Mihailo Zeko Bulatović, penzionisani veterinar iz Kolašina, gotovo pola vijeka posvetio je brizi o životinjama i stočnom fondu ovog kraja, a rodni grad nikad nije napuštao. Nadimak „Zeko“ nosi iz djetinjstva.
„Kad sam bio mali, valjda zbog zelenih očiju, zvali su me Zeko i tako je ostalo. Niko me ne zna kao Mihaila“, prisjeća se za Boje jutra na TV Vijesti, uz osmijeh.
Tokom 42 godine rada u veterinarskoj službi, Zeko je bio i direktor stanice, a ističe da mu za poljoprivredne proizvođače telefon nikad nije bio isključen, a ni penzija ga nije udaljila od posla.
„U svakom doba dana i noći izlazio sam na teren i pomagao našim poljoprivrednim proizvođačima. danas me traže za savjet, a često i odem da pogledam šta im fali u vezi stoke“, kaže on.
Prisjeća se i vremena kad je život u Kolašinu bio težak.
„Znao sam po 15 dana da budem na terenu, nije bilo prevoza. Ali ljudi su bili drugačiji – povezani, čestiti, pošteni. Danas svi hoće da se obogate preko noći, a to ne može. Kad sam upisao gimnaziju u Bijelom Polju, pješke na opanke iz Lipova sam otišao u gimnaziju u Bijelom Polju, 1954. godine. I uspješno završio i na vrijeme sam završio veterinarski fakultet u rekordnom vremenu, razumiješ, bilo nas je upisano 412 studenata, ja sam 12. po redu završio fakultet", kaže Bulatović.
Kolašin se, kaže, mnogo promijenio.
„Najviše su se promijenili ljudi. Kolašin je sada velegrad, niču velike zgrade. Nekad su ljudi živjeli od poljoprivrede i stočarstva – sad od turizma.“
U devetoj deceniji, Zeko i dalje obrađuje zemlju u svom rodnom Lipovu jer, kaže, treba se vratiti selu. Za mlade zato ima poruke.
„Treba da rade, da se ugledaju na starije. U mom zaseoku u Lipovu ima 13 kuća – i niko ne živi. Imanja su zarasla u korov. A ima mladih koji su ostali – jedan moj tehničar sad ima 11 krava i jedan je od najuglednijih domaćina. Tako treba da bude. Dobre životinje, dobri ljudi – to je ono pravo.“
Bonus video:
