Kada su Izrael i Sjedinjene Države prvi put bacili bombe na Teheran, njegov rodni grad, Arjan je bio ushićen. Bio je uvjeren da svjedoči kraju gotovo pet decenija brutalne teokratije.
Nedjelju dana nakon početka napada posmatrao je kako se ponoćno nebo rasvjetljava pod žestokim bombardovanjem, a kako svitanje tamni dok otrovni crni dim guši iransku prijestonicu i peče mu kožu.
Šok zbog tih prizora naveo ga je da se zapita da li su njegove nade u američko-izraelsku kampanju bile “samo moja sopstvena iluzija”.
“Pogodili su svuda. Noć se pretvorila u jutro, a jutro u noć”, rekao je Arjan (33), koji je, kao i svi sagovornici “Njujork tajmsa”, zamolio da ne bude identifikovan punim imenom iz straha od odmazde. “Ljudi postaju sve obeshrabreniji, kao i ja”.
Širom Irana, više od 90 miliona ljudi je zarobljeno između dvije zastrašujuće stvarnosti. Američki i izraelski lideri, čije bombe razaraju sve veći dio infrastrukture zemlje, pozvali su Irance da to iskoriste kao priliku za oslobođenje. Istovremeno, njihovi vladari, odlučni da se održe na vlasti, zaprijetili su novim krvoprolićem protiv svakoga ko se usudi da odgovori na taj poziv.
“Društvo iscrpljeno autoritarizmom iznenada se našlo usred požara koji je planuo spolja”, napisao je na društvenim mrežama Mohamad Maldžo, poznati iranski ekonomista, dodajući: “Rat ne otvara ni vrata reformama niti horizont oslobođenja”.
Za Irance, apokaliptični prizori bombardovanja - zapaljeni ulični odvodi u Teheranu, majke koje se sa djecom sklanjaju u kupatilima dok se zgrade tresu i škola sravnjena sa zemljom u prvim satima rata - predstavljaju najstrašnije epizode u nizu razaranja koja su pogodila njihovu zemlju tokom posljednjih devet mjeseci.
Produbljivanje ekonomske krize je već iscrpljivalo iransko stanovništvo koje se još oporavljalo od dvanaestodnevnog rata prošlog juna sa Izraelom, u kojem su se nakratko pridružili i američki ratni avioni.
U januaru su bezbjednosne snage smrtonosnom silom ugušile talas protesta širom zemlje, ostavljajući za sobom hiljade mrtvih i čitavu državu podijeljenu i traumatizovanu obračunom vlasti s demonstrantima.
Apokaliptični prizori bombardovanja - zapaljeni ulični odvodi u Teheranu, majke koje se sa djecom sklanjaju u kupatilima dok se zgrade tresu i škola sravnjena sa zemljom u prvim satima rata - predstavljaju najstrašnije epizode u nizu razaranja koja su pogodila njihovu zemlju tokom posljednjih devet mjeseci
Kada su američke i izraelske snage 28. februara počele da zasipaju prijestonicu bombama, predsjednik SAD Donald Tramp je pozvao Irance da svrgnu vladu, obećavajući da je “sloboda na dohvat ruke”.
Nedjelju dana nakon američko-izraelskih udara u kojima je ubijen vrhovni vođa Irana, ajatolah Ali Hamenei, Tramp je izrazio želju da učestvuje u izboru novog lidera zemlje - možda upravo iz istog autoritarnog sistema protiv kojeg je pozvao Irance da ustanu. Vlasti su odgovorile imenovanjem sina ubijenog vođe, Modžtabe Hameneija, tvrdolinijaškog klerika, za nasljednika.
Istovremeno, iranski bezbjednosni zvaničnici preko medija upućuju upozorenja svojim protivnicima. Na državnoj televiziji u četvrtak, jedan zvaničnik Revolucionarne garde upotrijebio je oštre riječi kakve vlasti rijetko javno izgovaraju, zaprijetivši da će demonstranti biti tretirani kao izraelski agenti.
“Izdata je naredba da se puca s namjerom da se ubije”, rekao je. “Niko vam to nije rekao direktno.”
Nakon što je rat počeo, Aso, izdavačka kuća na persijskom jeziku, pozvala je stanovnike Teherana da anonimno objave bilješke o svojim osjećanjima. Ti zapisi su često bili zbrkana mješavina uporne nade da bi haos ipak mogao srušiti sadašnji sistem i očaja zbog razaranja koje se sprovodi.
“Živimo u prostoru ispunjenom strahom i nadom, ali moji strahovi su veći od mojih nada”, rekao je jedan od ispitanika.
Američko i izraelsko bombardovanje danima razara iranske vojne, obavještajne i policijske objekte širom zemlje. Ipak, nema jasnih naznaka da dolazi do kolapsa duboko ukorijenjenih i ideološki motivisanih bezbjednosnih snaga vlasti.
Mnogi stanovnici kažu da viđaju velike grupe Basidža, paravojne milicije u civilu povezane s Revolucionarnom gardom, kako na motociklima kruže ulicama i uzvikuju vjerske parole.
Obavještajne i bezbjednosne službe, po svemu sudeći, i dalje nadziru znakove neslaganja i pobune.
Farzad, stanovnik jedne luksuzne višespratnice u Teheranu, rekao je da su u satima nakon objave da je ajatolah Ali Hamenei ubijen njegovi susjedi glasno slavili na terasama. Nekoliko dana kasnije, uprava zgrade ih je obavijestila da su je bezbjednosne službe upozorile da će stanovi biti pretreseni ukoliko se takve scene ponove.
Kontrolni punktovi su se umnožili širom grada, a telefoni mnogih Iranaca su preplavljeni porukama vlasti koje ih pozivaju da se pridruže provladinim skupovima i da prijave svakoga ko fotografiše.
Druge poruke sadrže prećutne prijetnje nasiljem. “Svaki pokret koji narušava bezbjednost biće smatran direktnom saradnjom s neprijateljem i naići će na odlučan odgovor vaših sinova u Obavještajnoj organizaciji IRGC-a”, navodi se u jednoj tekstualnoj poruci koju je “Tajms” dobio na uvid, misleći na Islamsku revolucionarnu gardu.
Dok su okruženi tim opasnostima, većina običnih Iranaca je odsječena od interneta, a nekoliko sagovornika je reklo da ih izluđuje to što gotovo nemaju načina da shvate šta se dešava u njihovoj sopstvenoj zemlji.
Amir Husein Bageri, inženjer iz Irana, napisao je na svojoj Fejsbuk stranici da je prema državnim medijima podjednako sumnjičav kao i prema stranim, navodeći da se u njima rijetko govori o tome koliko je rat smrtonosan i zastrašujući za iranske civile. “Nijednima se ne može vjerovati”, napisao je.
Nedavni napadi - i odgovori koje su ponudili zvaničnici američke vojske - čini se da su samo produbili nepovjerenje.
Uglavnom smo prihvatili da živimo u okolnostima u kojima su mnogi faktori koji određuju našu sudbinu izvan naše kontrole
Tokom posljednja dva dana napadi su uništili skladišta goriva, a nad Teheranom su se nadvili oblaci gustog dima i crna kiša. Udarima je pogođeno i postrojenje za desalinizaciju, u trenutku kada se Iran suočava s prijetećom krizom snabdijevanja vodom.
U saopštenju Centralne komande SAD u nedjelju stanovnici su pozvani da, radi sopstvene bezbjednosti, ostanu u svojim domovima, iako je u istom tekstu američka vojska optužila iranske snage da koriste civilna područja kao zaklon za vojne operacije i nagovijestila da bi ih mogla gađati.
Zbog takvog stanja neizvjesnosti, Iranci se osjećaju bespomoćno i zbunjeno.
Mahsa, 39-godišnja preduzetnica iz Teherana koja vodi startap, rekla je da ona i njeni prijatelji osjećaju da nemaju nikakvu kontrolu nad situacijom, do te mjere da se više ni ne trude da prave lične planove, a kamoli da zamišljaju kako bi mogli pokušati da sruše vlast.
“Uglavnom smo prihvatili da živimo u okolnostima u kojima su mnogi faktori koji određuju našu sudbinu izvan naše kontrole”, rekla je.
Neki Iranci i dalje izražavaju nadu da bi rat na kraju mogao dovesti do kraja Islamske Republike - naročito u područjima poput marginalizovanog iranskog Kurdistana, gdje su etnički Kurdi dugo bili izloženi teškoj diskriminaciji i gdje su neke militantne grupe pokazivale ambiciju da pokrenu pobunu.
Omid, 28-godišnji umjetnik iz kurdskog regiona, rekao je da su on i njegove komšije i dalje “tiho zadovoljni” kada budu pogođena vladina postrojenja, sve dok civili ne stradaju. “Sloboda ima cijenu”, rekao je, “i to je cijena koja mora da se plati.”
Ali Pejman, preduzetnik u tehnološkom sektoru Teherana, strahuje da je cijena postala previsoka.
Kao i mnogi Iranci sa kojima je “Tajms” razgovarao, rekao je da dane provodi kod kuće, bez mogućnosti da radi, posmatrajući razaranja sa sve većim strahom i nelagodom.
Pitao se kako bi lokalne vlasti mogle da spriječe čak i sitni kriminal kada su policijske stanice bombardovane, a kamoli kako bi bilo koja vlast mogla ponovo da uspostavi funkcionisanje zemlje nakon tolikog razaranja.
“Potrebna nam je policija. Potrebne su nam obavještajne službe. Potrebni su nam vojni univerziteti”, rekao je. “Ako ćemo ubuduće živjeti u Iranu, bez obzira na to kakvu vlast budemo imali, institucije će nam i dalje biti potrebne”.
Kada je rat počeo, Pejman je zamišljao posrednu saradnju američke i izraelske vojske s iranskim demonstrantima na terenu, videći tu nelagodnu vezu kao nešto nalik savezništvu Moskve i Vašingtona u borbi protiv nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu.
“Danas situacija nije takva”, rekao je. “SAD i Izrael zapravo ne sarađuju s nama”.
Umjesto toga, kazao je, “Iran se postepeno pretvara u ruševine”.
Bonus video:
