Bilo je nešto poslije zalaska sunca 21. februara 2022. kada je ruski predsjednik Vladimir Putin započeo svoj ozloglašeni govor kojim je praktično objavio rat Ukrajini. Te večeri sam bio u hotelu u Beču i sve je ukazivalo na to da su Iran, Sjedinjene Države i preostale strane u nuklearnim pregovorima svega nekoliko sati udaljene od objave sporazuma. Koordinatori Evropske unije su mi to potvrdili, kao i članovi iranske pregovaračke delegacije.
Onda je počeo rat u Ukrajini. Sporazum se nikada nije materijalizovao. Savjetnici bliski iranskoj delegaciji brzo su zaključili da svijet poslije rusko-ukrajinskog rata više neće ličiti na onaj prije njega. Ta procjena je prenijeta rukovodstvu u Teheranu. Među iranskim zvaničnicima često je kružila fraza “Zima dolazi”, preuzeta iz serije “Igra prijestola”. Očekivanje je bilo jasno: Evropa će se suočiti s teškom energetskom krizom, zapadno jedinstvo će se raspasti, a pregovaračka pozicija Irana ojačati.
Zima je došla i prošla. Opklada je propala. Teheran je, oslanjajući se na takvu procjenu, ostao bez sporazuma koji je mogao barem djelimično ublažiti sankcije tokom mandata tadašnjeg američkog predsjednika Džoa Bajdena. Iranski strateški senzori ili su zakazali, ili su radili tačno onako kako su bili programirani - potvrđujući očekivanja umjesto da ih dovode u pitanje.
Taj promašaj u procjeni sada sve manje djeluje kao izolovan incident, a sve više kao obrazac, koji se ponovo javlja u mnogo opasnijem trenutku.
Zvaničnici uključeni u aktuelni diplomatski proces ukazuju na sve veći raskorak između načina na koji Teheran shvata pregovore i načina na koji ih Vašington sada vodi. Jedan regionalni diplomata, uključen u posredovanje, opisao je ono što je nazvao rastućim “jazom u brzini”. Regionalna intervencija, rekao je, jedini je razlog što rat nije izbio još prije nekoliko sedmica. Njegova zabrinutost nije se odnosila samo na neslaganja između strana, već na suštinsko pogrešno razumijevanje samog vremena.
“Ovo nije tradicionalna američka administracija koja funkcioniše prema poznatim institucionalnim ritmovima”, rekao je. “Tramp traži brze, vidljive pobjede. Strpljenje nije njegov strateški instinkt.”
Tolerancija Vašingtona prema odlaganju mogla bi isteći mnogo prije bilo kakvog diplomatskog roka koji Teheran smatra realnim
Poruka diplomate bila je jasna: ako Teheran vjeruje da može odugovlačiti pregovore do američkih izbora na polovini mandata kako bi stekao prednost, to bi bila ozbiljno pogrešna procjena. Tolerancija Vašingtona prema odlaganju mogla bi isteći mnogo prije bilo kakvog diplomatskog roka koji Teheran smatra realnim. Upozorenje diplomate podsjeća na ranije trenutke kada su se iranska strateška očekivanja sudarila sa stvarnošću.
Uoči izraelskog rata protiv Irana prošlog juna, iranski zvaničnici su, na osnovu diplomatskih signala, procjenjivali da Izrael neće napasti prije završetka šeste runde pregovora u Muskatu. Vojni planeri vjerovali su da bi eventualni napad bio usmjeren isključivo na nuklearna postrojenja, a ne na sam Teheran.
Umjesto toga, prijestonica Irana probudila se prije zore uz koordinisane vazdušne udare i interne operacije dronovima, u kojima je eliminisan veliki dio vrha vojnog rukovodstva zemlje. Rat je trajao 12 dana, a predsjednik SAD Donald Tramp je pred njegov kraj odobrio direktne američke udare na iranska nuklearna postrojenja.
Možda je najupadljivije otkriće uslijedilo potom: iranski zvaničnici su priznali da obogaćeni uranijum na nivou od 60 odsto nije bio izmješten iz nuklearnih objekata unaprijed. Teheran nije očekivao ulazak SAD u rat. Ali Vašington je ipak intervenisao.
Kada je sukob okončan primirjem, nakon onoga što je Teheran opisao kao uglavnom simboličan napad na vazduhoplovnu bazu Al Udeid u Kataru, iranski zvaničnici su pretpostavili da pregovori mogu biti nastavljeni pod poznatim uslovima. Međutim, realnost se suštinski promijenila. Rat se dogodio, ključna infrastruktura je onesposobljena, a obogaćivanje uranijuma svedeno praktično na nulu. Iranska pregovaračka poluga, i nuklearna i regionalna, bila je znatno oslabljena.
Ipak, Teheran se i dalje ponašao kao da je prethodni pregovarački okvir ostao netaknut. Jedan bivši iranski zvaničnik ponudio je otvoreno objašnjenje u razgovoru vođenom ubrzo nakon rata. Problem, tvrdio je, nije u neznanju već u institucionalnoj inerciji. “Establišment je ovdje zarobljen u modelu iz 2015. godine”, rekao je. “Ali način na koji su se zvijezde poklopile 2015. bio je bez presedana. To se ne može ponoviti.”
Sporazum iz 2015, poznat kao Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA), nastao je iz rijetkog spoja okolnosti: političke volje u Vašingtonu, strateške fleksibilnosti u Teheranu i međunarodnog okruženja pogodnog za kompromis. Danas nijedan od tih uslova ne postoji. Sada, kada Vašington insistira da se balističke rakete i regionalne aktivnosti razmatraju zajedno s nuklearnim ograničenjima, stari pregovarački alat postao je u velikoj mjeri prevaziđen. Iz te perspektive, Teheran pokušava da vodi novu stratešku konfrontaciju oslanjajući se na pretpostavke oblikovane u drugoj epohi.
To pomaže da se objasni zašto iranski donosioci odluka i dalje tumače rastuće američko vojno raspoređivanje, uključujući dolazak drugog nosača aviona, prije svega kao pritisak usmjeren ka pokretanju pregovora, a ne kao pripremu za eskalaciju. Dominantno uvjerenje ostaje da Vašington na kraju želi nuklearni sporazum i da nastoji da izbjegne dugotrajan regionalni rat.
Problem, međutim, nije u nedostatku pripreme za sukob. Iran demonstrira svoje kapacitete i, prema zapadnim izvještajima, obnavlja svoj arsenal. Problem je u iranskom uvjerenju da će se stvari završiti poznatim diplomatskim ishodom.
Geopolitički, okruženje u kojem se Iran nalazi temeljno se promijenilo. Sirija je u potpunosti ispala iz iranske strateške jednačine nakon kolapsa vlade Bašara al-Asada. Hezbolah i Hamas izgubili su veliki dio svojih odbrambenih kapaciteta tokom rata s Izraelom 2023–2024. Irak se prekalibriše i distancira od regionalne konfrontacije.
Ukratko, Bliski istok koji je oblikovao iransku doktrinu odvraćanja prije rata Izraela i Hamasa više ne postoji. Ipak, Iran nastavlja da pregovara kao da postoji.
Čak i nakon sastanaka izraelskog premijera Benjamina Netanjahua s Trampom u Vašingtonu, razgovori koje je u Muskatu i Dohi vodio sekretar iranskog Savjeta za nacionalnu bezbjednost Ali Laridžani ostali su uglavnom ograničeni na nuklearno pitanje. Iranski zvaničnici, čini se, nijesu uvjereni da je Tramp spreman da vodi sukob koji bi mogao paralizovati region kroz dugotrajne razmjene raketnih udara.
To je klasična opklada, koja važi i za Sjedinjene Države i za Iran: pretpostavka da podizanje tenzija služi samo kao sredstvo da se dobije ono što se želi, a ne kao plan da se zapali cijela kuća. Ali stvarna opasnost u toj igri “ko će prvi skrenuti” nije u tome šta su namjeravali da urade, već u tome da li će predugo čekati da skrenu. Ponekad vrijeme istekne prije nego što “pregovaračka poluga” uopšte dobije priliku da djeluje.
Unutar Irana, o ratu se govori kroz neobično razotkrivajući slijed: prvo devizni kurs, pa tek onda geopolitika. Jedan segment ostaje ideološki posvećen, posmatrajući neslaganje kroz prizmu spoljne konfrontacije i tumačeći unutrašnju borbu kao dio svete odbrambene misije povezane s vjerskom doktrinom. Drugi, pak, iznad svega traži stabilnost - kritikuje upravljanje državom, ali se više plaši nacionalne fragmentacije nego autoritarnog kontinuiteta.
Manji, ali sve glasniji segment, naročito među mlađim Irancima, rat vidi kao mogući prelom koji bi mogao da okonča ono što opisuju kao sporo nacionalno propadanje. Tokom razgovora u Teheranu, neki su izražavali uvjerenje da bi spoljašnji napadi mogli biti usmjereni na institucije, a ne na civile, i da bi otvorili prostor za radikalno drugačiji politički poredak. Očigledno je da su premladi da bi svjedočili invaziji na Irak 2003. i njenim posljedicama.
Vašington nastavlja da pojačava pritisak, dok Teheran ostaje uvjeren da će pregovori na kraju razriješiti krizu. Međutim, američki zahtjevi sada dovode u pitanje ključni stub iranske doktrine odbrane - njen balistički raketni program. Prihvatanje takvih uslova moglo bi Iran strateški ogoliti. Odbijanje nosi rizik konfrontacije.
Samopouzdanje bi, paradoksalno, moglo biti najveća iranska slabost. Događaji iz juna 2025. pretvorili su ono što je nekada djelovalo nezamislivo u realnu stratešku priliku za Vašington i njegove saveznike. Produženi pritisak možda je manje usmjeren na rušenje režima, a više na preoblikovanje njegovog kursa kroz iscrpljivanje i unutrašnje naprezanje. Da li takva strategija može uspjeti, ostaje neizvjesno. Iranski višeslojni politički sistem osmišljen je upravo da odoli naglim preobražajima.
Za sada, Teheran ostaje uvjeren da će pregovarački sto donijeti rješenje. Možda i hoće. Ali opasnost leži u zajedničkoj pretpostavci koja vodi obje prijestonice: da će druga strana prva popustiti. A u politici balansiranja na ivici, ratovi rijetko počinju zato što su poželjni, već zato što svaka strana vjeruje da onu drugu razumije previše dobro.
Autor je saradnik istraživač pri Centru za islamske i zapadnoazijske studije, Rojal Holovej, Univerzitet u Londonu
Tekst je preuzet iz časopisa “Forin polisi”
Prevod: N. B.
Bonus video:
