Snijeg čuva tajne: Tragične priče o smrti na Antarktiku

Smrti i tragedije u vjekovima iza nas dovele su do toga da je danas sigurnije i lakše raditi i putovati po Antarktiku, ali užasne nesreće i dalje se događaju - iako u daleko manjoj mjeri nego prije
443 pregleda 3 komentar(a)
antarktik, Foto: Shutterstock
antarktik, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 03.11.2018. 12:53h

Slojevi snijega i leda na najhladnijem kontinentu na zemlji možda prekrivaju preko stotine tijela preminulih ljudi. Marta Enrikes istražila je njihove priče za BBC Future.

Ledena smrt

"U smrznutim bijelim bespućima Antarktika leže zaleđeni ostaci ljudskih tijela, a svako od njih priča priču o odnosu čovjeka i tog nepristupačnog kontinenta na ivici svijeta. Čak je i danas, sa svom tehnologijom i znanjem koje imamo, Antarktik veoma opasan i može biti poguban za bilo koga ko tamo otputuje. Temperature padaju i do 90 stepeni ispod nule, a vjetrovi dosežu brzine i do 322 kilometara na sat.

No, to nije jedina opasnost koja tamo prijeti. Pukotine u ledu takođe su odnijele mnogo života, često skrivene nanosima snijega i žestokim olujama. Tijela mnogih naučnika i istraživača zakopana su toliko duboko u ledu ili pukotinama da ih najvjerovatnije nikad nećemo pronaći. Među njihovim pričama ima svega, od neriješenih misterija do čudnih nesreća", navodi se u prilogu koji prenosi Indeks.

1800. godina – Misterija čileanskih kosti

"Na ostrvu Livingston, jednom od Južnih Šetlandskih ostrva, pronađeni su lobanja i ključna kost mlade Čileanke stari preko 175 godina. Pretpostavlja se da je ona preminula između 1819. i 1825. godine, a kosti su pronađene 1980. godine. One su najstariji ljudski ostaci ikad pronađeni na Antarktiku.

Smatra se da je dospjela na ostrvo s lovcima na foke, ali nije potpuno jasno tačno kako. U to doba žene se nisu pridruživale takvim ekspedicijama i vjerovatnije je da je bila oteta i ostavljena na plaži. Odnosi lovaca na kitove i autohtonih naroda južnog Čilea nisu uvijek bili prijateljski i često bi ulazili u sukobe.

Njena je priča jedinstvena među pričama o ranim pokušajima naseljavanja Antarktika, jer žena, prema svim uobičajenim pretpostavkama, ne bi nikako trebalo da bude tamo. Njene kosti obilježavaju početak ljudske aktivnosti na Antarktiku i neizbježne gubitke koji obilježavaju pokušaje dolaska na ovaj smrznuti kontinent".

29. mart 1912. godine – Skotova ekspedicija na Južni pol

"Robert Falkon Skot vodio je ekipu istraživača da osvoje Južni pol i zaputili su se na taj put 17. januara 1912. godine, samo tri sedmice nakon norveškog tima kojeg je vodio Roald Amundsen. Poznato je da Skot nije prvi stigao na Južni pol, a moral njegove ekipe je značajno pao kad su saznali da ih je Amundsen pretekao. No, to nije najgore što im se dogodilo.

St se morao nositi sa surovim vremenskih uvjetima i manjkom prirodnih resursa, poput drva za ogrjev, ali i s vođenjem 60 ljudi kroz antarktičku pustoš te očekivanjima u svojoj domovini. Uprkos svim tim brigama, mentalni sklop koji su u to vrijeme imali – uspjeti ili umrijeti – vodio ih je dalje.

Na povratku s pola prvo je umro Edgar Evans, a nakon njega Loresn Outs, koji je smatrao da saputnicima otežava stvar te je nestao u mećavi uz poznate posljednje riječi: 'Idem samo van i možda se malo zadržim'. Njihova tijela nikad nisu pronađena.

No, ostatak Skotove ekipe takođe je bio blizu smrti - Skot, Edvard Vilson i Henri Bauers preminuli su 29. marta 1912. godine, a njihova su tijela pronađena više mjeseci nakon njihovih smrti. Tragači koji su ih pronašli samo su ih zasuli snijegom i ostavili na Antarktiku".

14. oktobra 1965. - Džeremi Bejli, Dejvid Vajld i Džon Vilson

"Četiri su se muškarca vozila u Muskeg terenskom vozilu i sankama u blizini planina Heimefront i istraživačkog centra Hejli na istočnom Antarktiku. Muskeg je teško terensko vozilo namijenjeno vuči ljudi i tereta preko velikih udaljenosti po ledu. Iza njih trčao je čopor pasa uz sanke.

Troje je muškaraca sjedilo u vozilu, a četvrti, Džon Ros, sjedio je u sankama iza njih. Odjednom su psi uz sanka prestali da trče i sve je stalo. Ros, umotan u tešku zimsku opremu i s maskom na licu nije ništa čuo. Okrenuo se i primijetio da je Muskeg nestao.

Ros je otrčao prema naprijed i vidio da je vozilo upalo otprilike 30 metara duboko u pukotinu u ledu. Vikao je, ali nije bilo odgovora. Nakon dvadeset minuta vikanja, jedan se od putnika, Džeremi Bejli, javio. Ros je pokušao doći do njega, ali Bejli mu je dovikivao da ne pokušava jer je potpuno 'polomljen.' Ubrzo je prestao odgovarati na Rosove pozive i začuo se samo vrisak iz pukotine. Nakon toga se Bejli više nije javljao.

Pukotine su velika opasnost na Antarktiku jer ih lako skrivaju nanosi snijega i iz vozila se ne može uvijek vidjeti da je pukotina na putu. Ispred pukotina su na ledu najčešće vidljive tanke, plave linije koje mogu upozoriti istraživače, ali u ledenim uslovima s mnogo snijega i vjetra nije ih uvijek lako vidjeti.

Pitanje je koliko su, i jesu li uopšte, ljudi tada bili pripremljeni i uvježbani za uslove koji su ih dočekali. Svakom se tragedijom polako produbljivalo znanje o Antarktiku i o najboljem načinu za putovanje preko kontinenta – izvještaji raznih nezgoda i tragedija doveli su do poboljšanja vozila i sigurnijeg načina putovanja kroz područja s mnogo pukotina u ledu".

Avgust 1988. godine - Embrouz Morgan, Kevin Okelton i Džon Kol

"Njih je troje krenulo na ekspediciju na jedno od antarktičkih ostrva usred zime. Morski je led bio čvrst i lako su došli do otoka Peterman. Sigurno su došli na ostrvo i oformili kamp blizu obale. No, ubrzo je počela velika oluja koja je uništila morski led. Isprva se nisu brinuli jer su imali dovoljno hrane za mjesec dana.

No, morski se led danima nije ponovo oformio. Komunikacija s kopnom bila im je otežana i baterije u radijima polako su se praznile. Brzo su ih okružili pingvini, što se možda čini slatko, ali njihov je smrad užasno smetao muškarcima u kampu.

Stvari nisu išle nabolje – otkrili su da su im neke zalihe hrane pokvarene, dobili su dijareju i smrad pingvina postajao je sve gori. Morski se led ponovo formirao 13. avgusta, a dva dana kasnije, 15. avgusta 1982. godine, muškarci više nisu odgovarali na radio pozive. A onda je počela još jedna oluja.

Njihova tijela nikad nisu pronađena, a smatra se da su krenuli po formiranom morskom ledu kad ih je zatekla oluja. Vjerovatno su zapeli na pola puta i zaglavili na preslabom ledu kad ga je oluja oduvala. Njihov kolega koji ih je kontaktirao radiom rekao je: 'Svi smo prihvatali rizik i mislili smo da smo lako i mi mogli tako završiti'".

Nasljeđe smrti

"Za one koji izgube voljene osobe u ledenoj pustoši Antarktika, oplakivanje je izuzetno teško. Ako se tijelo nikad ne pronađe, sprovodi i posljednji pozdravi nisu mogući za one koji su ostali. A ako se tijelo i pronađe, zbog teškog načina života na Antarktiku ponekad je teško tugovati.

Sve su ove smrti i tragedije dovele do toga da je danas sigurnije i lakše raditi i putovati po Antarktiku, no užasne nesreće i dalje se događaju - iako u daleko manjoj mjeri nego prije", zaključuje se.