Koja je odgovornost pisca? Vjerujem da je oduvijek bila da pruži glas onima koji su ućutkani i da ljude održava u životu tako što ih iznova i iznova oživljava u našoj mašti.
Na to mislim dok iranski narod prolazi kroz najteži period stradanja u posljednjih 47 godina. Hiljade su mrtve. Prijatelji u Teheranu kriju se u svojim domovima, ne mogu da izađu zbog eksplozija i kisjele kiše. Najgore od svega je što znaju da im život ne ugrožavaju samo strane bombe. Njihova sopstvena vlast i dalje patrolira ulicama s oružjem, prebija ljude, hapsi ih, ubija.
Naravno, taj posljednji dio nije ništa novo. Još prije samo mjesec dana, ulice Teherana bile su pune demonstranata koji su marširali protiv Korpusa garde islamske revolucije, svjesni da zbog toga mogu biti ubijeni. Ipak, dolazili su - i to u velikom broju. Zvuci režimskih metaka sudarali su se sa zvucima Iranaca i Iranki koji su pjevali i plesali, odbacivali obavezne velove i pokazivali kosu. U tome je bilo toliko radosti. „Žena, život, sloboda“, uzvikivali su. Ako to nije oličenje iranskog duha, onda ne znam šta jeste.
Napustila sam Iran i otišla u SAD 1997. godine. Posljednjeg dana, dok sam pakovala stvari, majka me je pratila iz sobe u sobu. „Reci im, reci im“, govorila je. Željela je da svijet zna kako Iranci žive pod vlašću Islamske republike. Danas mi njene riječi odzvanjaju u ušima.
Od izbijanja američko-izraelskog rata, iranski glasovi su utišani. Našli su se između zapadnih bombi i represije sopstvenog režima. Pristup internetu i dalje je ograničen. Kontrolni punktovi niču širom ulica prijestonice. Zatvori u Teheranu sada su toliko pretrpani da nema dovoljno hrane za sve, kaže mi ove sedmice jedan prijatelj. Porodice zatvorenika nalaze se u potpunom informacionom mraku. Borba Iranaca za slobodu ostaje borba za opstanak.
Otkad je rat počeo, imam osjećaj kao da sam ušla u neki drugi svijet. Kao Alisa koja pada niz zečju rupu. Ali moram da zadržim nadu. Ako iz ovog rata može proizaći išta pozitivno, to bi bilo oslobađanje iranskog naroda. Kada je na početku revolucije 1979. ajatolah Homeini uveo obavezno nošenje vela, hiljade žena izašle su na ulice i uzvikivale: „Sloboda nije ni istočna ni zapadna. Sloboda je univerzalna.“ Ako u to vjerujemo, onda borba da Iran postane demokratija mora biti borba cijelog svijeta, i koristiće ljudima od Velike Britanije do Sudana. Sol Belo govorio je da je prava prijetnja demokratijama naša uspavana svijest i odumiranje osjećanja. Nikada ne smijemo zaboraviti da sloboda nije samo komfor.
„Iran je drevna zemlja“, govorio je moj otac - mnogo puta je bila napadana i razarana. Ali ono što nam daje kontinuitet, što nas povezuje jedne s drugima i sa svijetom, jesu naša poezija, književnost i kulturno nasljeđe. Čak i vozači kamiona širom Irana imaju naljepnice sa stihovima Hafeza, Sadija ili Ferdousija. To je iranska kultura, koju ni Islamska Republika nije uspjela da uništi. To je naša humanost. Dok bombe padaju po našim lokalitetima pod zaštitom Uneska, dok se uništava ključna infrastruktura, podsjećam se na snagu onoga što je neopipljivo. Ovaj rat će se završiti. Ovaj režim će jednog dana otići. A priče, poezija, umjetnost i muzika će ostati.
Danas često mislim na svoje bivše studente u Teheranu. Oni su, više nego moji američki studenti, imali nezasitu glad za čitanjem - da bi ostali povezani sa domom, ali i da bi se otvorili prema svijetu. Uvijek ću pamtiti mladu muslimanku po imenu Razije, koja je postala opsjednuta Henrijem Džejmsom i njegovim ženskim likovima, čija su nezavisnost i integritet bili važniji od njihove sreće. „Mislim da se zaljubljujem“, govorila bi mi dok smo zajedno šetale nakon časa. Ta mlada djevojka, koja nikada nije napustila Islamsku republiku, a bila je opčinjena jednim starim britansko-američkim piscem, kasnije je zatvorena i pogubljena od strane režima.
Izgubila sam mnoge rođake i prijatelje, ali Razijina priča je uvijek ostala sa mnom. Zato se upravo nje prisjećam dok govorimo o borbi za slobodu koja je pred iranskim narodom. Iz demokratskih zemalja, sigurno djeluje uznemirujuće slušati te priče, gledati snimke Iranaca koji gube živote za slobodu. Ali život nije komforan. Život je uznemirujući. Iran vam poručuje da čak i kada je život takav, nada može da postoji.
Autorka je iransko-američka književnica i autorka knjiga „Čitajući Lolitu u Teheranu“, „Čitaj opasno“ i drugih djela
Tekst je preuzet iz „Gardijana”
Prevod: N.B.
Bonus video:
