Na risanskom pazaru ja sam sreo Maru. Mara, Mara, ljubav stara sa risanskog pazara. Sitna kiša padala kad me Mara zvala… I mi smo se voljeli, mada nismo htjeli, jer se Mara, moja Mara, bila već udala.
Mara možda više nije na risanskom pazaru, ali mjesto susreta i dalje je tu.
I nedjeljom je živo kao nekada.
Pijaca na kojoj su se sklapali poslovi – i ljubavi
Priču o Mari ispričala nam je Rišnjanka Sofija, koja danas veliki dio godine provodi u Novom Sadu. Povratak u rodni grad, kaže, za nju je uvijek praznik, a obilazak pijace dio tog povratka.
"Ja sam odavde, rođena sam ovdje i znači mi sve. Veliki dio godine sam u Novom Sadu i sada, kada dođem u Risan, to mi je praznik. Obiđem malo, ima svega", priča Sofija.
A ova pijaca, podsjeća, nekada je imala i drugo, mnogo romantičnije značenje.
"Zvali su je ljubavna, zato što su se u stara vremena ovdje sklapali i poslovi i ljubavi", kaže ona.
Sofija je nekada pjevala u klapi "Risanke", pa se sjeća i pjesme o susretu na risanskom pazaru.
Danas se, umjesto Mare, ipak traže neke druge stvari.
"Pazarila sam malo pamidora. Tražila sam žućenicu, ali su je već prodali. Uzela sam pipun i kćerki ribu", nabraja kroz osmijeh.
A između tezgi ovog jutra – mala geografija.
Jedan od turista iz Požege kaže da u Risan dolazi već 25 godina.
"Rijetko mijenjamo mjesto. Možda je ovo jedinstvena pijaca u ovom dijelu Boke", kaže.
Kući će ponijeti malo pršuta, njeguškog sira, maslina, maslinovog ulja – i flašu loze.
Gosti iz Šapca sa risanskog pazara odnose sir, kajmak i pršut. Turisti iz Bora kupili su masline, bosiljak i maline, dok je jedna tegla domaćeg meda ovog jutra dobila mnogo udaljeniju adresu.
"Došli smo iz Minesote i prvi put smo ovdje. Upravo sam kupila domaći med koji je preukusan", kazala nam je gošća iz Sjedinjenih Američkih Država.
I dok je nekima ovo prvi susret sa risanskom pijacom, drugi joj se vraćaju decenijama.
Pola vijeka iza tezge
Ako kupci na pijaci broje kese i eure, prodavci imaju i jednu drugu računicu – godine.
Neki na risanski pazar dolaze 15 ili 20 godina, neki četvrt vijeka, a ima i onih koji su iza tezge već pola stoljeća.
Jedan od proizvođača stiže iz Kruševica, sa padina Orjena, sa oko hiljadu metara nadmorske visine.
Na njegovoj tezgi su mrkva, cvekla, kupus, mladi krompir, luk, raštan, žućenica, bijeli luk, tikvice i krastavci.
"Uglavnom sve domaće", kaže kratko.
Iz Ulcinja takođe stižu proizvođači sa svojim proizvodima.
"Kad ima naroda, pazarni dan je fantastičan. Većinu sami proizvodimo", priča prodavačica.
Za drugom tezgom kažu nam da na risanskoj pijaci prodaju već 50 godina.
I upravo su te decenije možda vrednije od bilo kojeg podatka o tome koliko ovog ljeta koštaju smokve, paradajz ili krompir.
Cijene? Zavisi koga pitate
Kupci, ipak, cijene primijete.
Gošća iz Beograda, koja je prvi put na ovoj pijaci, kaže da joj se dopada, ali da je voće i povrće skuplje nego u Beogradu.
Kupac iz Bora ima drugačiji utisak.
„Ne bih rekao da je skupo. Cijene su prilično standardne, otprilike kao i u Srbiji. Ima drugačijeg izbora, ali ne i mnogo drugačijih cijena“, kaže.
Prodavci objašnjavaju da cijena zavisi od proizvoda i sorte. Ovih dana kilogram smokava košta oko četiri do pet eura, grožđa oko četiri, dok se sezonske breskve, kajsije, nektarine, kruške i šljive mogu pronaći za oko 2,5 do tri eura po kilogramu.
Jedna od prodavačica, koja na risanskoj pijaci radi oko 25 godina, kaže da su cijene za ovo doba godine „solidne i normalne“.
"Ljudi moji, moramo biti realni. Kakva je vrućina, dobro imamo i šta da pojedemo", kaže ona.
"Još malo ja i baba, pa prestajemo"
A iza pune tezge i svakog kilograma domaćeg proizvoda krije se dio priče koji kupci ne vide.
Rad.
I sve češće pitanje – ko će ga nastaviti?
Jedan od proizvođača kaže da se on i supruga polako približavaju odluci da prestanu sa proizvodnjom.
"Još malo ja i baba, pa prestajemo. Praktično se ne isplati. Velika su ulaganja, veliki rad", kaže.
Na pitanje hoće li mlađe generacije nastaviti njihovim putem, odgovara da mladi biraju drugačije poslove i "neke nove tehnologije".
Možda će se zato narednih godina mijenjati način proizvodnje. Mijenjaće se ljudi iza tezgi, proizvodi, kupci, pa i cijene.
Ali nedjeljni ritual, sudeći po gužvi u Risnu, još traje.
Jedan od posjetilaca možda ga je najbolje opisao:
"Domaća roba, ljudi, Risan... Svima nam je ovdje lijepo i prijatno. Obaviš kupovinu, pa sjedneš i popiješ kafu pod drvećem."
I tako je Mara sa početka priče, sasvim slučajno, objasnila mnogo više od jedne stare pjesme.
Nekada su se na risanskom pazaru sklapali poslovi i rađale ljubavi. Danas se na istom mjestu sreću oni koji su tu prvi put i oni koji mu se vraćaju četvrt vijeka, oni koji su stigli sa drugog kraja svijeta i oni koji iza iste tezge stoje pola vijeka.
Mare možda više nema. Ali razloga da se nedjeljom dođe na risanski pazar – još ima.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
