Udarni ljetnji mjesec i dalje je avgust, a sve više to postaje i septembar. I golim okom je vidljivo (zvanični podaci su oskudni) da su početkom septembra u Baru gužve veće nego što su bile početkom jula. Vidjećemo kako će biti sredinom mjeseca, dok se kraj septembra, izvjesno je, još uvijek ne może mjeriti s krajem jula.
* * *
Nekih dana je bolje ne ustajati iz kreveta.
Vjetar pogoduje mojoj hroničnoj alergiji i polipima u nosu, pa teško dišem. Crkao mi je lap top, a nema više Noca Brajovića da ga „mandrakovski” vrati u život, ne mogu da ubodem dva para na kladionici (počeo sam ponovo da se kladim!?), udario sam nogom u drvo na jednoj divljoj plaži i svaki put kad uđem u vodu rana prokrvari. Povrh svega, neki septembrski rastanci su mi teško pali. I baš kad sam pomislio da mora da sam negdje debelo zgriješio, pročitah o dvojici Nepalaca koji su pronađeni živi poslije devet dana beznađa u tunelu hidroelektrane zatrpane blatom. I bi mi lakše. O čemu li su oni mislili i kako su se osjećali svih tih dana? A mene deprimiraju tričarije: polipe ću operisati kad-tad, taj nedovršeni roman u lap topu ionako niko ne bi čitao, prestaću ponovo da se kladim, rana jedom mora zarasti, a oni dragi opet će doći!
„Lijep li je ovaj život, moj Mićašu”, govorio je Maksim Lutovac koji je bio tata-mata za depresiju i mrzovolju i koji mi, posebno za ovakvih dana, silno nedostaje.
* * *
Da li se ikad dogodilo nešto što se već nije desilo, prije pet, deset, stotinu, hiljadu, milion godina? Čovječanstvo se vrti ukrug. Vjerujem da je nekad postojala civilizacija naprednija od ove naše. I kad je bila na vrhuncu nešto se zbilo (prirodna ili ljudskim činjenjem izazvana katastrofa) i sve je krenulo ispočetka.
Sve što je moj otac radio prije pola vijeka, radim i ja sad. Vidim ga kako nervozno šeta kroz kuću dok majka pregleda meso koje je kupio u Starom Baru, kod Drekovića. To mało traje jer je majka temeljna. Na kraju spusti naočare i kaže: „Pavle, odlično si meso kupio!” On srećan kao da je đak, a ne profesor u Barskoj gimnaziji. Potom, s olakšanjem sebi sipa rakiju.
Nedavno sam se okuražio da samostalno odem da kupim meso u jednoj barskoj mesari (kod porodične trgovine obično imam zadatak da nosim a ne da mislim). Kad sam istovario kese, uhvatio sam sebe da čekam presudu od moje bolje polovine kao moj otac, onomad, od svoje.
Ako koga interesuje, mada nije naročito bitno za ovu crticu, dobio sam prelaznu ocjenu i popio čašicu rakije…
* * *
Ima parova koji su nekad plijenili pažnju sugrađana svojim izgledom, manirima i skladnošću, s tim da je on bio šarmantan i druželjubiv, a ona ozbiljna i diskretna. Međutim, starost kao da je više okrnjila njega nego nju. I sve se izokrenulo: sad je ona vesela i još uvijek hitrih pokreta, on namršten i usporen. Ona je i dalje vitka, on je dobio na težini. Vršnjaci su, a kao da je mlađa od njega desetak godina. To ide dotle da se neki pitaju: čime je ovaj čovjek u mladosti pridobio ovu ženu?
* * *
U našem ulazu često konači pas lutalica. Nečujan je, tih, diskretan… Ujutru se izgubi i nema ga do predveče. Onda legne pored ulaza i čeka. Ako stanari malo zadrže otvorena vrata, on se hitro provuče pored njih. Ukoliko brzo otvore i zatvore vrata, pokunjeno se vrati na svoje mjesto. Mene kad vidi odmah ustane. Zna da ću ga pustiti unutra. Zašto? Zato što ima nevjerovatno tužne oči. Kao Tesio kad je shvatio da ga je onaj zlikovac Majkl Korleone osudio na smrt i da bilo kakve molbe ne pomažu.
* * *
On kad kaže da je odvratan nekim ljudima misli da je automatski manje odvratan.
Nije.
* * *
I u današnje vrijeme loše prolaze ljudi koji drže do sebe i svoje riječi. Prije su, makar, bili poštovani iako su i tada smatrani tragičnim idealistima. Danas ih niko ne poštuje niti pominje, ili pomene u stilu „pusti budalu”. Jer, na cijeni su „sposobni”: prevrtljivi političari i oni koji imaju para, bez obzira kako su ih stekli.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
