Kad vlast postane porodični biznis

Silvio Berluskoni, milijarder, medijski tajkun i bivši italijanski premijer koji je preminuo 2023. godine, često se smatra političarem koji je postavio obrazac za predsjednika SAD-a Donalda Trampa, zahvaljujući majstorskom odnosu prema medijima, raskošnom ukusu i, prije svega, zakonodavnim potezima koji su izazivali optužbe za sukob interesa.

Berluskoni je usvajao zakone koji su djelovali kao da su skrojeni da zaštite i pogoduju ogromnom poslovnom carstvu njegove porodice. Njegovi godišnji izvještaji o prihodima pokazivali su da je, dok je bio premijer, zarađivao desetine miliona dolara.

Međutim, novi finansijski izvještaji objavljeni ove sedmice ukazuju na to da je Tramp prevazišao taj obrazac, pošto je tokom prve godine povratka u Bijelu kuću zaradio najmanje 2,2 milijarde dolara, uključujući oko 1,4 milijarde dolara od porodičnih poslova sa kriptovalutama.

Razmjere Trampove zarade nekada su bile nezamislive za bilo kog lidera liberalne demokratije, posebno za aktuelnog američkog predsjednika, piše "Njujork tajms" ističući da nijedan savremeni zapadni lider nije javno prijavio tako velike prihode dok je bio na funkciji.

Zarada porodice Tramp, ocijenili su stručnjaci za američki list, svrstava ga u kategoriju bogaćenja koja se češće povezuje sa liderima čvrste ruke u Rusiji i Turskoj.

Ti dobici su još upečatljiviji zato što su se SAD dugo predstavljale kao predvodnik u finansijskoj regulativi, borbi protiv korupcije i vladavini prava. Ipak, njegova zarada od kriptovaluta ukazuje na neuobičajeno očigledan sukob interesa: kao predsjednik, Tramp nadgleda regulisanje industrije od koje, kao biznismen, istovremeno ima veliku korist, navodi "Tajms".

Trampov ogroman finansijski dobitak je potkopao ideju da postoji standard kojem bi svi trebalo da težimo. Drugim svjetskim liderima sada je lakše da pitaju: "Zašto bih regulisao svoje ponašanje?", kada najveća sila na svijetu ne ograničava ponašanje svog predsjednika

Bijela kuća je negirala da su Tramp ili njegova porodica bili u sukobu interesa, a on je lično odbacio takve sumnje, rekavši ove sedmice: "Nikada ne razgovaram ni sa kim od ljudi koji upravljaju novcem".

Ta nespremnost da prizna bilo kakav sukob sada otežava, navode stručnjaci, posao antikorupcijskim istražiteljima u velikim i malim zemljama da se suprotstave ponašanju koje su SAD, sve do Trampovog predsjedništva, nekada osuđivale.

"Način na koji su se SAD ponašale bio je prilično uticajan u oblikovanju međunarodnih normi", rekla je profesorka Liz Dejvid-Baret, direktorka Centra za proučavanje korupcije na Univerzitetu Saseks.

Sada je, rekla je, Trampov ogroman finansijski dobitak potkopao ideju "da postoji standard kojem bi svi trebalo da težimo". Drugim svjetskim liderima sada je lakše da pitaju: "Zašto bih regulisao svoje ponašanje?", kada "najveća sila na svijetu" ne ograničava ponašanje svog predsjednika, dodala je.

Tramp nije jedini koji se suočava s optužbama da je javnu funkciju koristio za lično bogaćenje.

Sam Berluskoni je došao na vlast nakon korupcionaškog skandala koji je uklonio italijansku vladajuću klasu. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu se branio od optužbi za mito, prevaru i zloupotrebu povjerenja. Optužen je da je istaknutim biznismenima obezbjeđivao regulatorne pogodnosti u zamjenu za poklone ili naklonjeno medijsko izvještavanje.

Bivši premijer Španije Hoze Luis Rodriges Zapatero je formalno pod istragom zbog sumnje u trgovinu uticajem, što on negira. Aktuelni španski premijer Pedro Sančes nedavno se branio u parlamentu zbog optužbi za korupciju protiv njegove supruge, brata i bivših političkih saveznika.

Međutim, ogromne razmjere zarade porodice Tramp, ocijenili su stručnjaci, stavljaju ga u sasvim drugu ligu u odnosu na bilo kog od tih lidera.

Tramp i njegova porodica nijesu optuženi da su prekršili zakon kako bi ostvarili taj finansijski dobitak, a on je izuzet od zakona koji bi inače od visokih američkih zvaničnika zahtijevali da prodaju udjele u kompanijama kojima bi njihove političke odluke mogle koristiti.

Ipak, kako piše "Tajms", razmjere te finansijske koristi dovele su do poređenja sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Putin zvanično posjeduje samo skroman stan, dva stara sovjetska automobila, terenac "lada" i sovjetsku kamp-prikolicu, ali kritičari tvrde da je na čelu široke mreže oligarha i državne moći koja ga je učinila jednim od najbogatijih ljudi na svijetu.

Fondacija za borbu protiv korupcije, koju je vodio Aleksej Navaljni, opozicionar koji je preminuo u ruskom zatvoru 2024. godine, saopštila je da je Putin stekao širok spektar lične imovine. Fondacija je tvrdila da ta imovina uključuje posjede širom Rusije, jahte u Evropi i prostrani kompleks na Crnom moru, procijenjen na 1,3 milijarde dolara, opremljen sopstvenim podzemnim, višespratnim sistemom bunkera, tunelom do plaže, velikim privatnim luksuznim vinogradima i hokejaškim klizalištem. Putin je negirao da je vlasnik tog imanja.

U Africi, Sani Abača iz Nigerije, general i bivši diktator koji je umro 1998. godine, bio je optužen od nigerijske vlade da je opljačkao milijarde dolara, uključujući novac uzet iz centralne banke.

Kongoanski diktator Mobutu Sese Seko, koji je došao na vlast državnim udarom 1965. godine, oprao je ogromne sume novca preko nekretnina u Evropi prije nego što je umro 1997. godine. Ta imovina je uključivala vilu na Francuskoj rivijeri i raskošan kompleks palate u njegovom rodnom mjestu.

Profesorka Dejvid-Baret je kazala za "Njujork tajms" da poslovni poduhvati porodice Tramp takođe izazivaju poređenja sa političkim dinastijama u Aziji, gdje su lideri optuživani za sukob interesa između svojih političkih aktivnosti i poslovnih carstava svojih porodica.

U polarizovanom društvu, birači optužbe protiv svojih izabranih političkih lidera često vide kao politički motivisan napad, a ne kao legitiman razlog za zabrinutost - zbog čega odbacuju značaj tih tvrdnji. Ili, čak i kada vjeruju u optužbe, njihova lojalnost partijama i liderima može im omogućiti da zažmure na njihove propuste

Porodična kompanija Trampovih, Trump Organization, licencirala je ime Tramp za nekretnine u zemljama koje se oslanjaju na podršku Trampove administracije, uključujući Saudijsku Arabiju i Katar. Bijela kuća je često odbacivala zabrinutost zbog takvih pitanja, navodeći da organizacijom upravljaju Trampova djeca, a ne predsjednik.

Porodica Taksina Šinavatre, telekomunikacionog milijardera i populističkog bivšeg premijera Tajlanda, jedna je od azijskih dinastija optuživanih za zloupotrebu bliskosti s vlašću. On je bio u zatvoru jer je vrijeme provedeno na funkciji iskoristio da dodatno obogati svoju porodicu, između ostalog i nakon što je njegova supruga kupila atraktivnu parcelu zemljišta od jedne državne agencije. Taksin je tvrdio da je presuda bila politički motivisana.

Nadžib Razak, premijer Malezije do 2018. godine, bio je na čelu vlasti tokom sistematskog izvlačenja milijardi dolara iz državnog investicionog fonda, čijem je osnivanju pomogao. Tim novcem finansirani su superjahta, skupocjena umjetnička djela i stotine torbi pronađenih u ormarima njegove supruge. Osuđen je, između ostalog, za zloupotrebu položaja, pranje novca i zloupotrebu povjerenja, a izrečene su mu višegodišnje zatvorske kazne.

Profesorka Dejvid-Baret kaže da sve veća polarizacija u mnogim zemljama olakšava liderima da izbjegnu odgovornost.

U polarizovanom društvu, birači optužbe protiv svojih izabranih političkih lidera često vide kao politički motivisan napad, a ne kao legitiman razlog za zabrinutost - zbog čega odbacuju značaj tih tvrdnji. Ili, čak i kada vjeruju u optužbe, rekla je Dejvid-Baret, njihova lojalnost partijama i liderima može im omogućiti da zažmure na njihove propuste.

Kao što je Tramp rekao u januaru o sopstvenim poslovnim aranžmanima: "Otkrio sam da nikoga nije briga".

Berluskonijev bliski prijatelj Fedele Konfalonijeri jednom je rekao nešto slično. "Naravno da je Berluskoni u sukobu interesa", rekao mi je Konfalonijeri 2011. godine, u vrijeme kada je Italija bila sve podijeljenija između Berluskonijevih pristalica i kritičara.

"Ali taj sukob je toliko očigledan i toliko transparentan", dodao je Konfalonijeri, "da o njemu gotovo i ne vrijedi govoriti."

Stručnjaci kažu da je takva ravnodušnost oslabila sposobnost tradicionalnih mehanizama kontrole i ravnoteže da lidere pozovu na odgovornost. Ako birači osporavaju važnost optužbi protiv svojih lidera, na kraju bi mogli odbaciti i legitimnost nadzornih tijela koja te optužbe iznose, smatra Fernando Himenes Sančes, politikolog koji se bavi istraživanjem korupcije na Univerzitetu Mursija u Španiji.

Optužbe za korupciju i dalje mogu biti moćno političko oružje, navodi „Tajms” i podsjeća da je Viktor Orban, bivši premijer Mađarske, izgubio vlast na nedavnim izborima nakon što su mu birači okrenuli leđa, između ostalog i zbog široko rasprostranjenih optužbi za korupciju na račun njegove vlade.

Ipak, Sančes kaže da mnogi birači u zemljama kojima upravljaju populisti „mehanizme kontrole i ravnoteže vlasti doživljavaju samo kao još jedan dio elitne politike koju kritikuju”.

On podsjeća da su SAD, od afere Votergejt, pomagale u postavljanju standarda međunarodnih normi za borbu protiv korupcije. Sada, dodaje, Tramp postavlja drugačiji standard, koji bi mogao da uruši demokratske zaštitne mehanizme i otvori put za sukobe interesa drugih političara.

„To je”, rekao je Sančes, „ono što se gubi.”