Dok eskalira rat protiv Irana koji su Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli 28. februara, pitanja o ulozi Zapada, granicama vojne sile i mogućnostima političkih promjena ponovo izbijaju u prvi plan. Pol Tejlor, analitičar koji je gotovo četiri decenije radio za Rojters, prateći ključne geopolitičke događaje, bio je i neposredni svjedok Iranske revolucije 1979. godine. Bio je prvi zapadni novinar koji je intervjuisao ajatolaha Ruholaha Homeinija tokom egzila u Francuskoj, uoči njegovog povratka u Teheran.
Tejlor, viši saradnik Evropskog centra za politiku, nedavno je u kolumni za “Gardijan” upozorio da pokušaji spolja nametnute promjene režima često proizvode suprotan efekat - učvršćuju režim umjesto da ga oslabe - i postavio pitanje da li Zapad danas ponavlja iste greške. U razgovoru za “Vijesti”, govorio je o aktuelnom sukobu na Bliskom istoku, njegovim geopolitičkim posljedicama i mogućim implikacijama po Evropu i zapadni Balkan, gdje bi, kako ocjenjuje, kriza mogla uzdrmati stabilnost, ali i ubrzati evropske integracije pojedinih država.
Bili ste prvi zapadni novinar koji je intervjuisao ajatolaha Ruholaha Homeinija. Nedavno ste napisali da tada niste naslućivali šta dolazi. Gledajući iz današnje perspektive, šta ste vi i veliki dio zapadnih medija, suštinski pogrešno razumjeli u vezi sa Iranskom revolucijom?
“Mnogi od nas su pogrešno procijenili odnos snaga između različitih sekularnih revolucionarnih grupa i šiitskog sveštenstva. Homeinija smo uglavnom posmatrali više kao simboličnu figuru ili duhovnog vođu nego kao nemilosrdnog vladara. Takođe smo povjerovali u njegova obećanja o ljudskim pravima, demokratiji i pravima žena koja je davao dok je bio u egzilu u Francuskoj.
Vjerovatno sam precijenio uticaj intelektualaca u egzilu poput Ebrahima Jazdija, Abolhasana Banisadra i Sadeka Gotbzadeha u Homeinijevom okruženju u Nofl-le-Šatou, nedaleko od Pariza. Ti ljudi, koji su imali direktan pristup ajatolahu, igrali su značajnu ulogu u vlasti i Revolucionarnom savjetu u prvoj godini revolucije, ali su ih klerici tvrdolinijaši postepeno potisnuli i uklonili. Jazdi je bio ministar spoljnih poslova u prvoj vladi, ali je podnio ostavku zajedno sa cijelom vladom kada je Homeini podržao zauzimanje američke ambasade od strane militantnih islamskih studenata i odbio njegov pokušaj da oslobodi taoce. Veći dio narednih 30 godina proveo je u kućnom pritvoru. Banisadr je izabran za predsjednika 1980. i predvodio je početni otpor iračkoj invaziji, ali je prema ustavu Islamske Republike stvarnu moć imao vrhovni vođa - Homeini. Tvrdolinijaški klerici u parlamentu opozvali su ga u junu 1981, nakon što je osudio hapšenja i represiju. Sakrio se i pozvao na otpor klerikalnom despotizmu, ali je uspio da pobjegne u Francusku, gdje je živio u egzilu do smrti 2021. Gotbzadeh je bio ministar spoljnih poslova na vrhuncu talačke krize, ali je smijenjen u junu 1980. nakon neuspješnih tajnih pregovora sa američkim zvaničnicima o oslobađanju talaca. Uhapšen je 1982. zajedno sa grupom vojnih oficira i optužen da planira ubistvo Homeinija i rušenje Islamske republike. Nakon iznuđenog priznanja i prijekog suđenja, strijeljan je. Revolucija proždire svoju djecu!”
Sugerišete da zapadne sile možda ponavljaju greške iz prošlosti pokušavajući da spolja nametnu promjene u Iranu. Zašto je strana intervencija propala prije 47 godina i zašto vjerujete da će propasti i danas?
“Sadam Husein je 1981. izvršio invaziju kako bi pokušao da zaustavi širenje Homeinijeve islamske revolucije na većinsko šiitsko muslimansko stanovništvo Iraka. Njega su tajno ili otvoreno podržavale Sjedinjene Države, Britanija, Francuska, Sovjetski Savez i Saudijska Arabija, koje su sve željele da spriječe prelivanje revolucije. Sadam je namjeravao da pripoji iransku naftom bogatu pokrajinu Huzestan, u kojoj živi iranska arapska manjina, i da povrati kontrolu nad lijevom obalom plovnog puta Šat el Arab, koji dijeli dvije zemlje. Strana intervencija nije uspjela zato što je invazija ujedinila Irance oko zastave i pomogla učvršćivanju islamskog režima, dajući mu izgovor za masovni obračun sa unutrašnjom opozicijom. Čini se da današnji američko-izraelski napad na Iran ima sličan efekat. Iako je obezglavio državno rukovodstvo, ostavio je Islamsku revolucionarnu gardu na vlasti, dok je stanovništvo ili previše uplašeno ili previše usredsređeno na puko preživljavanje da bi pokušalo da sruši režim. Opozicija je razjedinjena i nenaoružana, a bezbjednosne snage su tokom rata dodatno pojačale kontrolu”.
Postoji li rizik da bi sadašnji sukob sa Izraelom i Sjedinjenim Državama mogao zapravo ojačati tvrdolinijaše u Teheranu, umjesto da oslabi režim?
“To se već dešava. Teško je reći kakav će biti dugoročni ishod rata, ali ako sistem opstane i zadrži kontrolu uprkos teškim gubicima, vjerovatno je da će tvrdolinijaši prevagnuti, makar neko vrijeme. Zemlja će iz rata izaći razorena i osiromašena, što obično nije obećavajuća osnova za reformistički pokret”.
Ocijenili ste da ni Donald Tramp ni Benjamin Netanjahu zapravo ne žele slobodan i prosperitetan Iran. Koji su, po Vašem mišljenju, njihovi stvarni ciljevi?
“Tramp želi da ostvari odlučujuću, ali brzu pobjedu uz pomoć američke vojne sile, nakon koje bi mogao da kaže da je eliminisao iransku nuklearnu prijetnju, balističke rakete i mrežu posredničkih snaga koje ugrožavaju Bliski istok i Sjedinjene Države. Iako tvrdi da je Irancima pružio jedinstvenu priliku da ustanu i sruše režim, njemu nije stalo do slobode u Iranu ništa više nego što mu je bilo stalo do toga u Venecueli. Zadovoljiće se preoblikovanjem režima, umjesto njegovom promjenom. Netanjahu želi da ide dalje i, ako je moguće, uništi režim. Radije bi vidio haos, etničke pobune i raspad iranske države nego da Islamska Republika opstane. Obojica imaju i izborne motive. Tramp pokušava da izbjegne težak poraz republikanaca na izborima za Kongres u novembru. Netanjahua očekuju izbori do oktobra i vodi politiku spaljene zemlje kroz uzastopne ratove u Gazi, Libanu i Iranu, nastojeći da spasi svoju krajnje desnu koaliciju, koja je bila veoma nepopularna zbog toga što nije predvidjela i spriječila Hamasov masakr Izraelaca u oktobru 2023, kao i zbog pokušaja da oslabi izraelsko pravosuđe. Rat sa Iranom za sada uživa široku podršku i popravio je njegov rejting u anketama”.
Zašto ideja o spolja nametnutoj promjeni režima i dalje privlači zapadne donosioce odluka, uprkos njenim mješovitim i često negativnim dosadašnjim iskustvima?
“Kada zapadni lideri uvode svoje zemlje u rat, čak i ako profesionalne oružane snage vode vazdušne kampanje uz vrlo malo zapadnih žrtava, moraju uvjeriti i sebe i svoje birače da se bore za plemenit cilj i bolje sjutra. To često vodi do pretjeranih iluzija o mogućnosti da promijene političke prilike u zemljama o kojima znaju vrlo malo. Tako je bilo prilikom invazije na Avganistan 2001, rata protiv Iraka 2003, svrgavanja Moamera Gadafija u Libiji 2011, a sada i u Iranu. Postajemo žrtve sopstvene propagande i samozavaravanja, i skloni smo da zanemarimo ili relativizujemo upozorenja diplomata i stručnjaka koji zaista poznaju zemlje protiv kojih smo pokrenuli moralni krstaški pohod”.
Šta bi moglo stvoriti uslove za promjenu unutar Irana?
“Najizgledniji uzrok promjena u Iranu bili bi rascjepi unutar samog režima, na primjer oko nasljeđivanja vrhovnog vođe. Mnogi analitičari Irana očekivali su takve pukotine nakon smrti ajatolaha Alija Hameneija. Međutim, pošto je ubijen izraelskim bombama, a njegov nasljednik izabran na brzinu pod neprijateljskom vatrom, svaka rasprava o budućem pravcu Irana je ugušena, a njegov sin Modžtaba proglašen je vođom kako bi se pokazao kontinuitet režima. Ako je Modžtaba zaista teško povrijeđen ili još gore, kao što sugerišu izvještaji, moglo bi ipak doći do borbe za vlast oko njegovog nasljeđivanja. Ipak, iako je režim duboko nepopularan među većinom stanovništva, njegova nemilosrdna spremnost da ubija demonstrante čini novu pobunu malo vjerovatnom”.
Od čega zavisi da li će revolucije donijeti više slobode ili pojačanu represiju?
“Malo je revolucija dovelo do većih sloboda, barem kratkoročno. Francuska revolucija je vođena u ime slobode, ali je dovela do revolucionarnog terora u kojem su desetine hiljada ljudi pogubljene giljotinom ili ubijene u unutrašnjim sukobima. Režim je postajao sve autoritarniji, da bi se na kraju vratila apsolutna vlast pod Napoleonom. Prošle su decenije prije nego što se demokratija učvrstila u Francuskoj. Ruska revolucija je vođena u ime klasne borbe i socijalne pravde. I ona je dovela do vladavine terora i sve represivnijeg, autoritarnog režima. Nedavni primjeri pobuna koje su dovele do većih sloboda zabilježeni su sedamdesetih godina u Portugalu, Španiji i Grčkoj, iako nijedna od njih zapravo nije bila prava revolucija, kao i u narodnim pobunama protiv komunističke vladavine u centralnoj i istočnoj Evropi 1989–90. Uslovi za veće slobode bili su postojanje obrazovane srednje klase koja je težila demokratiji i slobodi izražavanja, kao i šargarepa priključenja ‘Premijer ligi’ Evropske unije”.
Rat na Bliskom istoku se odvija paralelno sa ratom u Ukrajini i pojačava rivalstvo velikih sila. Da li vidite znake šireg geopolitičkog pregrupisavanja, posebno u smislu približavanja Irana Rusiji i Kini?
“Iran se i ekonomski i strateški približio Rusiji i Kini otkako se predsjednik Tramp 2018. povukao iz nuklearnog sporazuma JCPOA i uveo režim “maksimalnog pritiska” kroz sankcije prema Teheranu. Evropske kompanije koje su se bile vratile u Iran povukle su se iz straha od sekundarnih američkih sankcija, prepustivši tržište Rusiji, a prije svega Kini. Kinezi su veliki kupci iranske nafte. Rusi su veliki kupci iranske tehnologije dronova i raketa. Ovi trendovi će se vjerovatno nastaviti i nakon rata, čak i ako bi zapadne sankcije bile ublažene”.
Da li je Evropa i dalje geopolitički akter ili je postala uglavnom reaktivna u krizama koje oblikuju drugi?
“Evropa je i dalje geopolitički akter u ukrajinskoj krizi i postala je najveći pružalac vojne pomoći, finansija, političke podrške, pa čak i obavještajnih podataka otkako je Tramp povukao većinu američke podrške. Međutim, Evropska unija je u krizama oko Venecuele, Irana i Kube uglavnom bila reaktivan posmatrač. To je dijelom zato što se spoljnopolitičko djelovanje evropskih država zasniva na međunarodnom pravu i principu rješavanja sukoba pregovorima. Nuklearni sporazum JCPOA su u velikoj mjeri ispregovarali Evropljani prije nego što se uključila administracija Baraka Obame. Evropa nije naročito dobro pripremljena za svijet politike velikih sila u kojem su jednostrane vojne akcije pravilo. Ipak, Evropa jeste pokazala da može djelovati geopolitički kada su joj ugroženi vitalni interesi, ujedinivši se da odbije Trampov pokušaj da preuzme Grenland od Danske. U tome je kombinovala vojno prisustvo, vjerodostojnu prijetnju trgovinskim mjerama i odlučnu diplomatiju kako bi ga odvratila”.
Kakvu bi ulogu NATO mogao imati u krizi na Bliskom istoku?
“Tramp je licemjeran kada napada NATO zbog navodnog odbijanja da pomogne u ponovnom otvaranju Hormuškog moreuza. On nikada nije konsultovao NATO saveznike prije napada na Iran. NATO je odbrambeni savez za područje sjevernog Atlantika, a ne vojska za ekspediciono ratovanje. Svaka uloga NATO-a u pomoći oko ponovnog otvaranja Hormuškog moreuza zahtijevala bi rezoluciju Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i mogla bi uslijediti tek nakon prekida neprijateljstava. Ipak, vrlo je malo vjerovatno da bi NATO kolektivno preuzeo takvu ulogu.
Realnije je da bi koalicija voljnih evropskih saveznika sa mornaričkim snagama mogla učestvovati u razminiranju i pratnji brodova kroz Hormuški moreuz. Ali to bi bilo moguće tek kada obje strane obustave vatru, i zahtijevalo bi određenu obavezu poslijeratne iranske vlasti da neće napadati brodove pod pratnjom. Za sada smo daleko od toga, jer Iran zatvaranje moreuza vidi kao ključan način pritiska na Sjedinjene Države da okončaju rat”.
EU kao utočište stabilnosti u vremenu globalnih kriza
Da li bi eskalacija na Bliskom istoku mogla posredno uticati na stabilnost na zapadnom Balkanu?
“Pomjeranjem ravnoteže u ratu u Ukrajini u korist Rusije, eskalacija na Bliskom istoku bi mogla negativno uticati na stabilnost na zapadnom Balkanu. Međutim, mogla bi i ubrzati makar dio proširenja Evropske unije, kao pokušaj stabilizacije jugoistočne Evrope. Crna Gora i Albanija bi bile najvjerovatniji dobitnici takvog razvoja događaja”.
Da li sadašnje globalne krize jačaju argumente za proširenje EU ili politički dodatno otežavaju da se ono sprovede?
“Primjetan je rast interesovanja za članstvo u Evropskoj uniji u Islandu i Norveškoj, državama koje su ranije odbile priliku da se pridruže Uniji. I Ujedinjeno Kraljevstvo i Švajcarska se ponovo približavaju EU. U vremenu globalnih previranja i nepouzdanosti Amerike, EU sve više djeluje kao utočište stabilnosti. Međutim, uspon populističkih nacionalističkih partija u više država članica EU znači da bi otpor proširenju mogao biti veći. Na primjer, ako krajnje desničarsko Nacionalno okupljanje pobijedi na predsjedničkim izborima u Francuskoj naredne godine, nastojaće da zaustavi dalje proširenje”.
Bonus video:
