„Tramp je bezbožnik i bogohulnik, ali je i hemoterapija za Ameriku”

Šetajući glavnom ulicom u Moskou, u Ajdahu, zabačenom univerzitetskom gradiću do kojeg sam putovao dan i po u nadi da ću pronaći duhovno sjedište rastućeg američkog hrišćanskog nacionalističkog pokreta, počinjem da se pitam da li sam došao na pogrešno mjesto.

U centru grada, gdje je pastor Dag Vilson prije nekoliko decenija pomogao da se posadi sjeme evangelističke crkve koja danas među svojim pristalicama ima ministra odbrane Pita Hegseta i niz zvaničnika koje je imenovao Donald Tramp, vidim više od jedne zastave u bojama transrodnih osoba, oglas za nešto što izgleda kao lokalno “drag” veče i kafić sa natpisom “Black Lives Matter” u izlogu.

Pominjem tu nepodudarnost Vilsonu, čovjeku bijele brade, dok se smješta na barsku stolicu u gastropabu, koji je izabrao za naš susret. On se osmjehuje i sliježe ramenima, kao da želi da kaže da provokacije ovih dana dolaze iz daljih krugova. Veza tog 72-godišnjaka sa Hegsetom donijela mu je nacionalnu prepoznatljivost i izazvala osude hrišćana širom političkog spektra.

Osjetivši priliku za ekumenski nastup, Vilson nije izbjegavao pažnju javnosti. U proteklih nekoliko mjeseci u intervjuima je branio svoj stav da u idealnom društvu udate žene ne bi trebalo da glasaju - već da glasaju preko svojih muževa, kao domaćinstvo - pozvao je na obnovu zakona protiv sodomije i potvrdio da Biblija dopušta ropstvo, iako podržava njegovo ukidanje.

Takođe nije umanjivao svoj novostečeni uticaj u hodnicima moći.

Donedavno je, prema sopstvenom opisu, Vilson bio “pod embargom” u uglednom evangelističkom svijetu. Sada je niz visokih američkih zvaničnika povezan s njegovom denominacijom, uključujući Hegseta, koji joj se pridružio u Tenesiju. Trampovi saradnici odlaze na bogosluženja u novo uporište Vilsonove Hristove crkve u Vašingtonu - njenu “misiju u Vavilonu” - svega nekoliko blokova od američkog Kapitola. Organizaciju American Moment, koja provjerava mlade konzervativce za poslove u Bijeloj kući, vodi jedan od članova njegove zajednice.

Prožimanje administracije hrišćanskim nacionalistima “dalo nam je sjajnu priliku da progresivnu agendu vratimo pola vijeka unazad”, kaže Vilson. Njegova uloga u tome, dodaje, više je pastirska nego politička. “Ne volim riječ influenser, ali to bi bilo bliže onome što jesam.”

Prije nego što počnem sa pitanjima, konobarica prilazi da primi narudžbu. Pomalo neočekivano za čovjeka koji je čitavu knjigu posvetio osudi “fariseja ishrane”, onih koji bez potrebe izbacuju gluten ili masti, Vilson naručuje Cezar salatu s grilovanom piletinom - i to malu. Ja se odlučujem za riblje takose i pomfrit.

Sastajemo se nešto poslije podneva, a Vilson me ponovo iznenađuje birajući kalifornijsku domaću rakiju od jabuke sa table na kojoj je kredom ispisano desetak točenih opcija. Već nervozan zbog toga što me brzo prelistavanje Biblije u hotelskoj sobi možda nije dovoljno pripremilo da preživim raspravu o Svetom pismu, i zabrinut da bi me alkohol mogao dovesti u još nepovoljniji položaj, odlučujem se za dijetalnu koka-kolu.

Ovaj rat mi je prihvatljiv ako se završi za nekoliko sedmica. Mislim da nemamo šta da tražimo u pokušajima izgradnje država na Bliskom istoku

Pošto sam tokom vožnje do Moskoua slušao sate Vilsonovih podkasta i propovijedi, odlučujem da ne gubim vrijeme tražeći od njega da brani uvjerenje da SAD treba da budu teokratija, u kojoj bi vlada prihvatila apostolski simbol vjere i izricala kazne za preljubu. Taj stav, tvrdi on, proističe iz njegovog biblijskog apsolutizma, a ja zazirem od rasprava o tumačenju Biblije.

Umjesto toga, zanima me zašto misli da njegova poruka sada ima širi odjek - nakon pola vijeka provedenog u Moskou, gdje je studirao filozofiju i klasičnu književnost, prihvatio kalvinizam i izgradio malu mrežu crkava i škola, ali je na kraju ipak “propovijedao onima koje nije trebalo ubjeđivati”.

“Cijelog svog odraslog života gledao sam nazadovanje za nazadovanjem”, kaže Vilson, koji seksualnu revoluciju i poslijeratni “otvoreni sekularizam” vidi kao pokretače propadanja savremene Amerike. “Ljudi kažu: ‘Ne može biti mnogo gore od ovoga’... a onda, gle, postane gore.”

Spisak onoga što se, prema Vilsonovom viđenju, računa kao gore poznat je svakome ko je proveo vrijeme u toplijim vodama američke desnice: kovid zatvaranja, protesti pokreta Black Lives Matter, događaji Drag Queen Story Hour, sutkinja Vrhovnog suda koja je rekla da ne može da definiše riječ žena jer “nije biolog”. To su, kaže, bili trenuci u kojima je određena vrsta “normalnog” Amerikanca, koji bi ga nekada smatrao ekstremnim, počela da sumnja da je možda bio u pravu kada je tvrdio da se američko hrišćansko nasljeđe rasipa.

Stiže nam hrana, moji šareni takosi izgledaju primamljivije od dvobojne salate. Vilson ljubazno pita da li mi smeta da izgovori molitvu prije jela. Klimam glavom, slušam i promrmljam neuvjerljivo “amin”.

Dok počinjemo da jedemo, osjećam se ohrabreno da pređem na pitanje Trampa. Pitam se kako je Vilson na kraju podržao čovjeka kojeg niko ne bi opisao kao pobožnog slugu Boga.

Vilson otkriva da je kasno prešao na Trampovu stranu. Godine 2016. na glasačkom listiću dopisao je ime republikanskog senatora Bena Sasa, reformisanog evangelika. “Nijesam uopšte vjerovao Trampu, iz svih očiglednih razloga. Bio je i jeste bezbožan čovjek. Prirodan čovjek, tjelesan čovjek, bogohulan čovjek.”

Za predsjednika je glasao 2020. i 2024. tek pošto ga je prijatno iznenadilo to što je Tramp ispunio obećanje da će imenovati konzervativne sudije Vrhovnog suda.

“Cijelog svog odraslog života slušao sam ugledne, besprijekorno čiste republikance kako mi obećavaju kule i gradove, a onda to ne ispune. A on je prvi prokleti republikanski predsjednik koji je održao obećanje.”

Samo nekoliko dana prije našeg ručka, Tramp je ponovo isprovocirao hrišćane objavivši sliku sebe kao Isusa koji liječi bolesne. Vilsonova reakcija bila je da predloži da se ta slika odštampa na crnom somotu “kako bi mogla da bude i bogohulna i kičasta”. Kod njega nije “prošlo” predsjednikovo objašnjenje da je mislio da sada već obrisana objava prikazuje njega kao ljekara.

Međutim, ništa od toga ne utiče na Vilsonovu entuzijastičnu podršku ovoj administraciji i njenoj agresivnoj politici. “Na Trampa gledam kao na hemoterapiju”, objašnjava. “Amerika ima rak. Tramp je otrovan i mislim da ubija rak brže nego što ubija nas ostale.”

Odlučujem da će mi ipak trebati pivo, pa naručujem škotski ejl Back Country.

Jedan od drugih ohrabrujućih aspekata Trampove administracije, nastavlja Vilson, jeste to što “vidimo stotine vjernika kako bivaju imenovani na položaje u ključnim mjestima... i to će imati uticaj za 40 godina”. Vilson bi volio da vidi poništavanje presude Vrhovnog suda u slučaju Obergefell, kojom su priznata istopolna bračna prava, kao i razvoda bez utvrđivanja krivice, koji je nazvao “katastrofom” za svetost porodice.

Iako rado prihvata plašt hrišćanskog nacionaliste - “To je mnogo bolje od drugih stvari kojima me nazivaju”, često se šali - Vilson želi da naglasi da vjeruje da se to utopijsko stanje može postići sporim ubjeđivanjem, a ne prisilnim preobraćanjem.

Odmahuje rukom na pomisao o preuzimanju vlasti u stilu “Sluškinjine priče”. “Zaista vjerujem u slobodu savjesti, zaista vjerujem u religiju bez prinude”, kaže. Sljedbenici drugih religija, ili oni bez religije, kaže mi, mogli bi da žive sasvim nesmetano u njegovoj idealnoj Americi. Samo bi morali da pristanu “da ne ubijaju bebe”. Džamije bi bile dozvoljene. Minareti ne bi. Parade za Dan Svetog Patrika bile bi u redu, ali katoličke procesije u čast Djevice Marije takođe bi bile zabranjene. Javni prostor, kaže Vilson, “pripada Isusu”.

To je ideologija koju su već prihvatili djelovi sadašnje američke vlade. Ministarstvo za unutrašnju bezbjednost često objavljuje biblijske stihove - uključujući Priče Solomonove 28:1, “Bezbožnici bježe i kad ih niko ne goni, a pravednici su smjeli kao lav” - u znak podrške svojoj oštroj politici prema imigraciji, koju Vilson svim srcem podržava.

Hegset jednom mjesečno organizuje bogosluženja za zaposlene u Pentagonu, a Vilson je na jednom od njih propovijedao u februaru. Na bogosluženju u martu, Hegset je koristio odlomke iz Biblije da predstavi sadašnje sukobe, moleći se da Bog “polomi zube” “bezbožnim” neprijateljima “koji ne zaslužuju milost”, dok je držao Bibliju s utisnutim natpisom “Deus vult”, krstaškim bojnim pokličem.

Vilson, koji je nekada služio u mornarici, rado brani sve to. “Kada Hegset govori kao deklarisani hrišćanin... on svakako govori o ratovanju iz Starog zavjeta, ali ne o svetom ratu.” Da li je Vilson o tome razgovarao sa svojim učenikom, koji se zalaže za ukidanje “pretjeranih” pravila angažovanja i naglašava “maksimalnu smrtonosnost”? “Ne, meni je prilično jasno... kada se moli da naši momci precizno pucaju, ono za šta se zapravo moli jeste da ne bombardujemo školu za djevojčice. Traži da se borimo protiv boraca, a ne protiv neboraca.”

Zanima me zašto Vilson, glasni protivnik rata u Iraku, uopšte podržava ovaj sukob. “U redu mi je ovaj rat ako se završi za nekoliko sedmica”, kaže, pozivajući se na uništenje iranskih nuklearnih kapaciteta. “Mislim da nemamo šta da tražimo u pokušajima izgradnje država na Bliskom istoku.”

Hegset i administracija su na istoj liniji, insistira Vilson. “Vjerujem njemu i vjerujem njima da su protiv beskonačnih ratova... Ne mislim da on želi krvoproliće radi krvoprolića. Mislim da ono što želi jeste da se bori djelotvorno, efikasno, da svede američke žrtve na minimum, ostvari cilj i izađe.”

Pitam ga da li bi, ako bi smatrao da Hegset odstupa od toga, iskoristio svoj uticaj na njega.

“Ne bih privatno komunicirao s njim o tome koliko dugo rat traje, jer nemam obavještajne brifinge... nemam stručnost”, kaže. “Ali ja sam javni komentator i osjećao bih se slobodnim da na svom blogu pišem o tome koliko rat traje, i bio bih iznenađen kada to ne bi stiglo do Hegseta.”

Sav taj razgovor o ratu navodi me da se zapitam o Vilsonovoj taktici. Njegov otac, diplomac Mornaričke akademije, veteran Korejskog rata i “veoma nadaren evangelizator”, bio je nadahnut principima ratovanja da traži mete koje su “istovremeno strateške i izvodljive”. Izabrao je Moskou - gdje se nalazi Univerzitet Ajdaho, nekoliko kilometara od Univerziteta Vašington Stejt - jer je bio pun podložnih umova.

Zbunjuje me zašto se čini da Vilson često radi na tome da od sebe odbije upravo one ljude koje pokušava da pridobije. Pomiren je s upotrebom psovki u službi Hrista, veselo koristeći uvredljive izraze za feministkinje, gej i trans osobe. Rado potvrđuje da bi volio da vidi ukidanje 19. amandmana, koji garantuje da pravo glasa ne može biti uskraćeno na osnovu pola, iako je to pitanje na “257. mjestu” na njegovoj listi prioriteta. Vilson je čak sugerisao da bi bilo bolje roditi se kao crni rob u Čarlstonu, u Južnoj Karolini, u 19. vijeku, nego biti abortirana crna beba u gradu 21. vijeka.

“Morate govoriti stvari koje se smatraju neuglednim i koje su izvan granica prihvatljivog diskursa, jer je to jedini način da steknete uporište i uopšte pomjerite granice dozvoljenog”, kaže Vilson. Decenije je proveo uvježbavajući se da koristi ono što naziva “mamcem” - izjave osmišljene da budu dovoljno provokativne da pokrenu raspravu za koju je uvjeren da može da je dobije.

“Namjerno je provokativno. Ali to je i argument, tako da započinjem borbu”, kaže o rečenici o Čarlstonu. “Ljudi koji će zbog toga biti najviše ogorčeni biće mlaki evangelistički hrišćani... ako razgovaram s bilo kim ko se uopšte izjašnjava kao hrišćanin, tu raspravu mogu da dobijem za manje od dva minuta.”

Ne želim da zagrizem mamac, pa umjesto toga snažno zagrizem pohovani bakalar u pivskom tijestu sa salatom od kupusa. Ali sada razumijem kako su takve provokacije učinile Vilsona privlačnim protivnikom Kristoferu Hičensu, jednom od “četiri jahača” pokreta novog ateizma. Njih dvojica su krajem 2000-ih vodili niz zapaženih debata, tokom kojih su, mimo scene, sklopili neočekivano prijateljstvo zbog zajedničke ljubavi prema P. G. Vudhauzu. “S njim znam na čemu sam”, rekao je Hičens tada o pastoru, iako je oštro kritikovao “nemoralno” učenje njegove crkve.

Ponovo pokušavam da shvatim Vilsonov pastirski stav. Zašto se ne usredsredi na hrišćansko učenje koje ima mnogo širu privlačnost, poput Blaženstava, u kojima Isus blagosilja siromašne, krotke i progonjene?

“Svjestan sam kako to izgleda”, kaže. “Kada me ljudi vide na nacionalnim vijestima, vjerovatno stojim pored Pita Hegseta... ali napisao sam 20 knjiga o braku i porodici, izgradio sam udruženje hrišćanskih škola, njih oko 400 ili više širom zemlje, osnovao sam koledž. Dakle, kada je riječ o ljubavi i dobrim djelima koja nemaju veze sa grubom političkom borbom, u tome sam do guše, samo što se to ne vidi.”

Nudim Vilsonu drugu rakiju, ali on odbija. Pitam ga onda postoji li opasnost da se njegov pokret poveže s ratobornošću, a ne sa saosjećanjem. Da li bi svojim sljedbenicima u Vašingtonu savjetovao da ublaže dio retorike koja produbljuje podjele?

“Slažem se da ne morate svaki put reći baš sve”, odgovara Vilson. “Ne govorim sve, uzdržavam se.” Teško mi je da povjerujem da sam upoznao tržišno isprobanu verziju pastora, i ne mogu ni da naslutim kakvi bi mogli biti njegovi skriveni stavovi.

“Ne mogu to da kažem novinaru!”, kaže, uz razoružavajući smijeh. Pitam ga da li se ono što prećutkuje može naći u Bibliji. “Da.” Dakle, kamenovanje neposlušne djece i slične stvari? “Da, stih kojeg se Isus nije stidio”, kaže Vilson nehajno.

Ima stavova od kojih Vilson želi jasno da se ogradi. Redovno kritikuje one na “mračnoj desnici”, uključujući negatora Holokausta Nika Fuentesa, zbog njihovog rasizma i antisemitizma, iako priznaje da su se “ponašali tako da ja zbog njih djelujem kao umjeren”. Onog trenutka kada takvi ljudi postanu prihvatljivo lice hrišćanskog nacionalizma, kaže, “ja izlazim iz toga.”

Sklanjaju nam tanjire. Pomfrit gotovo nijesam ni takao, a Vilson odbija desert. Tražim račun i, dok mi škotsko pivo udara u glavu, tražim posljednje uvjeravanje.

On rado citira maksimu G. K. Čestertona da nikada ne treba ukloniti ogradu dok se ne shvati zašto je postavljena. Dakle, pitam ga, da li razumije zašto su podignute ograde liberalne demokratije? “Da, i upravo zato želim da ih razmontiram onako kako to radim”, kaže. “Reakcionari su nestrpljivi. Revolucionari su nestrpljivi. Reformatori su strpljivi.”

Čak i u Moskou, “beta verziji” Vilsonove idealne hrišćanske republike, ostaje mu još mnogo posla. Ali on to nipošto ne vidi kao neuspjeh. Rad njegovog pokreta do sada mora biti praćen “sa 200 godina artikulisanja vizije, osnivanja hrišćanskih škola, osnivanja crkava” da bi imao ikakve šanse za uspjeh, kaže.

“Da sam predsjednik - a kakva bi to slavna tri dana bila - ne bih nikako mogao da svoj idealni program nametnem Americi kakva je sada”, kaže. “Došlo bi do trenutnog nasilja, a to nije način na koji bi trebalo da to ostvarimo”.

Od dolaska apostola Pavla u Rim do zabrane gladijatorskih igara prošla su tri vijeka, ističe on. “On je igrao na dugu stazu, a igram i ja”.

Tekst je preuzet iz Fajnenšl tajmsa

Prevod: N. B.