Svijet u Gazi vidi tragediju, mnogi Izraelci i dalje samo prijetnju

Tri godine nakon napada 7. oktobra, trauma i osjećaj nesigurnosti i dalje oblikuju pogled velikog dijela izraelskog društva na stradanje Palestinaca koje je uslijedilo

197 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Beta/AP
Foto: Beta/AP

Jedan za drugim, Izraelci su kroz turističke dvoglede posmatrali razoreni grad Beit Hanun u Gazi, udaljen svega nekoliko fudbalskih terena, gdje su se zgrade naginjale nad ruševinama poput polomljenih zuba. Jedino primjetno kretanje bila je prašina koju su podizale aktivnosti izraelske vojske.

Izraelci bi nekoliko trenutaka žmirili kroz dvoglede, a zatim gestom pozivali druge da priđu. Vidikovac je jedno od rijetkih mjesta sa kojih mogu neposredno da vide palestinsku teritoriju, a neki otvoreno slave njeno razaranje.

U izraelskom dokumentarcu objavljenom ove godine, jedan posmatrač uzviknuo je: „Vau, prelijepo uništeno.“ Novinari agencije Asošiejtid pres čuli su na tom mjestu slične komentare.

Militanti predvođeni Hamasom su 7. oktobra 2023. ubili oko 1.200 ljudi na jugu Izraela i oteli još 251 osobu, što je dovelo do razornog rata, a kasnije i do krhkog primirja.

Tri godine kasnije, posjeta zajednicama napadnutim tog dana pokazala je da je za mnoge stanovnike još prerano da Palestince iz susjedstva vide kao bilo šta drugo osim prijetnje.

Roštilj podsjeća na „miris pakla“

Duž autoputa koji prolazi paralelno sa Gazom, gdje su militanti pucali na ljude koji su pokušavali da pobjegnu, nižu se spomen-obilježja. Na drugom mjestu izloženi su smrskani automobili žrtava, izrešetani mecima, zarđali i naslagani jedni na druge i po šest u visinu. Portreti mladih vojnih osmatračica, čija su upozorenja o mogućem napadu bila ignorisana, podsjećaju na njihovu pogibiju tog dana.

Jedna stanovnica, Deganit Bar Haj, kaže da i dalje ne može da roštilja jer je miris spaljenog mesa, „miris pakla“, vraća na traumu.

Izrael
foto: REUTERS

Širom svijeta vladaju šok i osude zbog načina na koji je Izrael vodio rat, kao i zbog činjenice da je Gaza, godinu nakon primirja, i dalje razorena i odsječena od svijeta. Prema podacima Ministarstva zdravlja Gaze, poginulo je više od 74.000 Palestinaca, dok ogromna većina od oko dva miliona stanovnika živi u šatorskim kampovima punim pacova ili među ruševinama, podsjeća AP.

Ipak, za mnoge u Izraelu empatija prema Palestincima i dalje je gotovo nezamisliva, dok su sjećanja na napad još svježa. Izraelski mediji malo izvještavaju o Palestincima u Gazi, a Izraelci njihove glasove rijetko, ako ikada, čuju osim ako ih sami ne potraže.

Novi izraelski dokumentarni film „NAZA“, u kojem ljudi iz vojnog sistema govore o, kako tvrde, sistematskom ubijanju palestinskih civila u Gazi, izazvao je bijes usmjeren prije svega prema autorima filma, a ne prema vladi. Širom Izraela - na željezničkim stanicama, plažama i vidikovcu prema Gazi - mogu se vidjeti desetine naljepnica u znak sjećanja na stotine vojnika poginulih 7. oktobra i u ratu koji je uslijedio.

„Svi smo posttraumatski“, rekla je za AP Cipora Livne ispred kafića koji posjećuju turističke grupe i vojnici, na kratkoj vožnji od Gaze. Veliki dio njene porodice stradao je u Holokaustu, a ona je u Izrael došla sa dvije godine.

Danas, kaže ona, odgovor na Gazu treba da bude nastavak vjere u ljudskost, ali i snažna reakcija na zlo. Društvo i država ne mogu se graditi na osveti, ali očekivati od Izraela da „bude Majka Tereza“, prema njenim riječima, je licemjerno.

„Mnogi ljudi širom svijeta nas ne razumiju“

Mnogi Izraelci i dalje su okrenuti sopstvenom iskustvu. Kažu da se njihova priča nije dovoljno čula niti je shvaćena. Tvrde da Palestinci u Gazi dobijaju više pažnje, iako izraelska vlada i dalje ne dozvoljava novinarima da uđu na tu teritoriju, osim tokom rijetkih i strogo kontrolisanih posjeta, dok veoma mali broj Palestinaca uspijeva da je napusti.

Od prvog dana rata, izraelski mediji i javnost bili su usredsređeni na poginule i taoce odvedene u Gazu, teritoriju koja je, iako udaljena svega sat vožnje od Tel Aviva, dugo djelovala kao daleki svijet. Kontakti preko granice bili su drastično ograničeni još otkako je Hamas preuzeo vlast 2007. godine. A onda su 7. oktobra militanti probili ogradu.

Ovo je prva godišnjica napada koju Izrael obilježava nakon što su svi preostali taoci, živi ili mrtvi, vraćeni iz Gaze.

U izraelskim zajednicama u kojima su militanti išli od kuće do kuće, paleći i pucajući, traje obnova. Istovremeno postoji snažna potreba da se sjećanje na 7. oktobar sačuva, uz nadu da će ostatak svijeta bolje razumjeti koliko je duboko narušen izraelski osjećaj sigurnosti.

Izraelci slušaju svjedočenje preživjelih napada 7. oktobra
Izraelci slušaju svjedočenje preživjelih napada 7. oktobrafoto: REUTERS

„Znam da nas mnogi ljudi širom svijeta ne razumiju“, rekla je za američku agenciju Mor Izrael, direktorka izložbe u virtuelnoj stvarnosti posvećene 7. oktobru u pograničnom gradu Sderotu.

Kazala je da je izložbu, otkako je otvorena prije godinu i po, posjetilo više od 10.000 ljudi, većinom iz inostranstva. Reakcije posjetilaca kreću se od tuge i bijesa do osjećaja povezanosti, rekla je.

Prvi izbori od početka rata donose novi talas bijesa

Ove godine, prvi put od napada, održavaju se i izbori - u izuzetno napetoj i ogorčenoj atmosferi.

Vlada premijera Benjamina Netanjahua duboko dijeli izraelsko društvo. Mnogi Izraelci ga optužuju da nije uspio da spriječi napad 7. oktobra i da nije ranije obezbijedio oslobađanje talaca, prije nego što su mnogi od njih ubijeni. Optužen je i za korupciju i za ugrožavanje demokratskih institucija.

Međutim, malo je kritika na račun načina na koji je njegova vlada postupala prema Palestincima u Gazi, gdje izraelska vojska sada kontroliše više od 60 odsto teritorije, potiskujući stanovništvo na sve manji prostor.

Pored skloništa za raketne napade izrešetanog mecima, u blizini Sderota, jedan muškarac držao je transparent kojim se traži zvanična istraga bezbjednosnih propusta koji su prethodili napadu. Netanjahu se tome već dugo protivi.

Amit Gurfinkel rekao je da je 7. oktobar proveo u sigurnoj sobi sa ćerkom, u obližnjem Netivotu, držeći nož i očekujući najgore.

Gurfinkel, koji kritikuje Netanjahua i njegovu vladu, pripada manjini u Sderotu, gradu čiji stanovnici već dugo u velikoj mjeri podržavaju izraelskog premijera.

Širom Sderota mogu se vidjeti predizborni plakati njegovih krajnje desnih saveznika, Bezalela Smotriča i Itamara Ben Gvira - ministra nacionalne bezbjednosti koji je pozivao da se u ciljanim ubistvima u Gazi svake noći ubije „30 do 40“ ljudi.

Bezbjednost je od presudnog značaja, posebno u Sderotu, gdje stanovnici imaju svega deset sekundi da stignu do skloništa kada se iz Gaze ispale rakete. Međutim, Gurfinkel smatra da je važan i ugled Izraela.

Odmahivao je glavom dok su vozači u prolazu uzvikivali podršku Netanjahuu, čija je vlada međunarodno izolovana zbog razaranja u Gazi, dok je protiv njega Međunarodni krivični sud podigao optužnicu.

„Ovo je patološki. Ne znam“, rekao je Gurfinkel. „Sociolozi i psiholozi će u godinama koje dolaze imati odgovore.“

Malo se govori o palestinskim civilima

Pojedini Izraelci tvrde da među Palestincima u Gazi zapravo nema pravih civila, ukazujući na duboku ukorijenjenost Hamasa u tamošnjem društvu. Neki Palestinci slično gledaju na Izraelce, podsjećajući da je vojna služba obavezna za većinu jevrejskih muškaraca i žena.

„Smrt Arapima“ ispisano je u skloništu preko puta policijske stanice u Sderotu, koja je tokom napada bila opkoljena, a zatim uništena. „Hamas je i dalje u Gazi“ naškrabano je na zaštitnoj ogradi duž autoputa na kojem su 7. oktobra tijela ispadala iz vozila. Na transparentu na jednom trgu u Starom gradu Jerusalima piše: „Učinimo Gazu ponovo jevrejskom“.

U javnosti se malo govori o tome kako danas žive obični Palestinci, poslije tri godine rata.

„Mislim na njih i to je komplikovano“, rekla je Adi Marmelstajn govoreći o ljudima u Gazi. Posjetila je veliko memorijalno mjesto posvećeno muzičkom festivalu Nova, gdje su 7. oktobra ubijene stotine ljudi.

Njena dvadesetogodišnja ćerka, pripadnica bezbjednosnih snaga, kao i mnogi mladi Izraelci, stajala je u šortsu i majici bez rukava, sa puškom prebačenom preko ramena. Obje su poznavale ljude koji su ubijeni.

Marmelstajn se prisjetila kako je 7. oktobra probudila drugu ćerku i poslala je u rat sa flašama vode i kolačićima. Kasnije se pitala o čemu je tada razmišljala. Tri godine poslije, ni o životu nije mnogo lakše razmišljati.

Kazala je da svijet ne vidi Izrael u pravom svjetlu. A Palestinci u Gazi?

„Mislim da imaju pravo da žive, ali biraju da ne žive“, rekla je.

Pogledajte još: