Prestanimo da okolišamo: krajnje desničarska vlada Izraela, predvođena premijerom Benjaminom Netanjahuom, pljuje Americi u lice i ubjeđuje nas da pada kiša. Ne pada. Bibi pravi budalama i predsjednika Trampa i američke Jevreje. A ako mu Sjedinjene Države to dopuste, onda smo budale i mi.
Držeći Trampa fokusiranim na iransku raketnu i nuklearnu prijetnju koja je, iako umanjena, i dalje vrlo stvarna i moraće da se rješava diplomatski ili vojno - Bibi suštinski ugrožava šire američke interese na Bliskom istoku, da i ne govorimo o bezbjednosti Jevreja širom svijeta.
Na koji način? Ne mogu to sažetije da izrazim nego što je to učinio Ehud Olmert, bivši izraelski premijer.
„U toku je nasilni i kriminalni pokušaj etničkog čišćenja teritorija na Zapadnoj obali“, napisao je u eseju objavljenom ovog mjeseca u listu „Haarec“.
„Naoružane bande doseljenika progone, zlostavljaju, ranjavaju, pa čak i ubijaju Palestince koji tamo žive. Ti pohodi uključuju paljenje maslinjaka, kuća i automobila; upade u domove; i fizičke napade na ljude“.
Nastavio je: „Izgrednici, jevrejski teroristi, nasrću na Palestince vođeni mržnjom i nasiljem, s jednim ciljem: da ih natjeraju da napuste svoje domove. Sve se to čini u nadi da će zemlja potom biti pripremljena za jevrejska naselja, na putu ka ostvarenju sna o aneksiji svih teritorija“.
Ubrzani pokušaji Izraela da anektira Zapadnu obalu i trajno ostane u Gazi te da Palestincima u oba područja uskrati politička prava, moralno su jednako neodgovorni i demografski suludi kao kada bi Sjedinjene Države anektirale Meksiko.
Kada bi samo Izraelci trebalo da snose posljedice te sumanute fantazije da oko sedam miliona izraelskih Jevreja može trajno da vlada nad približno sedam miliona palestinskih Arapa, možda bih bio u iskušenju da kažem da, ako izraelski lideri žele da počine nacionalno samoubistvo, ja ih u tome ne mogu spriječiti.
Ali posljedice neće biti ograničene samo na Izrael. Vjerujem da će ovaj mesijanski vođeni poduhvat učiniti današnji Izrael trajno neodvojivim od režima aparthejda u Južnoj Africi i da će imati ozbiljno štetne posljedice i po američke interese i po interese i bezbjednost Jevreja širom svijeta.
Ako Netanjahuova vlada ostane na ovom kursu, razoriće jevrejske institucije širom svijeta, jer će pripadnici jevrejske dijaspore biti primorani da odluče da li će stati uz Izraelu nalik aparthejdu ili će mu se usprotiviti.
To će dodatno ubrzati trend započet razaranjem Gaze, u kojem sve veći broj mladih demokrata i republikanaca u SAD okreće leđa Izraelu, a na marginama i Jevrejima uopšte.
Jevrejski roditelji širom svijeta uskoro bi se mogli naći u situaciji o kakvoj nikada nijesu ni sanjali: da gledaju svoju djecu i unuke kako uče šta znači biti Jevrej u svijetu u kojem je jevrejska država izopštenik.
Istraživanje Middle East Understanding Policy Project, koje je u novembru sproveo YouGov, pokazalo je da 51 odsto republikanskih birača mlađih od 45 godina kaže da bi radije podržalo kandidata na predsjedničkim predizborima 2028. koji se zalaže za smanjenje transfera oružja Izraelu finansiranog novcem poreskih obveznika.
Samo 27 odsto bi podržalo kandidata koji bi povećao ili zadržao sadašnji nivo isporuka. Demokratski kandidati koji danas rat Izraela u Gazi ne opisuju kao genocid suočavaju se s ozbiljnim otporom među mladim progresivnim biračima.
Na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji prošle sedmice, članica Kongersa Aleksandrija Okasio-Kortez upitana je da li smatra da bi „demokratski predsjednički kandidat na izborima 2028. trebalo da preispita vojnu pomoć Izraelu“. Odgovorila je: „Mislim da, lično, ideja potpuno bezuslovne pomoći, bez obzira na to šta neko radi, nema smisla. Mislim da je to omogućilo genocid u Gazi“.
Kao što sam rekao na početku, Netanjahu je napravio budalom i Trampa, kao i proizraelski lobi predvođen Američko-izraelskim komitetom za javne poslove (AIPAC) i mnoge takozvane američke jevrejske lidere. Naveo ih je da se usredsrede na Iran i da zanemare činjenicu da će sve što radi u Gazi, na Zapadnoj obali i unutar samog Izraela dodatno opteretiti odnose između SAD i njihovih ključnih saveznika na Bliskom istoku, uključujući Egipat, Jordan, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Tursku i Katar.
Da, Iran i dalje predstavlja umanjenu, ali vrlo stvarnu nuklearnu prijetnju nakon što su izraelski i američki vazdušni udari u junu pogodili njegova postrojenja za obogaćivanje uranijuma i balističke rakete. Već je u velikoj mjeri obnovio zalihe balističkih projektila koji bi mogli nanijeti ozbiljnu fizičku štetu Izraelu ukoliko bi rat ponovo izbio. To shvatam veoma ozbiljno.
Ali usredsređivanje isključivo na spoljašnju prijetnju iz Irana zanemaruje unutrašnju prijetnju koju Netanjahuova vlada predstavlja Izraelu i njegovom položaju kao demokratije zasnovane na vladavini prava i kao jedinstvenog društva.
Netanjahu već tri godine, čak i tokom rata u Gazi, pokušava da sprovede pravosudni udar kojim bi gotovo potpuno uklonio podjelu vlasti u Izraelu - onu koja omogućava Vrhovnom sudu da obuzdava zloupotrebe vladajuće političke partije. Da li je za to odgovoran Iran? Ne.
Da li je Iran vodio neumornu kampanju da smijeni ili obesnaži hrabru i nezavisnu izraelsku državnu tužiteljku Gali Baharav-Miaru? Ne, ali Bibi jeste.
Ta državna tužiteljka, uz podršku Vrhovnog suda, jedina stoji na putu daljim udarima na poredak zasnovan na vladavini prava: obustavi Netanjahuovog suđenja za korupciju, ali i njegovim nastojanjima da politizuje imenovanja u državnoj službi i obezbijedi potpuno izuzeće od vojne službe za ultraortodoksne Jevreje koji ga održavaju na vlasti.
Da li je Iran blokirao formiranje nezavisne komisije za istragu nevjerovatnog obavještajnog i političkog propusta koji je prethodio ubilačkom pohodu Hamasa 7. oktobra? Ne, ali Bibi jeste. Taj pohod ne samo da se dogodio tokom Netanjahuovog mandata, već je, očigledno, djelimično bio posljedica njegovih nastojanja da svijetu pokaže kako Izrael može imati mir sa arapskim državama, a da pritom ne postigne mir sa Palestincima.
Hamas je jačao zahvaljujući Netanjahuovim dugogodišnjim nastojanjima da ga podržava katarskim novcem, kako bi palestinsko rukovodstvo stalno bilo podijeljeno između Hamasa u Gazi i Palestinske uprave na Zapadnoj obali.
Tako je Bibi svakom američkom predsjedniku mogao da govori kako, nažalost, nema jedinstvenog palestinskog partnera za mirovne pregovore.
Da li je Iran postavio Bibijeve lojaliste, bez potrebnog iskustva, na čelo najvažnijih izraelskih bezbjednosnih službi - Šin Beta i Mosada? Ne, Bibi je. Šta je navelo Trampa da javno zatraži od predsjednika Izraela, Isaka Hercoga, da pomiluje Netanjahua, čak i prije presude, za optužbe u postupku za korupciju koji se protiv njega vodi? To bi bio težak udarac vladavini prava u Izraelu. A sasvim sigurno za to nije kriv Iran.
A evo šta je zaista apsurdno. Izrael nikada nije uživao veće vojno strahopoštovanje niti tehnološki ugled među arapskim susjedima, zahvaljujući udarcima koje je zadao Iranu, Hezbolahu i Hamasu. Kada bi Netanjahu započeo pregovore o dvodržavnom rješenju sa Palestinskom upravom - pod bilo kakvim razumnim uslovima - to bi otvorilo put miru između Izraela i Saudijske Arabije, Libana, Sirije i Iraka.
Cijeli region, kao i širi muslimanski svijet, otvorio bi se prema Izraelu; Iran bi bio potpuno izolovan. Izraelska tehnologija i arapska energija stvorile bi izuzetnu sinergiju za doba vještačke inteligencije.
To bi donijelo ogromnu korist američkim interesima. Iako bi izvjesne komplikacije nesumnjivo opstale, Bliski istok bi u suštini sklapao mir pod američkim kišobranom. Smanjenje tenzija između Izraela i arapskog svijeta omogućilo bi administraciji Donalda Trampa da učini ono čemu su težile i prethodne američke administracije: da smanji vojno prisustvo u regionu i preusmjeri fokus na obuzdavanje Kine u Aziji. Nažalost, Bibi ima druge prioritete.
Aneksionističke ambicije Netanjahuovog kabineta direktno su u sukobu s Trampovim planom od 20 tačaka, koji jednog dana predviđa rješenje u vidu dvije države. Odbor za mir, koji je Tramp formirao kako bi nadgledao sprovođenje tog plana, u četvrtak je u Vašingtonu održao inauguralni sastanak, ali ga je Netanjahu preskočio.
Bibijev ministar finansija, Bezalel Smotrič, izjavio je u utorak da će, poslije izbora ove jeseni, u narednom mandatu „podsticati migraciju“ Palestinaca sa Zapadne obale i iz Pojasa Gaze.
U međuvremenu, u utorak su se svi ključni arapski saveznici Sjedinjenih Država, zajedno s Turskom, koji imaju centralnu ulogu u Trampovom sporazumu o prekidu vatre u Gazi, usaglasili oko saopštenja u kojem oštro osuđuju odluku Izraela da zemljište na okupiranoj Zapadnoj obali proglasi izraelskom državnom imovinom.
Kada se Izrael upušta u de fakto aneksiju, uz ono što organizacije za ljudska prava opisuju kao etničko čišćenje u Gazi i na Zapadnoj obali, pretvara se u jednog od glavnih pokretača trajnog konflikta u regionu. Ništa od toga nije u interesu Amerike, ali Iranu itekako odgovara.
Islamofašistički vladari u Teheranu predstavljaju vrlo stvarnu prijetnju Izraelu. Oni predvode užasan režim čiji bi pad bio blagoslov i za njegov narod i za čitav region. Ali, molim vas, zaista, poštedite me besmislice da je Iran danas jedina prijetnja Izraelu.
Iran nije najveća prijetnja Izraelu kao demokratiji zasnovanoj na vladavini prava. Nije najveća prijetnja američko-izraelskim odnosima. Nije najveća prijetnja jedinstvu i bezbjednosti Jevreja širom svijeta. Nije razlog zbog kojeg toliko talentovanih izraelskih tehnologa, inženjera i ljekara odlazi iz zemlje. I nije glavni razlog zbog kojeg Izrael postaje država nalik aparthejdu, ne samo time što više ni ne pokušava da stvori zasebnu palestinsku državu, već time što aktivno radi na tome da to učini nemogućim.
Ta titula pripada vladi mesijanskih fanatika, nacionalista koji mrze Arape i antimodernih ultraortodoksnih Izraelaca, koju je Benjamin Netanjahu sastavio kako bi se održao na vlasti.
Tekst je objavljen u "Njujork tajmsu"
Prevod: A.Š.
Bonus video:
