Da li je ovo kraj političkog islama?

Otprilike godinu nakon Iranske revolucije 1979, ajatolah Ruholah Homeini, vrhovni vođa nove islamske vlasti, detaljno je izložio svoj plan da vlada u skladu sa islamom. Bradati sveštenik s turbanom rekao je da će država podržavati poljoprivrednike i radnike i dijeliti zemlju u skladu sa “vjerskim propisima”. Univerziteti i novinari širiće božanski cilj. Sudovi će služiti kao “savršeni primjeri sprovođenja Božje religije”.

Rezultat će, tvrdio je, ojačati Iran u odnosu na strane sile i stvoriti model zan oslobođenje muslimana svuda u svijetu. “Moramo nastojati da izvezemo našu revoluciju u svijet”, rekao je. “Uprkos svim bolnim teškoćama koje podnosimo, svijetu se suprotstavljamo sa ideološkog stanovišta.”

U godinama koje su uslijedile Iran je upravo to i radio. Gotovo pet decenija - čak i pod pritiskom rata sa SAD i Izraelom - iranska vlast upravlja velikom bliskoistočnom državom pod vođstvom sveštenika, istovremeno gradeći snažnu vojnu silu. To tu zemlju stavlja u prvi red savremenih eksperimenata sa političkim islamom, odnosno primjenom najbrže rastuće svjetske religije na upravljanje državom - idealom koji je širom muslimanskog svijeta ostao istovremeno i privlačan i teško dostižan.

Mnoge države sa muslimanskom većinom navode Kuran kao izvor zakonodavstva. Saudijska Arabija, Pakistan i Avganistan zvanično se pozivaju na islamski legitimitet. Islamističke partije koriste politiku kako bi promovisale vjerski nadahnute politike u Iraku, Libanu, Maleziji, Indoneziji, Bangladešu i Turskoj. Posljednjih decenija pojavili su se i novi pokušaji primjene islama u politici na Bliskom istoku. Vlade, političke partije i militantne grupe širom regiona nastojale su da osvoje političku moć obećavajući da će veće pridržavanje islamskih načela donijeti novo doba pravednog upravljanja.

Sada je, međutim, politički islam u regionu oslabio. Mapa Bliskog istoka prošarana je primjerima idealističkih islamističkih vizija koje se nisu pretvorile u uspjeh u stvarnom svijetu. Njihovi zagovornici možda su, neko vrijeme, uspijevali da okupe narodnu podršku. Možda su držali poluge moći. Možda su vladali, ili pokušavali da vladaju, u skladu sa svojim tumačenjem islamskog prava. Ali danas, u većini slučajeva, nisu opstali.

“Kao organizovane političke snage, bilo da su na vlasti, političke partije ili organizovani pokreti, islamističke grupe su definitivno u povlačenju”, rekla je Monika Marks, docentkinja za politiku Bliskog istoka na Univerzitetu Njujork Abu Dabi.

Pokušaj Osame bin Ladena da zapali civilizacijski rat protiv SAD nije uspio. Islamističke partije koje su se uključile u politiku tokom pobuna Arapskog proljeća 2011. nisu uspjele da zadrže vlast ni u jednoj državi. Američka vojska i njeni saveznici razbili su samoproglašeni kalifat Islamske države u Siriji i Iraku. Lideri u Saudijskoj Arabiji i Siriji, pa čak i u Iranu, sada se više oslanjaju na nacionalizam, a manje na islam kako bi okupili narod. Malo ko među dvije milijarde muslimana u svijetu, uključujući mnoge u Avganistanu, želi fundamentalizam koji nude talibani.

Terorizam je takođe ukaljao islamistički brend, rekao je profesor Devdži. Većina muslimana zgražavala se nad nasiljem Al Kaide i Islamske države, poznate i kao ISIS, koje je bilo osmišljeno za kamere

Svaki od tih neuspjeha imao je sopstveni kontekst i istoriju, ali se uzroci preklapaju. Zapadna vojna moć uništila je najekstremnije islamističke projekte. Drugi nikada nisu uspjeli da okupe narodnu ili međunarodnu podršku potrebnu da nadvladaju autoritarne snage koje su se digle protiv njih u sopstvenim zemljama, često uz podršku moćnih susjednih država.

Iranska revolucionarna vlast, koja je i dalje na vlasti, najistaknutiji je izuzetak, iako se njeni ideali suočavaju s novim opasnostima. Američke i izraelske bombe ubile su njene lidere i teško pogodile njenu vojsku. Mnogi Iranci su kroz ponovljene proteste jasno pokazali prezir prema svešteničkoj vlasti. Međunarodna izolacija zemlje je duboka, a san ajatolaha Homeinija da će se revolucija proširiti muslimanskim svijetom nikada se nije ostvario.

Sadašnje nevolje Irana pojačale su raspravu među stručnjacima o tome da li je politički islam već na silaznoj putanji i šta to znači za Bliski istok i širi muslimanski svijet.

Uspon i pad

Eksperimenti spajanja islama i politike postoje još od nastanka te religije na Arapskom poluostrvu u sedmom vijeku. Do 16. vijeka emirati, sultanati i druge političke tvorevine koje su se oslanjale na islam vladale su, ili su i dalje cvjetale, na prostoru od današnje Španije do Indijskog potkontinenta, kao i u djelovima Afrike.

Nacionalne države nastale u 20. vijeku prekrojile su ono što je preostalo od te mape. Pobjednici u Prvom svjetskom ratu raskomadali su Otomansko carstvo; njegovo središte postala je moderna Turska, sekularna republika koja je 1924. ukinula kalifat. Od tada su prevladavale republike i monarhije, neke sa zakonima nadahnutim islamom.

Ipak, mnogi vjernici držali su se ideje da politici treba više religije, a ne manje. Islam vide ne samo kao ličnu vjeru već i kao sveobuhvatan društveni program. Represija i korupcija u muslimanskim zemljama, često pod režimima koje je podržavao Zapad, podsticale su uvjerenje da samo čista islamska vlast može donijeti pravdu i prosperitet.

Te ideje bile su u središtu Iranske revolucije i ponovo su ojačale tokom pobuna Arapskog proljeća, koje su oborile čvrstorukaše širom Bliskog istoka.

U Egiptu je pad režima 2011. doveo do slobodnih izbora. Muslimansko bratstvo, islamistička grupa, vodilo je kampanju pod sloganom “Islam je rješenje”. Osvojilo je kontrolu nad parlamentom, a zatim i predsjedničku funkciju.

Te pobjede bile su kratkog daha. Protesti su izbili protiv novih vlasti, koje su kritičari optuživali da su prekršile obećanja da će vladati inkluzivno i da koriste državne položaje kako bi proširile svoju moć. Vojska je ostala netaknuta i 2013. svrgnula predsjednika Mohameda Morsija. Godinu kasnije general Abdel Fatah el Sisi postao je predsjednik na izborima koji se u velikoj mjeri smatraju nedemokratskim. I dalje je na vlasti, na čelu nove autokratije.ž

Sličan scenario odigrao se u susjednom Tunisu, gdje su islamisti na izborima došli na vlast, ali nisu uspjeli da zadobiju povjerenje sekularnih birača. Demonstranti i druge političke partije su im se suprotstavili, a izbori 2019. doveli su na vlast populističkog predsjednika Kaisa Saieda, koji je od tada sebi dodijelio gotovo neograničena ovlašćenja.

Pad režima u Libiji i Jemenu, nakon tamošnjih narodnih pokreta, doveo je do građanskih ratova. Islamisti su učestvovali u oba, ali nikada nisu stekli potpunu kontrolu ni nad jednom od tih zemalja. I Sirija je utonula u brutalni građanski rat. Islamisti su na kraju pobijedili 2024. i obećali umjeren put, a ne strogi islamski režim.

Za sada mnogi analitičari sumnjaju u to da će politički islam uskoro ponovo ojačati. U novoj knjizi “Opadajući polumjesec: Uspon i pad globalnog islama”, Fajsal Devdži, istoričar sa Oksforda, upoređuje politički islam s komunizmom, baasizmom i drugim ideologijama koje su se pojavile u određenom istorijskom trenutku, a kasnije izgubile značaj.

Terorizam je takođe ukaljao islamistički brend, rekao je profesor Devdži. Većina muslimana zgražavala se nad nasiljem Al Kaide i Islamske države, poznate i kao ISIS, koje je bilo osmišljeno za kamere. “Sa pojavom Al Kaide i ISIS-a došlo je do velikog preispitivanja toga kako bi trebalo da izgledaju muslimanski javni život i politika”, rekao je.

Mjerenje raspoloženja ljudi na prostoru tako velikom kao što je Bliski istok, naravno, nije jednostavno. Dodatnu komplikaciju predstavlja i samo definisanje političkog islama, pojma koji obuhvata sve, od predsjednika Turske Redžepa Tajipa Erdogana, islamiste na čelu ustavno sekularne države, do radikalnih džihadista koji napadaju svakoga ko se s njima ne slaže, uključujući i druge muslimane.

Da bi izbjegao takve komplikacije, Arab Barometer, organizacija koja prati javno mnjenje, fokusira se na konkretna pitanja, rekao je njen direktor Majkl Robins. Njihove ankete ispituju da li je bolje da vjernici obavljaju državne funkcije, da li bi sveštenici trebalo da utiču na odluke vlasti i da li religija treba da bude privatna stvar, odvojena od društvenog i ekonomskog života. Ti pokazatelji upoređuju se u šest arapskih zemalja - Egiptu, Jordanu, Maroku, Iraku, Libanu i Tunisu.

Ukupni rezultati pokazuju da je samo manjina oduševljena političkim islamom. Od 2012. do 2025. podrška tome da religiozne osobe budu dio vlasti premašila je 50 odsto samo u dvije zemlje - Jordanu i Maroku. Podrška uticaju vjerskih autoriteta na državnu politiku porasla je u pet zemalja, ali je iznad 40 odsto bila samo u Iraku, gdje je iznosila 58 procenata. (Poređenja radi, prema istraživanju Pju centra, 43 odsto Amerikanaca smatra da bi vlast trebalo da promoviše hrišćanske vrijednosti.) U četiri zemlje jasna većina ispitanika saglasila se da vjerska praksa treba da bude privatna stvar.

Međutim, javno mnjenje na Bliskom istoku ima ograničen uticaj. Istraživanja su u mnogim zemljama rijetka, a vlast uglavnom drže autokrate koji ne moraju da brinu da će ih ljuti birači smijeniti na narednim izborima.

Tako je i u Iranu, gdje birači mogu da glasaju samo za unaprijed odobrene kandidate, ali nikada o samom režimu. Posljednji put kada su imali priliku da se o tome izjasne bilo je nakon revolucije 1979, na referendumu o tome da li Iran treba da postane Islamska Republika. Glasanje je bilo veoma neregularno, a prema zvaničnim rezultatima više od 98 odsto birača podržalo je tu opciju. Ipak, djeluje da su mnogi Iranci tada bili spremni da novom režimu pruže priliku.

Tokom narednih decenija, međutim, veliki dio idealističke vizije ajatolaha Homeinija pretvorio se u fatamorganu. Njegov revolucionarni poziv muslimanima širom svijeta imao je ograničenu privlačnost, a planirani rat protiv Izraela i američkog uticaja nije se proširio mnogo dalje od saveznika koje je Iran finansijski podržavao u Libanu, Iraku, Jemenu i Gazi.

Unutar Irana represija i stroga pravila ponašanja udaljili su mnoge građane, posebno mlade, od ideala revolucije. Neki su se tome suprotstavljali kršeći zabrane koje se odnose na odijevanje žena. Drugi su izlazili na masovne proteste i trpili krvave obračune vlasti. Sankcije i dugotrajna ekonomska stagnacija takođe nisu pomogle da revolucija zadrži privlačnost.

“Islamska Republika nije postala nešto veliko ni za svoj narod ni za bilo koga drugog”, rekao je Afšon Ostovar, autor dvije knjige o savremenom Iranu. “Imala je određene uspjehe na svoj način, ali na kraju je to bilo sumorno iskustvo jer se mogla održavati samo uz pomoć nasilja i mržnje.”

Rebrendiranje?

Ipak, prerano je govoriti o političkom islamu u prošlom vremenu. Čak i sada, iranski lideri, koji zadržavaju kontrolu nad zemljom - i u velikoj mjeri nad Hormuškim moreuzom - nastavljaju da slijede taj san.

To čine i drugi. Amr Darag, ministar u vladi Mohameda Morsija, svrgnutog islamističkog predsjednika Egipta, rekao je da Muslimansko bratstvo zapravo nikada nije imalo pravu šansu. Nije bilo pripremljeno za upravljanje državom, spoljne sile nisu željele da se islamistička vlast učvrsti u najmnogoljudnijoj arapskoj zemlji, a Zapad je stajao po strani dok se Egipat vraćao diktaturi. “Igra nije bila poštena”, rekao je Darag. “Od početka je bilo prilično očigledno da će je dobiti najmoćnije snage.”

Uprkos izostanku trajnih islamističkih pobjeda, mnogim muslimanima se i dalje dopada ideja prožimanja politike islamom, što ostavlja otvorenom mogućnost obnove, rekao je Darag. “Doći će novi ciklus u kojem će islamisti ojačati”, rekao je.

Opstanak despota širom regiona takođe bi mogao iznjedriti nove vjerski motivisane pokrete protiv njih. “Svaki put kada su ljudi proglašavali da živimo u postislamističkom svijetu, griješili su”, rekla je profesorka Marks. “Jer autoritarna represija kod previše ljudi održava tu nadu živom.”

Ipak, širom muslimanskog svijeta postoje znaci da su se i lideri i njihovi narodi odmakli od ukaljanog brenda islamizma.

Mnogi noviji narodni pokreti među muslimanima nisu se okupljali oko samog islama, primijetio je profesor Devdži sa Oksforda. Ukazao je na političke proteste i proteste za prava žena u Iranu; demonstracije koje su 2024. srušile vladu premijerke Šeik Hasine u Bangladešu; i propalestinske proteste na Zapadu zbog rata u Gazi. To ne znači nužno jačanje sekularizma ili udaljavanje od islamske vjere, rekao je Devdži, već odvajanje te vjere od politike.

Neki arapski lideri takođe su tiho smanjili naglasak na islamizmu.

U Saudijskoj Arabiji, prestolonasljednik Mohamed bin Salman, faktički vladar zemlje, oslabio je sveštenike i istovremeno promovisao novi saudijski nacionalizam, što je velika promjena za kraljevinu koja je dugo predvodila islamske ciljeve. Do 2016. takozvana vjerska policija patrolirala je javnim prostorima kako bi sprovodila ultrakonzervativna društvena pravila. Do 2018. ženama nije bilo dozvoljeno da voze. Danas islamsko brendiranje ima malu ulogu u naporima kraljevine da privuče turiste, organizuje muzičke i komičarske festivale i bude domaćin Svjetske izložbe 2030.

Prije više od decenije u Siriji, Ahmed al Šara, tada komandant džihadističke grupe koja se borila u građanskom ratu, obećavao je da će zemlju pretvoriti u islamsku državu. “Težimo tome da Božji zakon vlada zemljom”, rekao je. Njegove snage su na kraju pobijedile 2024 - a on je sada predsjednik.

Njegova administracija usvojila je neke društveno konzervativne propise, ali čini se da mu je prioritet da se predstavi kao običan bliskoistočni lider s kojim drugi mogu poslovati, a ne da nameće islamsku ortodoksiju. Nosi odijela, pojavljuje se u javnosti sa suprugom i sastao se sa predsjednikom Trampom prošlog novembra u Bijeloj kući, gdje su se njih dvojica našalili na račun poligamije. U aprilu je snimljen na tribinama košarkaške utakmice, dok je gledao žensku plesnu grupu kako pleše uz pjesmu “Work It” Misi Eliot. Nije klimao glavom u ritmu. Ali nije ni izašao.

Čak i u Iranu, velikom izuzetku, vlast sve više koristi nacionalne, a ne vjerske simbole kako bi ujedinila narod. Kada iznose argumente u korist svoje zemlje, njeni lideri više se oslanjaju na međunarodno pravo, globalne sporazume i koncept nacionalnog suvereniteta nego na religiju - što ukazuje na priznanje da islamistički argumenti imaju ograničen domet.

Sveštenički režim nije uspio da svom narodu donese slobodu i pravdu koje je obećao, rekao je Mohsen Kadivar, sveštenik i kritičar vlasti koji sada radi na Univerzitetu Djuk. Ali uspio je da ostane privržen još jednom cilju koji prihvataju mnogi islamisti: suprotstavljanju Izraelu i američkom uticaju na Bliskom istoku.

To bi, tvrdi profesor Kadivar, moglo biti najjasnije poimanje savremenog političkog islama - protivljenje kontroli ili dominaciji stranih sila nad muslimanskim zemljama.

“Tvrdolinijaši u Iranu postali su mnogo jači nego ranije”, rekao je Kadivar. “To je poklon predsjednika Trampa Irancima.”

Na taj način, rat s Iranom mogao bi više da učvrsti iranski otpor - i ono što je ostalo od političkog islama - nego da ga uzdrma.

Prevod: N. B.