Šokantno. Uznemirujuće. Nepredvidivo. Nasilno. Već deceniju pratim preokrete Trampove Amerike uz privilegiju novinarske distance. U subotu veče sam osjetio kako se tama zastrašujuće približila.
Bum! Bum! Šta je to bilo? Odakle je došlo? U 20.36, u prostranoj balskoj sali hotela “Vašington Hilton” zavladali su panika i haos. Muškarci su trčali, a čuli su se povici: “Dolje!” i “Ostanite dolje!”
Vidio sam zvanice na godišnjoj večeri Udruženja dopisnika Bijele kuće (WHCA) - muškarce u smokinzima, žene u haljinama - kako se bacaju pod okrugle stolove, a ja sam, gotovo kao na znak, uradio isto. Bila je to scena iz bezbroj holivudskih filmova, ali sada se dešavala meni, ovdje i sada.
Agenti Tajne službe su jurili kroz salu s oružjem u rukama. Zavladala je jeziva tišina. Kada sam ustao da pogledam prema podijumu, Donald i Melanija Tramp su već bili hitno odvedeni. Umjesto njih, stajala su četvorica policajaca sa šljemovima i puškama, čuvajući stražu ispred pozadine sa slikom Bijele kuće i natpisom: “Slavimo Prvi amandman.”
Potom su pored našeg stola proveli sjedokosog muškarca u smokingu, koji se oslanjao na dvojicu muškaraca jer nije mogao da hoda bez pomoći. Ko je bio on? Da li je bio povrijeđen u toj drami? Nismo znali.
Kako sam se osjećao? To je pitanje koje novinari stalno postavljaju sagovornicima. U tom trenutku sam osjećao duboku zbunjenost i neizvjesnost. Bili smo u oku oluje, ali nijesmo znali kolika je ta oluja niti kako izgleda.
To je trebalo da bude najbezbjednije mjesto u Americi. Hilton je dodatno obezbijeđen nakon što je prije 45 godina bio mjesto atentata na Ronalda Regana. Kartu za ulazak pokazao sam nekoliko puta i prošao kroz detektor metala kao na aerodromu, jer je Tramp prvi put kao predsjednik prisustvovao večeri Udruženja dopisnika Bijele kuće.
To je značilo da je veče već bilo nabijeno tenzijom: hoće li napasti medije na njihovom terenu? Hoće li mu novinari i drugi gosti aplaudirati, ćutati ili demonstrativno izaći? U vazduhu su lebdjela uznemirujuća pitanja Trampove ere - pitanja istine, normalizacije, otpora, kapitulacije, autoritarizma.
Začuli su se povici odobravanja i aplauz kada je Tramp ušao u salu uz poznate taktove “Hail to the Chief”. Predsjednik je salutirao tokom čitave himne. Vejdža Đijang, predsjednica Udruženja dopisnika Bijele kuće, rekla mu je: “Značajno je što ste večeras ovdje.”
Gosti su razgovarali, jeli salatu od graška i burate i pili vino kada se dogodio prekid. Kasnije smo saznali da je napadač, naoružan pištoljima i noževima, nasrnuo na punkt Tajne službe u predvorju hotela prije nego što je savladan. Jedan agent je pogođen, ali ga je zaštitio pancir.
Iz minuta u minut, neobičan mir se spuštao na salu kako je postajalo jasno da je opasnost prošla. Metafora nove normalnosti. Novinari su zvali svoje redakcije ili snimali video-snimke telefonima. Jedan, koji se nalazio bliže mjestu incidenta, rekao mi je da je čuo pet hitaca; drugi je tvrdio da su bila četiri. Jedan diplomatski zvaničnik rekao je da ga je zvuk pucnjave podsjetio na vrijeme provedeno u Avganistanu.
To je značilo da je veče već bilo nabijeno tenzijom: hoće li napasti medije na njihovom terenu? Hoće li mu novinari i drugi gosti aplaudirati, ćutati ili demonstrativno izaći? U vazduhu su lebdjela uznemirujuća pitanja Trampove ere - pitanja istine, normalizacije, otpora, kapitulacije, autoritarizma
Džejmi Raskin, demokratski kongresmen iz Merilenda, rekao mi je da ga je Tajna služba oborila na pod. “Ljudi su vrištali i dozivali jedni druge”, rekao je. “Ljudi su bili prestravljeni. Sada djeluju kao da im je laknulo, ali je jasno da je veče završeno.”
Frenk Lunc, konsultant i analitičar javnog mnjenja koji već dugo upozorava na trovanje političkog ambijenta, rekao je: “Brine me to što izgleda da ljudi osjećaju da imaju pravo da viču, prijete, bacaju kamenje, ponašaju se na užasan način, i nadam se da vi u Velikoj Britaniji nikada nećete morati da prođete kroz ovo. Vi ste to prošli tokom IRA-e. Nadajmo se da to sjutra neće doći ovdje.”
Neko vrijeme se činilo da bi večera mogla da se nastavi. Zamišljao sam kako Tramp koristi trenutak, kao što je to učinio kada je krvav izašao nakon atentata u Batleru u Pensilvaniji, sa nastupom u stilu “predstava mora da se nastavi”, koji bi možda šarmirao čak i njegove kritičare u sali. Međutim, protokol je nalagao drugačije i večera je odložena.
Predsjednik se povukao u Bijelu kuću i održao brifing za novinare, od kojih su mnogi još bili u svečanoj odjeći. Nije odolio da incident iskoristi kao argument za jedan od svojih omiljenih projekata. “Nisam htio ovo da kažem, ali upravo zato nam treba sve što planiramo u Bijeloj kući. Potrebna nam je balska sala.”
Piter Dusi iz Foks njuza je upitao zašto se ovo stalno dešava Trampu. Predsjednik je pomenuo Abrahama Linkolna i rekao: “Proučavao sam atentate i moram vam reći - najuticajniji ljudi… ljudi koji najviše rade, koji imaju najveći uticaj, oni su ti koji su meta napada.”
Ali to nije suština priče. Proteklih deset godina su obilježili pucnjava na bejzbol treningu članova Kongresa, smrtonosni marš bijelih supremacista u Šarlotsvilu, pobuna 6. januara u američkom Kapitolu, kao i ubistva bivše predsjednice Predstavničkog doma Minesote Melise Hortman i njenog supruga, te desničarskog aktiviste Čarlija Kirka. Političko nasilje je u porastu, a u subotu su, u jednoj raskošnoj vašingtonskoj sali, Tramp i mediji na trenutak zavirili u ponor.
Prevod: A. Š.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
