Baš kao 1967, kada je potpuni autsajder osvojio čuvenu britansku trku Grand National nakon što je većina konja ispala u haosu na jednoj od posljednjih prepreka, tako je i Mohamad Bager Galibaf, predsjednik iranskog parlamenta i navodni sagovornik Donalda Trampa, izbio u prvi plan dok se konkurencija oko njega ubrzano osipala.
U panteonu iranskih lidera, nemilosrdno prorijeđenom ciljanim atentatima, Galibaf se izdvaja kao preživjeli. Ali ako se američki predsjednik nada da je konačno pronašao iransku Delsi Rodriges – pragmatičnog aktera iz samog režima spremnog na dogovor sa Amerikom - možda će morati ponovo da razmisli.
Galibafu nedostaje politička prefinjenost Alija Laridžanija, bivšeg sekretara Vrhovnog savjeta za nacionalnu bezbjednost, koji je povremeno dolazio u sukob sa tadašnjim vrhovnim vođom, ali je imao široku mrežu međunarodnih kontakata. Galibaf, nasuprot tome, ima imidž čvrstorukaša, što bi mogla biti upravo osobina koja se Trampu najviše dopada.
Pokušaj da se Galibaf "postavi" iz Vašingtona otkriva ili nerazumijevanje složenog, višeslojnog političkog sistema Islamske Republike, ili namjeru da se on preokrene: vlast u Iranu je tradicionalno u rukama vrhovnog vođe, a Modžtaba Hamenei je izabran na tu funkciju od strane Skupštine eksperata. Iako je tačno da se Hamenei nije pojavljivao u javnosti od izbora i vjeruje se da je teško povrijeđen, Iran insistira da je on i dalje ključni donosilac odluka.
Čak i u slučaju Hameneijeve smrti, Galibaf nema ozbiljne pretenzije da nastupi kao vjerski autoritet, pa bez razvodnjavanja religijske uloge vrhovnog vođe ne bi mogao biti uvjerljiv kandidat za Hameneijevog nasljednika. Slično važi i za predsjednika Masuda Pezeškijana, izabranog prije dvije godine, kojem su preostale još dvije godine mandata.
Upražnjeno mjesto sekretara Vrhovnog savjeta za nacionalnu bezbjednost nakon Laridžanijeve smrti popunjeno je drugim tvrdolinijašem iz Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC), Mohamadom Bagerom Zolgadrom. Zato Galibaf u kratkom roku može postati ne formalni lider Irana, već dio onoga što sve više liči na bezbjednosno državno rukovodstvo - ako je to ono što Tramp želi.
Galibaf je rođen 1961. godine u Mašhadu, u pokrajini Horasan, a njegovi korijeni čvrsto su vezani za IRGC. Tokom iransko-iračkog rata komandovao je 5. Nasr divizijom IRGC-a, jedinicom koja je učestvovala u nekim od najkrvavijih bitaka. Postao je štićenik Alija Hameneija, koji je 1989. postao vrhovni vođa, a od 1997. je imenovan za šefa vazdušno-kosmičkih snaga IRGC-a, da bi potom 2000. preuzeo funkciju načelnika policije. Unutar IRGC-a vodio je i građevinski ogranak te organizacije, pa, kako bi Tramp rekao, dobro poznaje umijeće sklapanja poslova s nekretninama.
Galibaf se politički profilisao kao gradonačelnik Teherana od 2005. do 2017. godine, u periodu tokom kojeg su počele da izbijaju prve u nizu optužbi za korupciju. Pristalice tvrde da je razvoj Teherana, uključujući širenje metroa, bio rezultat njegove dalekovidosti. Čak je 2008. godine bio i tema pohvalnog profila u "Njujork tajmsu", koji ga je opisao kao "autoritarnog modernizatora", nakon što je na ekonomskom forumu u Davosu govorio o otvaranju Irana za strane investicije.
Međutim, bio je i društveni konzervativac koji je 2013. naredio da sve sekretarice, daktilografkinje i kancelarijske menadžerke u opštinskim službama budu zamijenjene muškarcima.
Gušenje neslaganja obilježilo je veći dio njegove karijere. Tokom studentskih protesta 1999. godine, Galibaf je bio među 24 komandanta IRGC-a koji su potpisali pismo reformističkom predsjedniku Mohamadu Hatamiju, upozoravajući da će, ukoliko se demonstracije nastave, uzeti stvar u svoje ruke.
Na audio-snimku koji je kasnije objavljen na društvenim mrežama, priznao je da su on i komandant snaga Kuds IRGC-a, general Kasem Sulejmani - ubijen po Trampovom naređenju 2020 - na ulicama koristili palice, vozeći motocikle, kako bi ugušili studentske proteste. "Bio sam među onima koji su na ulici tukli demonstrante i ponosan sam na to. Nije me zanimalo što sam visoki komandant", hvalio se Galibaf.
Slično tome, nije pokazivao ni najmanju zadršku ni kada je riječ o nasilnom gušenju protesta "Žena, život, sloboda" u Teheranu 2022. godine, tvrdeći da je policija ranije trebalo da počne sa sprovođenjem zakona o hidžabu. Kada su početkom ove godine izbili protesti zbog ekonomske krize u Iranu, Galibaf je u njima vidio "kvazipuč" i "terorizam u stilu Islamske države".
Galibaf se prvi put kandidovao za predsjednika 2005. uz kampanju svjesno oblikovanu po uzoru na metode Tonija Blera, uključujući istraživanja javnog mnjenja putem fokus grupa. Predstavljao se kao populista naklonjen globalizaciji, privatizaciji i manjoj ulozi države, koji je bio spreman da, makar u određenim okvirima, nastavi reformsku agendu odlazećeg Hatamija. U prvom krugu osvojio je četvrto mjesto sa četiri miliona glasova.
Kasnije je Hasan Rohani tvrdio da je Galibaf 2005. sklopio dogovor da oslobodi nekoliko velikih krijumčara droge i goriva u zamjenu za njihovu podršku. Galibaf se ponovo kandidovao za predsjednika 2013, ali je osvojio drugo mjesto sa velikim zaostatkom za Rohanijem.
Tokom čitave karijere, Galibafa su pratile optužbe za korupciju koje nikada nijesu završile na sudu. Kada se 2024. posljednji put kandidovao za predsjednika, njegovu kampanju su pratile priče o tome da su njegova supruga, ćerka i zet 2022. otišli u raskošnu šoping-turu u Istanbul. U javnosti su se pojavile njihove fotografije sa gomilom prtljaga, u vrijeme kada su obični Iranci trpjeli posljedice sankcija i visoke inflacije. Porodica je navodno kupila dva stana u Istanbulu vrijedna 1,6 miliona dolara. Galibaf je tvrdio da je žrtva političke kampanje blaćenja i da se od početka protivio tom putovanju u šoping.
Kao predsjednik parlamenta uglavnom je slijedio dominantnu liniju, podržavajući nuklearni sporazum iz 2015, da bi nakon Trampovog povlačenja iz njega tvrdio da budućnost Irana leži u savezništvu sa Rusijom i Kinom. Njegovi kritičari tvrde da su Galibafove pristalice podržale napad na saudijsku ambasadu u Teheranu 2016. godine, nakon kojeg su dvije zemlje prekinule diplomatske odnose.
Iz Trampove perspektive, malo je od svega toga važno ako vjeruje da, pregovarajući sa Galibafom, zapravo pregovara sa ljudima koji drže stvarnu moć u Iranu. Galibaf, doduše, ima veze sa vrhovnim komandantom IRGC-a Ahmadom Vahidijem i komandantom Centralnog štaba Hatam al-Anbija, Alijem Abdolahijem Alijabadijem.
Ubrzo nakon što se saznalo da Vašington smatra da je pouzdan, Galibaf je objavio na mreži Iks: "Naš narod traži potpunu i ponižavajuću kaznu za agresore. Svi zvaničnici čvrsto stoje uz svog vođu i narod dok se taj cilj ne ostvari. Nikakvih pregovora sa Amerikom nije bilo. Lažne vijesti služe manipulaciji finansijskim i naftnim tržištima i pokušaju izlaska iz kaljuge u kojoj su se zaglavili Amerika i Izrael".
Trampovo svrstavanje uz njega moglo bi, u najmanju ruku, poslati poruku Izraelu da Galibaf ne smije biti meta atentata, ali istovremeno na njega stavlja dodatni pritisak da pokaže kako neće izdati svoju zemlju.
Priredila: A. Š.
Bonus video:
