Jedan od najtraženijih glumaca regiona, Vojin Ćetković, ovog ljeta publiku osvaja na Budva Grad teatru u predstavi „Krađa, prekrađa, nekrađa“, rediteljke Vide Ognjenović. U razgovoru za Boje jutra, na TV Vijesti, Ćetković priznaje da Budva Grad teatar zauzima posebno mjesto u njegovoj karijeri.
„Kada sam prvi put vidio svoje ime na kuli Starog grada u Budvi, osjetio sam se baš posebno. Nekako sam dobio potvrdu da sam glumac“, kaže on.
Podsjeća da je festival od svog nastanka bio mjesto susreta najznačajnijih umjetnika iz regiona i Evrope, pa je igranje na njegovim scenama predstavljalo svojevrsnu potvrdu uspjeha.
„Sjećam se kada smo Nebojša Glogovac i ja zbog rada na Šekspirovoj predstavi 'Troil i Kresida' vratili velike televizijske uloge. Tada se to smatralo gotovo incidentom. Željeli smo da radimo Šekspira u produkciji Budva Grad teatra. To govori koliko je ovaj festival značio i koliko i danas znači”.
Ulogu u predstavi „Krađa, prekrađa, nekrađa“, prihvatio je bez razmišljanja i prethodnog čitanja teksta, zahvaljujući dugogodišnjem povjerenju koje ima prema rediteljki Vidi Ognjenović.
„Prvu profesionalnu predstavu radio sam sa gospođom Ognjenović. Prvu glavnu ulogu igrao sam u njenoj režiji, a prvu naslovnu ulogu po njenom tekstu. Ne znam ko bi mogao da odbije saradnju sa takvom ženom”.
Predstava tematizuje prošlost, ali otvara pitanja koja su i danas aktuelna.
„Kada govorimo o nekom drugom vremenu i obučemo kostime epohe, lakše izoštrimo problem. Imamo određeni otklon, a opet su pitanja ista i dileme iste. Svaki dobar komad korespondira sa današnjim vremenom jer govori o univerzalnim temama”.
Jedan od motiva predstave jeste i lažni moral.
„Zanimljivo je kako, kada pronađemo dobar izgovor za nešto što radimo, uspijemo da ga opravdamo. U predstavi je riječ o krađi. Kada za krađu pronađemo dobar izgovor, ona odjednom postane ‘nekrađa’. Onda smo srećni jer smo sebi objasnili i opravdali ono što smo uradili”, priča Ćetković.
Iako iza sebe ima bogatu karijeru na filmu, televiziji i u pozorištu, tremu pred publiku nije izgubio.
„Prvi put sam igrao u pozorištu sa osam godina. Privatno sam bio veoma stidljivo dijete, ali kada bih izašao na scenu, bez obzira na strah i tremu, dobijao bih neku dodatnu snagu. Već tada sam shvatio da je to moj put”.
Za Ćetkovića gluma nije samo profesija, već način života.
„Biti glumac znači svjedočiti svojim životom. Ono što igrate na sceni morate potvrditi sopstvenim životom. To nije samo puka gluma. To je veoma teško”.
Govoreći o položaju umjetnika danas, ističe da kultura više nije među društvenim prioritetima u Srbiji.
„Kultura i umjetnost više nijesu na listi prioriteta moje države, ali to je i svjetski trend. Danas su neke druge vrijednosti u fokusu. Zbog toga umjetnici moraju da ulažu ogroman napor da bi opstali”.
Priznaje da je posljednjih dvadeset godina radio gotovo bez predaha.
„Ne sjećam se ni svega što sam radio ni kako sam živio. Morao sam da preživim i zaradim. Morao sam da budem zdrav, jak i sposoban da odgovorim svim izazovima. Malo je ljudi moje generacije ostalo u dobroj fizičkoj i mentalnoj formi i još uvijek kreativno. To je, po mom mišljenju, najveći uspjeh.“
Posebno emotivno govori o razgovorima koje je vodio sa Nebojšom Glogovcem.
„Pričali smo o teškoj finansijskoj situaciji, prije nekih deset godina, i o tome da li bi trebalo da se bavimo nekim drugim poslovima kako bismo mogli da živimo. Tada sam rekao da je najvažnije ostati živ, sačuvati zdravlje, i mentalno i fizičko, kako bismo mogli da pariramo vremenu”.
Danas, nakon godina rada, naučio je i da odbija angažmane i kaže “ne”.
„Kao mlad glumac igrao sam sve. Dobre i loše predstave, sa dobrim i lošim rediteljima. Kasnije sam počeo da biram šta igram. Onda za koji novac igram. A danas sve više biram s kim igram. To je trenutno najvažnije. Veliki dio života provodim sa ljudima sa kojima radim. Zamislite da vam je loše sve vrijeme”.
Mir pronalazi daleko od reflektora – u prirodi, ribolovu i samoći.
„I dalje volim Dunav, pecanje i osamu. Ali sve više cijenim i mali broj iskrenih prijatelja.“
Dodaje da samoća s godinama postaje potreba, ali i luksuz.
„Apsolutni luksuz danas je pobjeći od informacija. Trudim se da ih nemam previše. Čak se obradujem kada mi telefon pokaže da sam ga koristio manje nego prethodnog dana.“
Na kraju, kada podvuče crtu ispod života i karijere, uspjeh više ne mjeri nagradama i priznanjima.
„Uspjeh je što sam živ. Uspjeh je što imam porodicu, zdravu i srećnu djecu. Uspjeh je što se bavim poslom kroz koji mogu da se izrazim. To zaista nije malo”.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
