Decenijama se američka kopnena invazija na Iran smatrala krajnjom granicom eskalacije - preskupom za pokretanje i previše destabilizujućom da bi se mogla održati. Ta pretpostavka sada slabi. Kako se američko-izraelski rat protiv Irana intenzivira, ono što je nekada djelovalo nezamislivo postaje sve vjerovatnije. Pitanje više nije samo da li je kopnena invazija moguća, već gdje bi mogla početi i da li bi mogla donijeti strateške rezultate.
Na prvi pogled, periferija Irana nudi više mogućih ulaznih tačaka - od Persijskog zaliva i Omanskog zaliva do zapadnih pograničnih područja. Ali to je ključna iluzija. Ista geografija koja invaziju čini zamislivom istovremeno je čini strateški samoporažavajućom. Vojna geografija Irana usmjerava spoljne snage ka ograničenom broju obalnih uskih grla, energetskih čvorišta i graničnih koridora koji su manje putevi ka uspjehu, a više okidači šire eskalacije. Ono što djeluje kao niz opcija zapravo je mapa posljedica.
Ova logika najjasnije se vidi u pet tačaka: ostrvo Karg, Hormuški moreuz, ostrva Abu Musa i Veliki i Mali Tunb, koridor Čabahar-Konarak i pravac Abadan-Horamšahr. Svaka od njih naizgled nudi pristup, ali nijedna ne pruža jasan put ka strateškom uspjehu.
Karg ostrvo
Ostrvo Karg je najjasniji primjer kako prividna poluga moći može proizvesti stratešku opasnost. Kao usko grlo iranskog izvoza nafte, kroz koje prolazi oko 90 odsto njegovog izvoza sirove nafte, Karg predstavlja klasičnu jedinstvenu tačku potencijalnog sloma. Relativno izolovano od unutrašnjosti Irana i dugo oko 8 kilometara, a široko između 4 i 5 kilometara, ostrvo je kompaktno, izloženo i gusto ispunjeno ključnom infrastrukturom. To je ekonomski centar gravitacije Irana, što ga čini najkoncentrisanijom tačkom ekonomske moći i ranjivosti u zemlji. Iz čisto operativne perspektive, obećava maksimalan poremećaj bez potrebe za dubokim prodorom na iransku teritoriju.
Međutim, upravo to ga čini toliko opasnim. Udar na Karg ne bi ostao lokalizovana vojna akcija. Pogodivši okosnicu iranskog izvoza nafte, odmah bi se prelilo na globalna energetska tržišta i podstaklo šire strahove u vezi sa bezbjednošću infrastrukture u Persijskom zalivu. Jednako važno, to bi izazvalo eskalaciju, vjerovatno gurajući Iran ka odmazdi protiv energetskih postrojenja u regionu.
Paradoks je jasan. Upravo osobina koja Harg čini privlačnim, njegova centralna uloga u iranskoj ekonomiji, osigurava da bi svaki napad na njega brzo internacionalizovao sukob. Karg nije samo meta, već okidač koji mijenja pravila igre.
Hormuški moreuz
Hormuški moreuz ostaje najvažnije poprište u ovom sukobu. Gotovo petina svjetskih tokova nafte prolazi kroz ovaj uski morski prolaz, što ga čini najznačajnijim energetskim uskim grlom na svijetu. Često se zamišlja kao poluga kontrole koja obećava ogroman strateški uticaj.
Međutim, takvo viđenje je pogrešno. Hormuški moreuz nije jedna tačka koja se može zauzeti, već složen pomorsko-teritorijalni sistem. Svaki ozbiljan pokušaj njegove kontrole zahtijevao bi operacije protiv Bandar Abasa, u kojem se nalazi najveća iranska luka, kao i protiv Kešma, najvećeg ostrva u Iranu. Oni su sastavni dio iranske odbrambene arhitekture u Persijskom zalivu. Kontrolisati moreuz, u suštini, znači ući u rat za teritoriju.
To stvara ključnu dilemu. Dugotrajna kontrola zahtijevala bi slabljenje obalske odbrane, neutralisanje raketnih i asimetričnih pomorskih kapaciteta, kao i održavanje stalnog vojnog prisustva u izuzetno spornom okruženju. Ono što na prvi pogled djeluje kao sredstvo pritiska bez potpune invazije, vjerovatno bi se pretvorilo u dugotrajnu i resursno zahtjevnu kampanju, direktno vezanu za iransku teritorijalnu odbranu, uz dugoročnu nestabilnost na globalnim energetskim tržištima i u lancima snabdijevanja.
Tri ostrva
Ostrva Abu Musa te Veliki i Mali Tunb čine strateški zapadni ulaz u Hormuški moreuz. Za razliku od Karga ili Hormuza, ona imaju ograničenu ekonomsku vrijednost, ali veliki simbolički i geopolitički značaj.
Njihovo zauzimanje ne bi presudno promijenilo vojni odnos snaga, niti bi otvorilo put ka unutrašnjosti Irana. Ali, pošto se nalaze na presjeku iranskog suvereniteta i dugogodišnjeg teritorijalnog zahtjeva Ujedinjenih Arapskih Emirata, svaka operacija protiv njih nosila bi nesrazmjerno velike političke posljedice.
Ono što djeluje kao potez s malim troškom i simboličnim dometom zato bi moglo proširiti rat, a da pritom ne poboljša strateški položaj Sjedinjenih Država. Logika je u skladu sa širim obrascem: velika simbolička vrijednost bez odlučujuće strateške koristi. Što je meta lakša, to manje doprinosi strateškom uspjehu, a više rizikuje širenje rata pod nepovoljnim uslovima.
Čabahar – Konarak
Najmanje pominjana ulazna tačka nalazi se duž jugoistočne obale Irana, gdje koridor Čabahar – Konarak naizgled predstavlja drugačiji način ulaska. U poređenju s snažno militarizovanim Persijskim zalivom, ovaj prostor je geografski otvoreniji, manje zagušen i, na prvi pogled, pogodniji za spoljne operacije.
Međutim, ta pristupačnost nosi i osnovno ograničenje. Čabahar omogućava pristup bez stvarnog uticaja. Za razliku od Hargа, ne nalazi se u srcu iranske naftne infrastrukture. Za razliku od Hormuškog moreuza, ne kontroliše ključno svjetsko usko grlo. Za razliku od obale Persijskog zaliva, ovaj region ima manju koncentraciju kritične infrastrukture, iako i dalje posjeduje prirodne odbrambene barijere.
Međutim, njegov glavni problem je udaljenost. Uporište na tom području ostavilo bi svaku invazionu silu daleko od ekonomskih i političkih centara gravitacije Irana, pretvarajući početni pristup u dugu i logistički skupu kampanju. Mjesto koje djeluje operativno lakše za ulazak strateški je znatno slabije.
Abadan – Horamšahr
Ako bi kopnena invazija poprimila odlučniji oblik, najizgledniji pravac bio bi Abadan - Horamšar na naftom bogatom jugozapadu Irana. To je najdirektnija ruta iz Persijskog zaliva ka strateški vrijednoj teritoriji.
Međutim, ne može se posmatrati izolovano. Svako napredovanje vjerovatno bi započelo preko Kuvajta, nastavilo se kroz južni Irak, prošlo kroz Basru i ušlo u Huzestan, prateći rutu kojom je tadašnji irački predsjednik Sadam Husein krenuo kada je Irak 1980. započeo rat protiv Irana.
Međutim danas, 46 godina kasnije, teritorija Iraka nije pasivan koridor. Svaka takva operacija vjerovatno bi se suočila s pritiskom milicija povezanih s Iranom, posebno Snaga narodne mobilizacije (Hašd al-Šaabi), i prije nego što bi američke snage uopšte stigle na iransko tlo. Bojište ne bi bilo ograničeno na klasični međudržavni rat. Moglo bi poprimiti obilježja fragmentisanog, višeslojnog sukoba unutar onoga što je, u suštini, kontinuirani šiitski geopolitički prostor koji se proteže od južnog Iraka do jugozapadnog Irana.
Ono što djeluje kao najdirektniji put u Iran stoga je ujedno i najzapaljiviji, noseći rizik šireg rata koji bi obuhvatio i Irak i Iran. Upravo osobine koje ovaj pravac čine operativno vjerovatnim istovremeno ga čine politički i vojno opasnim. Ovdje je iluzija odlučujućeg proboja najizraženija - ali i rizik najveći.
Prevod: N. B.
Bonus video:
