Masovni protesti, sve dublja ekonomska kriza, a sada i sve veća napetost i mogući vojni sukob sa Sjedinjenim Državama… U posljednjim nedjeljama uočljiva je slabost režima i ne treba mu mnogo da izgubi kontrolu nad Islamskom Republikom Iran.
Kada su sukobi demonstranata i snaga bezbjednosti početkom januara postali smrtonosni, vlasti su u velikoj mjeri blokirale elektronsku komunikaciju, što je dovelo do toga da provjera događaja i prijavljenih smrtnih slučajeva u realnom vremenu bude gotovo nemoguća. Nemiri su se od tada smanjili, pa je i blokada komunikacija djelimično ukinuta, ali je pravi obim nasilja i broj poginulih ostao nejasan.
DW je razgovarao s nekim od demonstranata, koji su ispričali šta su vidjeli tokom nemira u noćima 8. i 9. januara u Teheranu. Sva imena koja se navode u ovom članku su promijenjena kako bi se zaštitio identitet sagovornika. Ovi iskazi ne predstavljaju puni obim događaja u Iranu, ali mogu poslužiti da se rasvijetli kakva je bila reakcija vlasti.
Ulice Teherana „preuzeli“ demonstranti
Prije nego što su krajem decembra izbili prvi protesti u Teheranu, nezadovoljstvo iranskom vladom tinjalo je već neko vrijeme. Ono je bilo podstaknuto lošim stanjem u ekonomiji.
Sina, 29-godišnji inženjer, kaže da je bio na demonstracijama gotovo svake večeri nakon toga.
„Uzeo bih auto i vozio se kroz centar Teherana, kroz naselja koja su obično bila žarišta nereda i protesta“, ispričao je.
Pritisak na iransko rukovodstvo početkom januara brzo je porastao, kako su se protesti širili po zemlji. Američki predsjednik Donald Tramp ubrzo je počeo da prijeti iranskim liderima vojnom intervencijom. Mirne demonstracije prerasle su u nasilne nemire, a vladine zgrade, preduzeća, džamije i policijske stanice su paljene.
Sina kaže da ga je iznenadio broj demonstranata u Teheranu.
„Preuzeli su ulice“, priča Sina. „Na nekim mjestima ljudi su marširali ulicama i potpuno ih blokirali. Iskreno, šokirao me je način na koji su se ljudi držali i hodali zajedno.“
Hamid, 36-godišnji nastavnik, opisuje slične scene u blizini Gradskog pozorišta i Univerziteta u Teheranu.
„Bili su tu redovi vojnika s palicama i puškama sa gumenim mecima, ali su bili potpuno u manjini“, kaže.
Gumeni meci na demonstrante
Obojica sagovornika slažu se da su snage režima u početku samo pokušavale da rasteraju masu demonstranata, ali ne i da protest uguše silom. Sina smatra da je takav pristup možda ohrabrio još više ljudi da izađu na ulice. Međutim, 8. i 9. januara, kaže, „postalo je jasno da počinje otvoreno nasilje“.
Hamid je za DW ispričao kako je vidio malu grupu od pet ili šest demonstranata kako izlaze iz uličice. Tamo ih je presrela veća grupa naoružanih pripadnika snaga bezbjednosti, koji su ih sa male udaljenosti zasuli gumenim mecima.
„Te noći pogodili su me u obraz, odmah ispod oka“, kaže Hamid. „Tek sjutradan, kada je otok splasnuo, postalo mi je jasno da mi ipak nije ništa.“
Čitave porodice na protestima
Hamid kaže da se činilo kao da snage režima više ne znaju kako da reaguju. „Nekoliko puta sam ih vidio kako nasumično pucaju ka manjim grupama“, kaže. „Siguran sam da su mogli da ih rasteraju i bez hitaca.“
Sina, Hamid i još nekoliko sagovornika kažu da su i prethodnih godina učestvovali u protestima, ali da je ovoga puta bilo drugačije. Na ulice su izlazile čitave porodice: parovi zajedno, roditelji sa maloljetnom djecom.
„Vidjela sam grupe ljudi koji su se odranije poznavali, ljude različitih generacija“, kaže Fatemeh, 31-godišnja studentkinja. „Ranije je bilo više pojedinaca ili grupa prijatelja istih godina.“
Provokatori među demonstrantima?
Hamid kaže da je na više mjesta vidio male grupe nasilnika koji su razbijali izloge i zgrade, na primjer banaka, i uništavali nadzorne kamere. Većina demonstranata, tvrdi, to nije radila.
„Neki su pokušali da ih zaustave. Ja nisam htio da im se približavam, jer nisam znao ko su i šta hoće. Djelovali su koordinisano i spremno.“
Sina opisuje slične grupe i naglašava jasnu razliku između njih i šire mase ljudi.
„Znali su šta rade“, kaže. „Usmjeravali su gomilu, išli naprijed, palili kontejnere i radili sve što je trebalo da se ulica blokira. Upravljali su i saobraćajem i određivali kada i iz kojeg smjera automobili smiju da prolaze.“
„Ne može se očekivati da običan čovjek radi takve stvari u toj užasnoj i haotičnoj situaciji“, dodaje. Ko su bile te grupe – i dalje niko pouzdano ne zna.
Iranski zvaničnici tvrde da su u neredima učestvovali i strani agenti, pozivajući se na izjave američkih i izraelskih zvaničnika koje, kako kažu, ukazuju na prisustvo Mosada u Iranu. Sukobe opisuju kao dio „hibridnog rata“ Sjedinjenih Država i Izraela. Tezu je dodatno podstakao predsjednik Donald Tramp, koji je javno izrazio podršku demonstrantima, dok se širio strah da bi SAD mogle ponovo da napadnu Iran.
Pripadnici opozicije u Iranu odbacuju takve tvrdnje i smatraju da je nerealno da u zemlji djeluje toliki broj stranih agenata. Mnogo je vjerovatnije, kažu, da se radilo o pristalicama režima čiji je zadatak bio da usmjere proteste ka vandalizmu i nasilju, kako bi se okupljeni zastrašili i obeshrabrili.
Opasno je nositi bradu
Hamid kaže da je svjedočio i nasilju među samim demonstrantima. U nekim slučajevima ljudi su napadali učesnike za koje su sumnjali da su agenti režima.
„Jedan od njih bio je moj prijatelj“, kaže. „Izašao je na proteste, ali ima bradu, pa su neki pomislili da je pripadnik dobrovoljačkih jedinica Revolucionarne garde i počeli su da ga tuku. Završio je u bolnici.“
Hamid dodaje da je vidio i napade na snage bezbjednosti, ali naglašava da to ne može opravdati silu primijenjenu nad demonstrantima.
„U većini sukoba snage režima su prve započinjale nasilje. Ljudi su se uglavnom samo branili.“
Mladi su bili uvjereni u „pobjedu“
Madžid, 39-godišnji taksista iz istočnog Teherana, kaže da su prije svega mladi demonstranti bili duboko uvjereni u uspjeh protesta.
„Bili su uvjereni da će demonstranti pobijediti“, kaže. „Neki su vjerovali da su već i same prijetnje Donalda Trampa dokaz da je Islamska Republika pred raspadom.“
„Pokušavao sam da im objasnim da to tako ne ide“, kaže Madžid. „Nije ih bilo briga. Jedan mi je rekao da sam previše pasivan i da se plašim.“
Madžid kaže da je i sam protestovao, jer vjeruje da režim reaguje samo na dugotrajan pritisak. Ipak, brinulo ga je, kako kaže, pojednostavljeno razmišljanje mladih, koje ih može navesti na nepromišljene poteze, uključujući napade na firme i banke.
„Ne shvataju da je ovo dug proces – oni žele brze rezultate.“ Sve to, kaže, podsjeća na prastaru iransku partiju šaha: „Moraš biti strpljiv i razviti strategiju.“
Bonus video:
