Izjednačavanje četnika i partizana, pjevanje pjesama Marka Perkovica Tompsona, negiranje genocida u Srebrenici, proglašavanje kritičara vlasti državnim neprijateljima, a djelove nove vlasti izdajnicima, fašistički grafiti u Beranama, najava protjerivanja sveštenika, nazivanje učesnika litija ludačkim pokretom... Ovo su samo neki od primjera koji se u Crnoj Gori često kvalifikuju kao fašizam.
Sociolog Balša Lubarda iz britanskog Centra za analizu radikalne desnice ocjenjuje pogrešnim korišćenje naziva jedne od najmračnijih ideologija u istoriji čovječanstva za svaku negativnu pojavu u našem društvu.
"Gdje fašizam postaje sve, a kada nešto postaje sve onda je istovremeno i sve i ništa. Primjer je da smo imali novinare i političke komentatore iz raznih sfera koji su fašizmom nazivali prethodnu vlast do onih koji fašizmom nazivaju sadašnju vlast. I jedni i drugi su prilično daleko od istine. U principu, fašizam je tamo gdje ne poznajemo i ne priznajemo tuđu muku... koji je povremeno prisutan ali podvlačim, nije toliko raširen, nije toliko snažan u Crnoj Gori kao što mi često volimo da mislimo", kaže Lubarda.
Sa Lubardom je saglasan i profesor filozofije i građanski aktivista Stefan Đukić. Uz kako kaže, razbacivanje pojmom fašizma, uočava još jednu tendenciju
"Pogotovo je loše kada se antifašistička priča zapravo jednači sa fašističkim tendencijama gdje se koristi diskurs koji je potpuno u skladu sa onim što su tekovine fašizma: to je stalna priča o izdajnicima i stalno traženje neke 'pete kolone', gdje vi nazivate njih fašistima, a zapravo je ta retorika izvorno i čisto fašistička gdje se traže izdajnici u vašim redovima. Taj 'lov na izdajnike' je glavna stvar tog narativa".
Lubarda navodi neke od ideja koje jesu ili vode ka fašizmu.
"To je ono kad čujete 'Srbija Srbima', 'Crna Gora Crnogorcima', 'Rumunija Rumunima' i odaberite već naziv po izboru, svakako autoritarizam, odnosno fetišizacija vođe, od onih koji su pomalo tragikomični poput toga da je naš neki vođa uglađen dok je drugi komičan, do otvorene želje za centralizacijom u vladanju. Tendencija da posmatramo svijet kroz dva moralna bloka, postoje dobri i loši ljudi, i u toku je borba između dobrih i loših, između njih pomirenja nema i ne može ga biti".
Lubarda upozorava da nacionalizama može biti više, ali je fašizam uvijek jedan. Objašnjava da je, na primjer, srpski nacionalizam intelektualna tradicija, a njegovi nosioci univerzitetski profesori, ali i birokratija i radnička klasa. Međutim, ukazuje i na crnogorski.
"Ono što je karakteristično za crnogorski nacionalizam za razliku od srpskog, koji je jasno etnički, jeste da se predstavljao kao neki liberalni nacionalizam. Ne možemo stalno od nekog da se branimo. U toku devedesetih u Crnoj Gori predstavnici tog liberalnog nacionalizma su digli glas, prevashodno protiv rata, a i protiv načina donošenja odluka, jer odluke koje su se odnosile na CG se nisu nužno uvijek donosile u Crnoj Gori. Međutim, vrijeme tog liberalnog nacionalizma je davno prošlo. Crna Gora je nezavisna država i ne treba da je branimo od druge države ili drugog nacionalizma već treba da je branimo tako što ćemo braniti privredu te države, tako što ćemo braniti sopstvene građane od korona virusa", kaže Lubarda.
Posebnu odgovornost,u borbi protiv fašizma, ali i nacionalizma koji mu nerijetko vodi, ima politička elita.
"Ljudi na javnoj sceni, pogotovo javni funkcioneri trebalo bi da budu svjesniji svoje važnosti i kada targetiraju političke neistomišljenike ili cio jedan narod ili bilo koji kolektiv kolektivizujući mu krivicu ili neko određenje time ubacuju jedan fašistički diskurs u naše društvo", ističe Đukić.
Povodom 9. novembra - Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma i premijer Zdravko Krivokapić je saopštio da su tanke i opasne granice koje se mogu preću u ime rodoljublja, patrotizma i viših interesa i zato je dužnost institucija sistema da prate, prepoznaju i proaktivno učestvuju u ograđivanju i sankcionisanju svake vrste šovinizma, diskriminacije, totalitarizma, revanšizma, mržnje i nasilja.
Bonus video:
