U martinićkom selu, vrijeme teče u skladu s prirodom, a devetnaestogodišnji Mateja Radović stvara svoj svijet s konjima Dunjom i Hugom. Svaki dan je za njih nova lekcija, u kojoj uče strpljenje, povjerenje i snagu veze između čovjeka i životinje. Ovo je njihova priča...
Dunja, Hugo i Mateja – ova družina bira prirodu i mir umjesto gradske buke.
Dok svijet žuri, ritam života devetnaestogodišnjeg Mateje u martinićkom selu određuju galop konja, tišina livada i ljubav koja traje od djetinjstva, a koju je naslijedio od svog oca.
"Prije četiri godine ispunio sam svoj san i kupio svog prvog konja. To je kobila Dunja koja je iza mene, ona je arapski konj. Iako nije baš preporučljivo imati arapa za svog prvog konja, uzeo sam taj veliki zalogaj, izazov, uzeo sam je još kao ždrijebe, imala je godinu i pol dana kada je došla kod mene, od tada sam je sve naučio – jahanju, vođenju, lonžiranju", priča on za "Boje jutra".
A kad je stigao Hugo?
"Hugo je stigao ljetos. To je konj koji je iza mene. On je star četiri i po godine. Kupio sam ga kao već naučenog konja. Takođe, s njim ima dosta rada. Treba puno raditi zato što nije totalno završen konj. Takođe, kada vidim par konja iza kuće, budem još srećniji", odgovara Mateja.
Dunja je ispunjenje sna, a Hugo je izazov, priča on. Svaki konj, kaže, ima svoj karakter.
"Hugo je još uvijek nepredvidiv. Iako je kod mene od ljeta, nisam mnogo radio s njim, pa onda bude problema pomalo. Vjerovatno je još nepovjerljiv."
Moraju li konji učiti na nas?
"Moraju imati veliko povjerenje u gazdu, ali također moraju imati i poštovanje. Ipak, to je ogromna životinja koja može čak i čovjeku nauditi ukoliko krene nešto loše. Često nije to zlonamjerno, već iz čistog straha."
Je li Dunja pitomija?
"Pa, Dunja je kod mene otkako je bila ždrijebe i dosta je razmažena. Vidim da voli da se mazi, čini mi se da je takva. Otkad je bila ždrijebe, svi dolaze, svi je maze, cijela porodica je s njom, bukvalno su se igrali s njom otkako je ždrijebe. To je druga priča", odgovara Mateja.
rije svakog koraka, konj i jahač moraju se uskladiti. Polako i bez žurbe.
"Nakon što ih osedlaš, šta moraš da uradiš kako bi ih pripremio za jahanje? Kada krenem da osedlam, kolan se ne smije previše zatezati dok se konj ne prošeta i dok se osedlo samo od sebe ne smjesti na svoje mjesto, tek onda ga možemo pritegnuti. Takođe, jahač mora da prilagodi dužinu uzengija i onda s desne strane obavezati zgina i popeti se na konja", objašnjava on.
Koliko dugo to traje?
"Pa, nekih 50 metara najviše, minuta do dva. Sve zavisi od strpljenja jahača. Mjeru zemlje možemo otprilike izmjeriti tako što ćemo staviti ruku na sedlo. I otprilike je dužina do ispod pazuha ona koja treba biti jahaču. Ja ću ih malo skratiti. Volim, iako imam naviku da jašem s kraćim uzengijama jer često brzo jašem u galopu.Sve što se radi konju, mora se raditi gledajući s njegove desne strane. Uzjaha se, stavlja mu se sedlo, zateže se kolan, stavlja se uzengija. Znači, postoje neka pravila koja se moraju poštovati. To su neka pisana i nepisana pravila koja trebaju biti ispoštovana. I samim tim, dosta je lakše da čovjek ubaci prvo lijevu nogu uz konja, pa onda preskače desnom", odgovara.
Konji prepoznaju namjeru, zato se s njima mora kao s prijateljima, kaže Mateja.
Iako konj dobro razumije riječi, da bi ga čovjek pokrenuo, mora ga udariti petom i cmoknuti, dodaje. Takođe, da bi ga zaustavio, koristiš zvižduk ili opadajući ton, ističe Materja. Takođe, kontakt s konjem je jako bitan, treba da ruke budu uz njega, da ga stisnemo nogama, kaže.
Gdje sve ide sa konjima?
"Pa dosta često jašem po selu, ima dosta livada i poljana, a takođe često idem po kolnim vrčevima, nekih 20, 30, čak i do 50 kilometara odavde", odgovara.
Dok Dunja i Hugo galopiraju, Mateja zna da je izabrao pravi put i vjeruje da će se uskoro ovoj maloj porodici pridružiti još jedna griva.
Bonus video:
