Ostavio ordinaciju i krenuo sam oko svijeta, sada je uplovio u Kotor

Ostavio ordinaciju i krenuo sam oko svijeta, sada je uplovio u Kotor

Dok Kotor još spava, na jednom brodu dan počinje već oko pola pet. Prvo pogled prema nebu i moru, zatim vremenska prognoza, pa odluka – kuda dalje.

Za kormilom Invictusa je hrvatski stomatolog i oralni hirurg Darko Slovša. Do prije nekoliko dana njegova jutra izgledala su potpuno drugačije – termini, pacijenti, ordinacija i život u kojem se unaprijed znalo gotovo sve.

Danas mu je dom brod, a Kotor jedna od prvih stanica na putu – oko svijeta.

„Najčešće se dižem jako rano, oko pola pet, pet. Tako sam naučen. Gledam da što prije krenem, da još za vrijeme mraka izađem iz luke, kako bih uhvatio prvo sunce. To je najljepši dio dana na moru. Nije još vruće, bonaca je, a najčešće tada srećemo i delfine“, priča Slovša.

Na odluku da ordinaciju prepusti kolegama, ukrca se na katamaran i krene u avanturu koja bi trebalo da traje godinu ili dvije nije došao preko noći.

Iza njega je više od četvrt vijeka rada.

„Imao sam svaki dan potpuno kontrolisan. Znalo se od ponedjeljka do subote šta ću raditi. Kroz sve te godine izgubio sam jako puno prijatelja i članova porodice i shvatio da nije sve u radu“, kaže Darko.

U jednom trenutku, dodaje, morao je sebi postaviti pitanje koliko još dugo može da čeka.

„Shvatio sam da sa tim tempom, ako tako nastavim, neću doživjeti svoje snove, kojih imam još jako puno. Odlučio sam da je došlo vrijeme da se presiječe.“

Otići, međutim, nije bilo jednostavno.

„To nije odluka koju sam donio u jednom danu. Posebno zato što ja svoj posao volim. Bilo je teško ostaviti ljude, bilo je teško ostaviti sredinu u kojoj se dobro osjećam.“

Ipak, konopi su odvezani. Invictus je 3. avgusta krenuo iz Marine Punat na Krku, a plan je ambiciozan.

„Krenuo sam sa ostrva Krka, iz Marine Punat. Išao sam preko Raba i Novalje, spuštao se prema Splitu, onda dalje na Hvar i Jelsu“, priča Slovša.

Već na početku shvatio je da će se planovi na ovom putovanju često mijenjati.

Namjeravao je prema Mljetu, završio na Lastovu. Jedna noć tamo pretvorila se u tri – zbog prijatelja. Nastavio je preko Šipana i Slanog do Dubrovnika.

A onda se pred pramcem Invictusa otvorila Boka.

Iako planira da obiđe svijet, Crna Gora je za njega bila – premijera.

„Mene je sram reći da sam prvi put uopšte u Crnoj Gori“, kaže kroz osmijeh.

Kotor ga je, priznaje, iznenadio.

„Predivan je. More je predivno. Dok prolaziš, vidiš koliko se stvari ovdje dešavalo. Ovdje je istorija, svakodnevno je vidiš, na sve strane. Zapravo vidiš koliko je ovaj dio bio poseban.“

Pred Darkom su, međutim, mora na kojima neće biti bokeljskih planina ni obale na nekoliko minuta udaljenosti. Plovi sam.

Na pitanje šta ga najviše plaši na putovanju oko svijeta, odgovor nije bio ni nevrijeme, ni kvar, ni veliki talasi.

„Najviše se bojim sebe.“

A onda objašnjava:

„Biti sam sa sobom. Otkriti sebe, što ovih godina nisam mogao, jer je tempo bio toliko veliki da nije bilo vremena posvetiti se sebi. Toga se bojim.“

Za ono drugo – što se može predvidjeti i tehnički riješiti – pokušao se pripremiti.

Katamaran je opremljen za duge periode daleko od marina i infrastrukture na kopnu.

„Ideja je bila da imamo toliko energije da mi je nikada ne zafali. Ugrađeno je mnogo solarnih panela, vjetrenjača koja proizvodi struju, specijalni hidrogeneratori koji se stavljaju u more i kroz strujanje mora proizvode energiju, kao i mnogo litijumskih baterija koje sve to mogu spremiti“, objašnjava.

Tvrdi da bi sistemi na brodu mogli normalno funkcionisati čak i kada nekoliko dana ne bi bilo dovoljno sunca.

„I da smo u mraku tri dana, imao bih dovoljno struje da brod dalje radi, da mogu imati klimu unutra, kompjutere i sve stvari koje su potrebne.“

Invictus je, dakle, napravljen da može bez kopna.

Darko, ipak, sa sobom nosi i nekoliko stvari koje nemaju veze sa strujom, navigacijom ili sigurnošću plovidbe.

Na brodu ima svoj „ćošak amajlija“ – sitnice koje ga podsjećaju na ljude koji nijesu krenuli sa njim.

„Ovo što vidite je zapravo moj ćošak amajlija“, pokazuje nam.

I upravo tu priča o putovanju oko svijeta prestaje da bude samo priča o brodu i okeanima.

Njegov san bio je brodom oploviti svijet. Nečiji drugi može biti mnogo jednostavniji.

Važno je, kaže, ne čekati.

„Svi smo mi robovi naše svakodnevice i ne želimo izaći iz svoje zone komfora. Tako nam je najlakše. Svi mi imamo neke snove. Moj san je bio ići brodom oko svijeta.“

A onda dodaje rečenicu koja možda najbolje objašnjava zašto je poslije 25 godina odlučio da ode:

„Ne kažem da svi ljudi moraju to raditi. Ali mislim da bi svako već sjutra trebalo da napravi prvi korak u tom smjeru. Jer možda više neće biti prekosutra.“

Poslije četvrt vijeka života u kojem je gotovo svaki naredni radni dan znao unaprijed, Darko Slovša sada ne zna gdje će ga dočekati neko od narednih jutara. A to je, čini se, i bio plan.