Da li će plan uspjeti, ostaje neizvjesno. Međutim, već sam poziv na generalni štrajk 17. februara u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) pokazuje koliko je u zemlji jak otpor prema predsjedniku Donaldu Trampu.
Na pitanje, kada je posljednji put održan generalni štrajk koji je paralizovao SAD odgovor glasi: Nikad. "Generalni štrajkovi ne postoje u Sjedinjenim Američkim Državama", kaže istoričar Kevin Bojl i stručnjak za američke društvene pokrete. Generalni štrajkovi postoje na lokalnom nivou, dodaje Endrju Vender Koen, istoričar sa Univerziteta Sirakuza. Ali i oni su veoma rijetki. "Posljednji veliki štrajk održan je 1946. godine u Oklandu u Kaliforniji", kaže Koen.
Dakle prije 70 godina, desetine hiljada radnika štrajkovali su u borbi za pravo na članstvo u sindikatu. U novije vrijeme se širom zemlje godišnje održi samo oko 20 do 30 većih štrajkova, to znači štrajkova na kojima učestvuje najmanje 1.000 zaposlenih.
Neobično i hrabro
Baš zato što su masovni štrajkovi u SAD toliko rijetki, pozivi na generalni štrajk od strane organizatora "Ženskog marša" i drugih grupa, ne samo da su vrijedni pomena, već bi ih trebalo označiti kao hrabar potez.
"Ova ideja je prilično neobična," kaže Bojl. "To da ljudi uopšte o tome pričaju, ilustruje kolika je opozicija protiv Trampove vlade. To nam pokazuje dramatičnu stopu mobilizacije u SAD u protekle dvije nedjelje" dopunjava Koen.
Ali za istoričare se postavlja pitanje: Može li generalni štrajk da uspije u zemlji u kojoj su ljudi, za razliku od Evrope, ne samo mnogo manje zaštićeni zakonom o radu, nego i mnogo rjeđe učlanjeni u neki sindikat? "Ključno pitanje je da li će organizatori uspjeti da ubijede ljude da rizikiju da dobiju otkaz ili iskuse nezadovoljstvo svog poslodavca", rekao je Koen.
Bojl već samu ideju generalnog štrajka smatra problematičnom, jer sadrži prednost za srednju klasu. "Zaposlenima iz srednje klase je mnogo lakše da napuste posao na sat vremena, nego ljudima iz radničke klase." Bojl generalni štrajk povezuje sa još jednim problemom: Ako štrajk ne bude gigantskih razmjera, može da bude protumačen kao neuspjeh, čak i ako mu se pridruži mnogo ljudi. Govoreći o tome šta smatra realno ostvarivim, Bojl podsjeća na moratorijum na kraju rata u Vijetnamu, 15. oktobra 1969. Taj protest je takođe planiran kao generalni štrajk, ali je preimenovan u moratorijum. Umjesto opšteg štrajka došlo je do masovnih okupljanja na različitim mjestima u SAD i širom svijeta. Masovne demonstracije su potom održane mjesec dana kasnije.
Za ženu čiji je članak u britanskom Gardijanu ideju generalnog štrajka protiv Trampa učinio popularnom, takva taktička pitanja organizacije ili percepcije protesta igraju sporednu ulogu. "Ja nisam organizatorka," kaže Fransin Prouz, književnica i bivša predsjednica američkog PEN Centra, za Dojče vele (DW). "Ja sam tu ideju samo iznijela u javnost. (...) Provela sam dosta vremena u Italiji i sjećam se kako sam u Rimu čekala na autobus koji nikada nije došao", kaže ona i dodaje da je svjesna toga da je generalni štrajk mnogo rizičniji, a i teži za Amerikance nego za Evropljane.
Razlog zbog kojeg je ipak pozvala na generalni štrajk, prilično je jednostavan, kaže Prouz: "Dio mene misli da su novac i trgovina jedino do čega je stalo ovim ljudima (na vlasti). I zato je možda jednodnevni opšti štrajk jedino što može da ih pogodi." Međutim, to ne znači da uspjeh generalnog štrajka treba mjeriti samo po uticaju na ekonomiju.
Šta bi se desilo bez protesta
"Pretpostavimo da svi Amerikanci tog jednog dana ne odu na posao, ne kupuju, ne putuju - mislim da to ne bi Donalda Trampa navelo da podnese ostavku", rekla je Prouz. Zbog toga je važno da se ne fokusira na određenu vrstu protesta ili na konkretnu akciju, nego da se svaki protest vidi kao vježba za sljedeći put.
Ako neko ne može da napusti radno mjesto, onda da bi umjesto toga mogao da nazove člana Kongresa i da protestuje. Međutim, s obzirom da je generalno teško procijeniti uticaj protesta Prouz smatra da uspeh treba mjeriti na druge načine: "Možemo samo da slutimo šta bi se desilo ako ne postane jasno, da značajan dio američkog stanovništva odbacuje ove stvari."
Bonus video:
