Ven s Univerziteta Renmin u Kini vidi Trampov Odbor za mir slično kao i mnogi zapadni analitičari – manje kao tijelo za rješavanje sukoba, a više kao organ za sprovođenje interesa SAD-a. „Cilj neće biti zaštita interesa Gaze, a Tramp sigurno neće razmatrati interese drugih zemalja“, rekao je Vang ruskoj državnoj novinskoj agenciji TASS. Odluka Pekinga je, smatra, zato ispravna: „Ignorisanje Trampovih prijedloga najbolji je izbor.“
Politikologa Bonija to kinesko odbijanje nije iznenadilo. Prvo, Peking bi imao znatno manji uticaj u Odboru za mir nego kao sila s pravom veta u Savjetu bezbjednosti UN-a. Drugo, sa svojom Inicijativom za globalno upravljanje (GGI), i sama Kina ima ambicije da prema sopstvenoj viziji reformiše svjetski poredak. „Kinesko shvatanje multilateralizma razlikuje se od zapadnog. Ono se više oslanja na bilateralne ‘zajedničke konsultacije’ i odbacuje univerzalno obavezujuća pravila za odnose između država“, ukazuje Boni u izjavi za DW. U tom pogledu, odluka Pekinga o Odboru za mir više je odbacivanje Trampove globalne liderske uloge nego približavanje Ujedinjenim nacijama.
Bonus video:
