Predsjednik Sjedinjenih Država Donald Tramp više puta je poručivao Amerikancima da jedino on može okončati rat u Ukrajini, jer ima "veoma dobar odnos" sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i plan od 28 tačaka kojim bi Moskvu naveo da se povinuje. Uoči njihovog samita u aprilu 2025. godine na Aljasci, koji je uslijedio nakon što je Tramp upozorio na neodređene "posljedice" ukoliko Rusija ne obustavi napade na Ukrajinu, najpopularniji ruski voditelj posvetio je čitav segment svoje emisije podsjećanju gledalaca na to šta Rusija misli o Trampovim prijetnjama. "Možemo ih sve uništiti nuklearnim oružjem", rekao je Vladimir Solovjov uživo u programu. "Neka o tome razmišljaju tokom reklamne pauze."
To nije marginalna retorika; riječ je o udarnom terminu na kanalu Rusija1, glavnoj državnoj televiziji.
Tramp je objektivno najpopularnija strana javna ličnost u Rusiji, odmah iza Putina po broju medijskih pominjanja. Ali ne iz razloga koje bi Bijela kuća željela. Ruska televizija redovno emituje šale o tome kako se Tramp može izmanipulisati da povlači poteze koji očigledno štete američkim interesima. U programu se ismijavaju njegovi "psihološki rokovi" koje postavlja Rusiji za prihvatanje prekida vatre, uz poruku da su beznačajni. Voditelji i gosti u studiju ne kriju zadovoljstvo aktuelnom američkom administracijom, ne samo zato što u njoj sjede ljudi poput direktorke Nacionalne obavještajne službe SAD Tulsi Gabard, koju je ruska televizija nazvala "našom djevojkom" zbog stavova koji se često poklapaju sa linijom Kremlja, već i zato što geopolitičko samosagorijevanje Sjedinjenih Država vide kao dar koji Moskva nikada ne bi mogla sama da izvede. Za Ruse, Tramp je lice - a često i predmet šale - tog procesa.
Trampova podložnost uticaju stalna je tema u tim raspravama. Ne prikazuje se kao ozbiljan političar s kojim se treba nadmetati, već kao neko između korisne budale i dosadne prepreke. Ruska državna televizija mu laska kada je to zgodno, ismijava ga kada nije, a prijeti mu kada "izađe iz okvira". Tokom jedne panel-diskusije, vojni analitičar je smireno objasnio da bi Rusija trebalo da natjera Trampa da donosi odluke koje slabe Sjedinjene Države, uz podsjećanje gledalaca da Vašington i dalje ostaje "protivnik". Uprkos tome, Tramp insistira da ima "sjajan" odnos sa Putinom, koji ga navodno "poštuje". Međutim, upravo Putinova vlast upravlja medijima koji otvoreno ismijavaju Trampa.
Raskorak između toga kako Tramp misli da ga doživljavaju u Rusiji i načina na koji o njemu zapravo govore propagandisti Kremlja na jednom nivou djeluje komično. Ali on istovremeno otkriva prezir Rusije prema Trampu lično i prema svemu što predstavlja kao predsjednik Sjedinjenih Država. Moskva današnje SAD prikazuje kao državu u opadanju, čiji je lider smiješno nesvjestan stvarnosti i može se isprovocirati, potkupiti ili zastrašiti da učini sve što odgovara ruskim interesima. Kao dodatni bonus, taj lider razgrađuje svjetski poredak koji su Sovjetski Savez i Rusija decenijama bezuspješno pokušavali da potkopaju. Trampove spoljnopolitičke vratolomije ruskim propagandistima su iskreno zabavne i služe kao večernji podsjetnik gledaocima ko, prema narativu Kremlja, pobjeđuje.
Početkom 2026. godine ruski propagandisti oduševljeno su govorili o Trampovoj opsjednutosti Grenlandom. Solovjov je svojoj publici poručio da je "od početka bio u pravu u vezi s Trampom", nazivajući ga predsjednikom koji je "potpuno razorio čitav sistem međunarodnih odnosa". Otprilike u isto vrijeme, ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov pohvalio je "odličan" lični odnos između Putina i Trampa, pripisujući njihovom "uzajamnom poštovanju" napredak u razgovorima na Aljasci. Međutim, Lavrov je takođe upozorio da će Rusija odgovoriti na svaku militarizaciju Grenlanda neodređenim "vojno-tehničkim mjerama". Poruka je jasna: Tramp je poželjan kao čovjek koji razgrađuje stari poredak - sve dok ne pokuša da ograniči Moskvu. Tada se ponovo poseže za zveckanjem nuklearnim oružjem.
Kada Trampova retorika pređe liniju koju je Moskva povukla, ton se mijenja od laskanja ka otvorenoj prijetnji. Uoči samita na Aljasci, nakon što je Tramp izrekao upozorenje o "posljedicama", Solovjov je podsjetio gledaoce da "niko nema pravo da nameće svoju volju ruskom predsjedniku" i hvalio se da, iako Sjedinjene Države mogu uzvratiti, Rusija "može to učiniti brže i efikasnije". Sličnu ulogu ima i bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev, sa svojim čestim objavama na Telegramu. Tamo je pominjao ruski automatizovani sistem nuklearne odmazde "Mrtva ruka" i poručio Trampu da pogleda seriju "Okružen mrtvima", o zombi-apokalipsi, kako bi shvatio "koliko je to opasno". Prijetnje nuklearnom eskalacijom nijesu izuzetak u ovom diskursu. Naprotiv, one su stalna tema i sredstvo pritiska koje se odmah odražava u zapadnim političkim krugovima.
Iako je Tramp neumoljivo ismijavan i omalovažavan jer nakon inauguracije nije brzo primorao Ukrajinu na kapitulaciju, istovremeno biva ohrabrivan i hvaljen kada se ponaša onako kako Moskva očekuje. "Kakav velikodušan čovjek! Stav Sjedinjenih Država vratio se u normalu dolaskom Trampa", izjavila je Olga Skabejeva, jedna od voditeljki dnevne emisije "60 minuta", nakon Trampovog prvog mirovnog prijedloga, koji je Ukrajinu trebalo da primora da prihvati rusku okupaciju i onemogućio joj ulazak u NATO. Njen kolega voditelj i suprug, Jevgenij Popov, nadovezao se: "Apsolutno divno! Cijeli Trampov kabinet lično mrzi Zelenskog. To je radikalni tim iz snova!" U tim trenucima, Tramp se ne slavi kao snažan američki lider, već kao nesvjesni arhitekta svijeta kakav Moskva želi.
Ovakvo izvještavanje ne može se razumjeti ako se ruski državni mediji posmatraju kao ekvivalent Foks njuza ili MSNBC-ja, samo pod drugom zastavom. Oni su bliži večernjem strateškom brifingu, pažljivo režiranom u prostorijama za upravljanje medijima u Kremlju i upakovanom u formu takozvanog infotainmenta.
Učesnici panela otvoreno govore o "prisiljavanju" Trampa da donosi odluke koje idu u korist Rusiji, o korišćenju njegove želje za "dogovorom" kao poluge u pregovorima, te o sposobnosti Rusije da odoli svakom pritisku iz Vašingtona jer, kako je rekao jedan analitičar, "Americi je taj mir potrebniji nego nama". Kada je to taktički potrebno, voditelji i gosti prelaze sa hvaljenja Trampove proruske pozicije o Ukrajini na podsjećanje gledalaca da Sjedinjene Države ostaju glavni protivnik Rusije i da, bez obzira na to šta Tramp radi, ruski kurs ostaje nepromijenjen.
Neugodna poruka za američku publiku jeste da Tramp nije zastrašujuća niti naročito poštovana figura. On je samo najnoviji u nizu svjetskih lidera čiji lični ego i unutrašnji haos Kremlj može da iskoristi. Što Tramp upornije tvrdi da ga Putin "poštuje" i da će dogovor sklopiti samo s njim, to ga ruska televizija više prikazuje kao nekoga ko je već prihvatio ruske uslove - ali toga još nije svjestan. Taj raskorak u percepciji zapravo je suština priče.
Tramp je svoju politiku prema Ukrajini, ali i dobar dio spoljnopolitičkog imidža, izgradio na ideji da jedino on može da upravlja Putinom jer ga Kremlj vidi kao snažnog lidera. Međutim, u ruskim večernjim porukama javnosti on izgleda sasvim drugačije: kao zgodan katalizator američkog opadanja, pregovarač kojim se može manipulisati i, kada zatreba, predmet šale smješten između prijetnji nuklearnim oružjem. Ako ovako izgleda "poštovanje" na ruskoj državnoj televiziji, onda će svaki mirovni sporazum koji Tramp eventualno potpiše biti napisan u Moskvi, a Amerikanci će to posljednji saznati.
Tekst je preuzet iz magazina Forin polisi
Prevod: N. B.
Bonus video:
