Nastanak novog svjetskog poretka

Ruski agresorski rat protiv Ukrajine na istočnom krilu Evropske unije, nepoštovanje – ili još bolje – prezir prema međunarodnom pravu od strane SAD pod predsjednikom Trampom i optužbe za kršenje međunarodnog humanitarnog prava od strane Izraela u sukobu na Bliskom istoku – sve to je šokiralo mnoge Evropljane. Čini se da je svjetski poredak koji je uspostavljen poslije Drugog svjetskog rata stigao do svog kraja. Njemački kancelar Fridrih Merc izjavio je na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji u februaru 2026. godine: „Taj poredak, koliko god bio nesavršen čak i u svojim najboljim vremenima, više ne postoji u tom obliku.“

Sagovornici u Aziji često su iznenađeni zaprepašćenošću nekih Evropljana. Tako bivši singapurski diplomata Bilahari Kausikan, na azijskoj bezbjednosnoj konferenciji Šangri-La dijalog, u razgovoru za DW kaže:

„Mislim da su konkurencija i sukob osnovne osobine međunarodnih odnosa. Te vječne, surove istine bile su kratko prikrivene – možda oko 20 godina, od pada Berlinskog zida do izbijanja globalne finansijske krize. Jer, radilo se o izuzetnoj fazi svjetske istorije.“ I dodaje: „Evropa je mislila da je džungla trajno ukroćena. A onda je doživjela šok.“

SAD se ne vraćaju

Mark Sakser, politikolog i rukovodilac kancelarije za Aziju i Pacifik Fondacije Fridrih Ebert, objašnjava u razgovoru za DW da je ta razlika u pogledima između Evrope i Azije rezultat različitih istorijskih iskustava. Evropa je pod zaštitnim kišobranom SAD mogla da sanja san o liberalnom svjetskom poretku. Za Aziju je to bilo nezamislivo.

Težnje da se uspostavi liberalni svjetski poredak Sakser smatra propalim, a „povratak SAD u ulogu koju su imale sve do 2010-ih iz strukturnih razloga smatram nemogućim“. Unipolarni trenutak je definitivno prošao. SAD su se strateški preopteretile konfliktima u Evropi, na Bliskom istoku i u Azijsko-pacifičkom regionu.

Fantazije o hegemoniji

Tomas Klajne-Brokhof iz Društva za vanjsku politiku, u razgovoru za DW, SAD manje vidi kao preopterećene, a više kao nosioce imperijalnog projekta. SAD pokušavaju „da uspostave hegemonijalni svijet velikih sila, neku vrstu svjetskog direktorijuma sa Rusijom i Kinom“. One žele svijet sfera uticaja velikih sila.

SAD, Kina i Rusija (svaka iz svojih razloga i sa sopstvenim namjerama) podrivaju međunarodno pravo i multilateralne institucije poput Ujedinjenih nacija.

Rezultat je, prema Sakseru, „vučji svijet“ (on je objavio knjigu pod istim naslovom), pod čim se podrazumijeva svijet „u kojem pravo jačeg trijumfuje nad snagom prava“.

Kontra-pokreti od Azije do Amerike

Većina drugih država prirodno nema interesa za takav svijet. Ali, kakvi kontra-pokreti se naziru? Klajne-Brokhof vidi tri konkretne reakcije, koje zavise od geografskog položaja i strateškog okruženja.

Japan, koji se nalazi u neposrednoj blizini rastuće sile Kine i u azijsko-pacifičkom regionu ima malo istomišljenika, nema izbora nego da pokuša da produbi saradnju sa SAD.

Evropa, koja geografski čini cjelinu i politički je povezana, oslanja se na „samosnaženje u ekonomskom i vojnom smislu“, kaže Klajne-Brokhof. Pritom pokušava da u prelaznoj fazi što duže zadrži SAD uz sebe, kako bi konačno stala na sopstvene noge.

Treći model – neku vrstu protivsaveza srednjih sila – formulisao je Mark Karni u svom zapaženom govoru na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu 2026: „Stari poredak se ne vraća. Ne treba da tugujemo za njim. Nostalgija nije strategija. Ali iz ovoga možemo izgraditi nešto bolje, snažnije i pravednije. To je zadatak srednjih sila.“

Ponovno pregovaranje u multipolarnom svijetu

Sakser, koji argumentuje slično kao Karni, kao ključni aspekt procesa pregovaranja naglašava to da se krug širi: „Posebnost ove istorijske prekretnice leži u tome što prvi put poslije vjekova sile koje nijesu zapadne presudno učestvuju u odlučivanju o tome kako će biti oblikovan naredni svjetski poredak.“ Za razliku od ranije, „poredak više neće značiti vesternizaciju“, kaže Sakser.

Koncepti uređenja moraće da uzmu u obzir predstave Kine, gdje pravila prije svega služe kolektivu, a ne prvenstveno pojedincu, kao i uvjerenja muslimanskog svijeta, zasnovana na zajednici vjernika. Ipak, i unutar tih predstava postoje sukobi, poput onih između šiitskog i sunitskog islama.

Navigacija u „vučjem svijetu“

Da bi se opstalo u tom svijetu, Sakser naglašava tri aspekta koji idu dalje od Karnijeve ideje:

Prvo, treba uključiti i manje države, kao što su na primjer Novi Zeland, Norveška ili Singapur. Svako „ko želi proaktivno i konstruktivno da se bavi nekim problemom“ je koristan.

Drugo, saradnju ne treba posmatrati kao savez, već kao „partnerstva sredine“, kako bi se spriječilo stvaranje blokova.

„Treće, suočavanje sa globalnim izazovima, s obzirom na ograničene kapacitete, ne može se osloniti samo na koalicije istomišljenih demokratija. Partnerstva sredine moraju okupiti sve države koje su orijentisane na rješenja, bez obzira na njihovo unutrašnje uređenje“, kaže Sakser.

Helsinki 2.0

Ovaj pragmatični pristup prevazilazi politiku zasnovanu na vrijednostima i potragu za partnerima istomišljenicima. Umjesto partnera po vrijednostima dolaze partneri po interesima. Umjesto paralelnog ili suprotstavljenog djelovanja istomišljenika, postoji saradnja u oblastima gdje se interesi poklapaju, a nema je tamo gdje se razilaze. Naravno, uz očuvanje nekih neupitnih principa, kao što su ljudska prava.

Da bi se to postiglo, Sakser zamišlja neku vrstu „Helsinkija 2.0“. Početkom 1970-ih, tokom Istočno-zapadnog sukoba – SAD i Sovjetski Savez, uz učešće evropskih NATO država i država Varšavskog pakta – na Konferenciji o bezbjednosti i saradnji u Evropi (KEBS) dogovorili su se o zajedničkom preuzimanju obaveza koje nijesu imale status međunarodnopravnog ugovora. Taj sporazum, poznat i kao Helsinška deklaracija, prije svega je regulisao bezbjednosna pitanja u Evropi i može se svesti na formulu „univerzalizam bez miješanja“. Prema Sakseru, taj pristup je ponovo aktuelan.

Paralelno postojanje različitih poredaka

Klajne-Brokhof je skeptičan kada je riječ o stabilnosti takvih konstelacija, posebno zato što danas, za razliku od tada, nedostaju snažni faktori stabilnosti. „Svaki poredak zahtijeva faktore stabilnosti koji ga održavaju i minimum pravila i poštovanja pravila.“ Fluidna ideja partnera po interesima, koji sarađuju, na primjer, u klimatskoj politici, a u bezbjednosnoj rade jedni protiv drugih, ostaje u suštini nestabilna. Govoreći o Karniju, Klajne-Brokhof kaže: „Vidim kontra-sile, ali ne vidim njihovo povezivanje.“ Srednje sile su, na kraju, previše različite i imaju previše različite interese.

Umjesto toga, Klajne-Brokhof uočava nastanak multi-poretka. Pod tim se podrazumijeva „paralelno postojanje različitih modela poretka sa ograničenom dubinom primjene“. Mogao bi se zamisliti, na primjer, poredak sastavljen od partnera istomišljenika poput EU sa Japanom i Australijom, ali bi njegov uticaj u velikoj mjeri ostao ograničen na same članove.

Loša vremena za javna dobra

Zbog toga, aktuelni razvoj otežava očuvanje globalnih javnih dobara. Suzbijanje klimatskih promjena, upravljanje globalnim zdravstvenim rizicima poput pandemija, obezbjeđivanje mira – sve to postaje sve teže.

Klajne-Brokhof zato strahuje od nastupanja ere „konstantnog parazitiranja na tuđ račun“. Umjesto zajedničkog rada na globalnim izazovima, pojedini akteri će sve više tražiti sopstvenu korist.

Upravo da bi se to spriječilo, Sakser ne vidi alternativu saradnji partnera po interesima koji su spremni na pragmatičnu kooperaciju. Transformativni realizam, po njegovom mišljenju, nudi najbolju mogućnost da se, poslije kraja liberalnog poretka, integrišu različite predstave o poretku, kako bi se rješavali konkretni globalni izazovi, a da se pritom ne vrati na formiranje blokova.