Đukanović doveo Crnu Goru u ćorsokak

Izmišljanje neprijatelja je, kao što znamo, karakteristika autokratske vlasti, kojoj su stalno potrebni spoljni i unutrašnji neprijatelji kako bi potvrdila svoj smisao. Njoj je potrebno da je država u stalnoj opasnosti. Svaka, pa i najbenignija kritika koja joj se uputi, doživljava se i predstavlja kao napad na državu. Spoljni i unutrašnji neprijatelji se mijenjaju, samo je ona uvijek mjera patriotizma, uvijek „na pravoj strani istorije“, uvijek u odbrani „otadžbine“, uvijek budna protiv neprijatelja.

40826 pregleda 202 reakcija 202 komentar(a)
Ako Crna Gora nastavi ovim putem, završiće na marginama Evrope: Dragan Šoć, Foto: Luka Zeković
Ako Crna Gora nastavi ovim putem, završiće na marginama Evrope: Dragan Šoć, Foto: Luka Zeković

Bivši lider Narodne stranke Dragan Šoć kazao je da se u Crnoj Gori od obnove njene nezavisnosti 21. maja 2006. godine, suštinski ništa nije promijenilo.

On je u razgovoru za „Vijesti“ rekao da je Crna Gora u proteklih 15 godina nazadovala u svakom pogledu.

„Dovoljno je pročitati izvještaje Evropske komisije i SAD-a i sve će vam se kazati. Umivenim i politički korektnim jezikom naši, kako se to kaže - prijatelji, poručuju nam da kod nas nema vladavine prava, da su nam institucije slabe i bez autoriteta - posebno sudstvo i tužilaštvo - da vlada endemska korupcija, da je organizovani kriminal maltene prisutan u svakom segmentu državnog sistema i sl. Nažalost, rekao bih da su u pravu“, istakao je Šoć.

On smatra da je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović 2006. imao politički autoritet i moć da opredijeli put države, ali da je doveo u ćorsokak.

„Mnogo će dobrih i pametnih ljudi biti potrebno da se ova naša zajednička njiva - da upotrijebim tu metaforu - ponovo očisti. Samo je pitanje hoće li nova politička elita, koja je dobila šansu da promijeni stvari, imati snage i pameti da izađe iz svojih partijskih rovova i interesa“, naglašava naš sagovornik.

Zašto su danas, 15 godina nakon obnove nezavisnosti, u Crnoj Gori i dalje aktuelne identitetske teme i polemike iz tog perioda?

Zato što su te teme bogom dane za produbljivanje podjela i održavanje autokratske vlasti. Prosto, DPS i njegovi politički sateliti nastavili su da, inercijom svog komunističkog nasljeđa, grade i održavaju vlast podjelama, a identitetska pitanja koja su se otvorila nakon raspada SFRJ postala su zahvalan materijal za manipulacije i političke zloupotrebe. Radi se o osjetljivim pitanjima koja bude jake emocije, a to ujedno znači i smanjenu sposobnost racionalnog promišljanja. Naše istorijsko nasljeđe bilo je dobra podloga da se obnove i razgore stare podjele, da se održavaju postojeće i da sve to dovede do opasnih razdora u društvu, pa i do mržnje. Doskorašnja vlast nije štedjela političku i propagandnu energiju, sinekure i novac da podstakne i održava podjele, ne vodeći računa o posljedicama po društvo i državu. Njima je samo bilo važno da je to u funkciji očuvanja vlasti.

Parole o borbi za očuvanje crnogorskog identiteta i odbrani Crne Gore od spoljnih neprijatelja i njihovih unutrašnjih pomagača, samo su bile u funkciji očuvanja vlasti kao sredstva za sticanje i čuvanje ličnog bogatstva i privilegija udobnog i bezbrižnog života u siromašnoj zemlji. Mislim da je to sad svima jasno, čak i onima koji su najžustriji u iskazivanju „patriotizma“.

Crna Gora je divan primjer tačnosti tvrdnje da je patriotizam posljednje utočište hulja. Samo da izbjegnemo teže – da ne kažem tragične - posljedice takvog „patriotizma“.

Je li se od maja 2006. godine u državi zapravo išta promijenilo u suštinskom smislu?

Suštinski nije. Samo su se sve karakteristike autoritarne vlasti iz komunizma dodatno razvile. Prvo je DPS sa svojim satelitima uništio autentičnu i autonomnu političku opoziciju i stvorio opoziciju koja, svjesno ili ne, ide naruku njegovoj strategiji „zavadi pa vladaj“. Zatim je, korak po korak, urušavao državne institucije pretvarajući ih u puke izvršitelje političke volje vrha vlasti i zaštitnike njihovih ekonomskih interesa. Tako je otvoren put organizovanom kriminalu, korupciji i sistematskom uništavanju ekonomskih resursa i svih elemenata koji čine osnovu građanskog društva.

U kojim oblastima je Crna Gora nazadovala, a u kojim je napravila iskorak?

Nazadovala je u svakom pogledu. Volio bih da mi neko kaže šta se to pozitivno desilo u potonjih 15 godina na planu ekonomije, vladavine prava, obezbjeđivanja socijalnog i građanskog mira. Ja to ne vidim. Ne želim da zvučim kao potpuni pesimista, ali ne mogu da identifikujem pozitivne rezultate. Bar ne u suštinskom smislu. Da se ne ponavljam - dovoljno je pročitati izvještaje Evropske komisije i SAD-a i sve će vam se kazati. Umivenim i politički korektnim jezikom naši, kako se to kaže - prijatelji, poručuju nam da kod nas nema vladavine prava, da su nam institucije slabe i bez autoriteta – posebno sudstvo i tužilaštvo – da vlada endemska korupcija, da je organizovani kriminal maltene prisutan u svakom segmentu državnog sistema i sl. Nažalost, rekao bih da su u pravu.

Ko je odgovoran za propuštene prilike?

Ne volim da pominjem imena, ali na ovo pitanje se ne može odgovoriti bez pominjanja imena Mila Đukanovića i njegove političke uloge u kreiranju ovoga o čemu govorimo. On je imao politički autoritet i realnu moć da 2006. godine opredijeli put Crne Gore. Nažalost, izabrao je pogrešan put i doveo Crnu Goru u ćorsokak. Samo se nadam da se možemo izvući iz toga. A nije tako moralo biti. Crna Gora je 2006. imala priliku da uz formalnu uspostavi i stvarnu državnost, da izađe iz svojih istorijskih opterećenja, integriše se kao društvo i odbaci svoje komunističko nasljeđe u načinu vladanja. Da je Đukanović bio državnik a ne autokrata modelovan u komunističkom maniru, danas bi Crna Gora bila dio EU - mala država, harmonična i bogata, a sam Đukanović bi se upisao velikim slovima u njenu istoriju, rame uz rame s našim najvećim ličnostima. Ovako će biti upisan kao čovjek koji je sve uradio da uništi svoju državu i svoj narod kako bi očuvao vlast.

Ostajete li pri onoj ranije izrečenoj ocjeni – da Crnoj Gori ne prijeti opasnost ni sa Istoka, ni sa Zapada, već da smo sami sebi najveći neprijatelji?

Naravno da ostajem. Izmišljanje neprijatelja je, kao što znamo, karakteristika autokratske vlasti, kojoj su stalno potrebni spoljni i unutrašnji neprijatelji kako bi potvrdila svoj smisao. Njoj je potrebno da je država u stalnoj opasnosti. Svaka, pa i najbenignija kritika koja joj se uputi, doživljava se i predstavlja kao napad na državu. Spoljni i unutrašnji neprijatelji se mijenjaju, samo je ona uvijek mjera patriotizma, uvijek „na pravoj strani istorije“, uvijek u odbrani „otadžbine“, uvijek budna protiv neprijatelja.

Svakome je danas jasno da Crnoj Gori ne prijeti opasnost od bilo koga spolja. Uostalom, zar nije rečeno da smo se ulaskom u NATO zaštitili od svake spoljnje prijetnje? Ako je tako - a jeste - groteskno zvuče parole o ugroženosti Crne Gore spolja.

Što se tiče drugog dijela moje konstatacije na koji ukazujete u pitanju, ona, nažalost, stoji, ali ne kao nešto novo. Samo sam podsjetio na Svetog Petra Cetinjskog i njegovu karakterizaciju ondašnjih Crnogoraca izrečenu u jednoj od njegovih poslanica. Kako tada, tako i danas. Prođoše vjekovi, a nama pamet ista. I dalje nemamo većeg neprijatelja od nas samih. Umjesto da u 21. vijek ulazimo kao integrisano društvo, mi se nekad ponašamo kao djeca spremna da za račun interesa grupice ljudi - kojima je do Crne Gore koliko do lanjskoga snijega - krenemo i na brata kao na krvnika, u ime tobožnje odbrane države i identiteta. Razlika između vremena kad je Sveti Petar Cetinjski izrekao svoju ocjenu i današnjeg je u tome što je on sav svoj život, energiju, blistavi um i mudrost posvetio mireći zavađenu braću po Crnoj Gori, dok je doskorašnja vlast radila sve suprotno. A mi, nažalost, ništa nijesmo naučili iz sopstvene istorije i od naših mudrih predaka, kojima se klanjamo ali njihove savjete i zavjete - ne poštujemo.

Da li je moguće izaći iz identitetskog vrtloga u kojem živimo?

Može se izaći, naravno. Ovdje treba da se prisjetimo ne tako daleke 1996. godine kad su politički „arhineprijatelji“ u pogledu poimanja naše istorije i identitetskih pitanja - Narodna stranka i Liberalni savez - pružili ruku jedni drugima i dogovorili se da se svi sporovi rješavaju mirno i demokratski, da razlike ne treba i ne smiju da budu uzrok podjela i bratske mržnje. Narodna sloga i njena kampanja su pokazali da su građani Crne Gore bili željni upravo takve politike i da su se umorili od podjela, sukoba i svrstavanja u nacionalne, vjerske i druge torove. Ko pamti to vrijeme - a ja ga pamtim i kao njegov aktivni učesnik - sjetiće se da je to bio momenat kad je Crna Gora pokazala da ima potencijal za istinsku demokratiju i evropske vrijednosti. Ali, kao što se knjaz Nikola 1906. brzo i brutalno obračunao s tadašnjom Narodnom strankom koja je bila vjesnik Evrope u Crnoj Gori, tako se i njegov nasljednik po autokratskom vladanju obračunao s Narodnom slogom, tačnije njenim članicama. Dobro je shvatio da ideja Narodne sloge znači kraj njegove vladavine, raskid s autokratskim nasljeđem komunizma i otvaranje puta da se Crna Gora zaista preobrazi u demokratsko građansko društvo u kojem nikome na bi bilo tijesno i u kojem bi istorijske razlike i razmirice bile prepuštene istoriji i akademskim raspravama.

Gdje vidite Crnu Goru u narednih 15 godina?

Činjenice ne daju razloge za optimizam. Ako Crna Gora nastavi ovim putem, završiće na marginama Evrope u svakom pogledu - pocijepana, međusobno zavađena i siromašna. Jednom riječju - daleko od svakog dobra. Može se reći da će se vratiti u preddržavno vrijeme samo na drugom tehnološkom nivou, a suštinski u istovjetnom sadržaju. Kao takva biće lak plijen svakome ko ima želju i sposobnost da manipuliše djelovima njenog stanovništva i, u najgorem slučaju, pojedini djelovi stanovništva počeće da se okreću centrima van Crne Gore. Drugim riječima - ostaće samo državna ljuštura, barjak ispred UN-a, zastava i himna, bez ikakvog stvarnog sadržaja koji čini državu. Ne treba biti dalekovid pa predvidjeti da će sve što je mlado i potentno pobjeći iz Crne Gore.

Optimistički pogled bio bi da nova vlast bez odgađanja otpočne proces izlaska Crne Gore iz ćorsokaka u kojem se sada nalazi. Ne treba imati iluzije da će se brzo i lako Crna Gora suštinski promijeniti. Naprotiv, biće to dug, spor i mučan proces. Duboki su i jaki korijeni korova koji je prekrio Crnu Goru. Mnogo će dobrih i pametnih ljudi biti potrebno da se ova naša zajednička njiva - da upotrijebim tu metaforu -ponovo očisti. Samo je pitanje hoće li nova politička elita, koja je dobila šansu da promijeni stvari, imati snage i pameti da izađe iz svojih partijskih rovova i interesa. Kao što rekoh, nijesam optimista.

“Narodna sloga može biti model da se izađe iz podjela”

“Narodna sloga, ne po formi već po ideji, može biti model da se izađe iz nagomilanih podjela. Prosto, treba shvatiti da Crna Gora nije identitetski jednostrana i jednoznačna, već kompleksna. Nema potrebe da se djelovi naše tradicije međusobno sukobljavaju i isključuju. Naprotiv, treba ih prihvatiti kao realnost i tražiti tačke spajanja, a ne razdvajanja. Jednom riječju – treba raditi na integrisanju, posebno onog dijela crnogorskih građana koji sebe identifikuju kao Srbe ili Crnogorce, i shvatiti da se radi o jednom identitetu i jednom i jedinstvenom narodu. Naravno, polazna tačka treba da bude da je Crna Gora zajednička država svih nas, da nemamo rezervnu državu i da niko nema pravo na nju više od drugog. Patriotizam se podrazumijeva. Istoriju treba prepustiti istoričarima, pa ako hoće nek se prepiru do mile volje oko čega god hoće. Političari i intelektualna elita treba da postignu dogovor da se prošlošću politički ne manipuliše i da svako ko pokuša da nastavi putem podjela bude od svih prepoznat kao stvarni neprijatelj Crne Gore i bude politički prezren i odbačen”, kaže Šoć.

Bonus video: