Ušli smo duboko u priču o Sokolu, koji se uzdiže na visokom grebenu nad kamenitim morem Riječke i Lješanske nahije. Pratimo smo najstarija svjedočanstva objavljena u “Glasu Crnogorca” prije skoro 130 godina (1886. i 1887). Tek smo načeli tajne koje se kriju u ovom nepristupačnom gnijezdu.
Freskopis
Sokolska crkva je izgrađena od sitnijeg pritesanog kamena, složenog nepravilno, zidanog s manje vještine (Istorija Crne Gore 2, 483).
Izvjesno je da nije imala zidane stubove i trijem. Objašnjenje možda leži u skučenom prostoru, a možda i u tome što se pred njom 1886. nalazila “jedna ćelijca”, kako je zabilježio Vidak Pejović.
Đuro Špadijer je 1895. izvijestio da je u šutu pronašao komad maltera sa ostacima boje, što ukazuje da je hram bio oslikan. “Pričali su mi neki, da su ovdje, nazad nekoliko godina, nalazili i okartanog crkvenog zida, divno išarana raznim bojama. O tom sam se i sam uvjerio, jer baš tada, nađoh jedan komadić koliko forint i on bješe lijepo: žutom, crvenom, modrom, bojom išaran” (“Glas Crnogorca” od 11.11.1895).
Zagonetku uvećavaju i dvije grobnice u samom središtu crkve, “u klak ozidane, sa izlomljenim pločama” (V. Pejović, 1886).
U putopisu iz 1887. se kaže da se “na sred crkve vide dva groba bez ikakvih odozgo ploča ili natpisa, i bi se moglo reći, kao da je njeko pokušavao raskopavati ih, valjda tražeći što god”.
Skoro bizarno zvuči da do danas nijesu sprovedena arheološka iskopavanja. Ali, sva je prilika da su kosijerski i štitarski čobani to odavno počeli da čine.
Đuro Špadijer piše 1895. kako su mu pričali “da je ovdje, baš kod crkve, neki seljak našao jedan nož, a prije toga, drugi jedan, poveći komad olova, i malo gdje da se zakopa, našlo bi se po nešto gvozdeno”.
Bilješka
Imamo i lijepu bilješku sa posjete Sokolu i crkvi 1887. godine. Riječ je o mjestu na kojem se pop Andrija i Gajo, obojica iz Kosijera obraćaju putopiscu (Marku Dragoviću ili Pavlu Rovinskom?).
“Zatim će Gajo upitati: Jeste li vi došli po naredbi čijoj? Da se neće ponavljati što od ovijeh građevina, ka je naš dobri Gospodar vrga da popravlja ove stare spomenike Ivan-begove? Bi li moglo biti da se ova crkvica dajbudi ponovi, e bi je prelijepo bilo viđeti sa svake strane; što bi se upra iz Skadra i svrh Koma mogla viđeti, još kada bi se obijelila. Aoh lele, kad bi to bilo! dodaće naš popo, pa da mene tu vrgnu, da u njoj kao monah živim, i da ovo držim čisto, da se stoka ovudijen ne puštaje; jer nam je, božja ti vjera, pasja sramota, što i do sad ne bačismo naviljak drača u ona vrata, pa da po ovijeh svetinja ne gazi životinja, a dobra radi smo o tome dosta puta zborili, pa sve zborom ostaje, ništa ne činimo” (“Glas Crnogorca” od 20. 9. 1887).
Skroviti prostor
Sa sjeverne strane crkve uzdiže se stjenoviti “zid” visok oko tri metra na kome su procjepi popunjeni sitnijim kamenim blokovima. Proteže se odatle prema sjeveru u dužini oko četrdesetak metara, uporedo sa središnjim platoom. Čine ga tri poduže, povezane stijene, koje su nadograđene manjim kamenim blokovima u visini od pola metra do metar. Na toj dugačkoj “zidini” su postojala i “jedna svoltana vrata” (V. Pejović, 1886).
Drevni graditelji su vješto koristili ono što im je nudila priroda. Dodavali su taman onoliko, koliko je bilo potrebno da se načini kombinovana “zidina”. Sa unutarnje strane ovog šarolikog “bedema” nalazi se skroviti prostor, čije se postojanje teško može naslutiti sa središnjeg platoa. U njemu se kriju ostaci nekoliko građevina. Mirko Kovačević je 1975. na tom mjestu ucrtao “stambene objekte” (Utvrđenja i gradovi Crne Gore, 1975).
“Pjaca”
Središnja gradska ravan u Sokolu se od gradske kapije proteže ka sjeveru u dužini od oko trideset pet metara. Ova “pjace” se okončava nepristupačnom i dubokom vrtačom, za koju se u narodu pričalo da je bila “tavnica”. Na toj strani se teren naglo obrušava u provaliju i potpuno je nepristupačan.
Vidak Pejović piše da se od kamenite ulazne kapije ka ovoj “pjaci” protezala “vrlo lijepa ulica nasuta pijeskom i muljem”. Bilježi i da se “po kaživanju starih ljudi” u sredini grada, nasred jedne lijepe livadice “nalazila velika bistijerna, ali je danas zakopana, te se slabo može poznati đe je bila”.
Kaže i da se “svuda unaokolo nalaze razvaline od kuća od kojijeh se i danas nalazi nerazrušenih zidova po dva i tri metra visine” (“Glas Crnogorca” od 19.8.1886).
Đuro Špadijer u tom dijelu pominje i “Ivov dvor, od koga nema nigđe više kamena, nego je temelj zahvatio, koji je sa ravninom izravnjen” (“Glas Crnogorca” od 11.11.1895).
Iz Špadijerovog izvještaja se može zaključiti da se na tom središnjem prostoru prostirala livada. Ali, od tada je prošlo puno vremena. Danas na “pjaci” nema ni “lijepe ulice”, ni razvalina na središnjem platou. Taj dio je odavno zahvatilo drveće, dok se ostaci bistijerne jedva naziru u šikari.
Zagonetni natpis
Tek smo načeli priču o Sokolu. Vidak Pejović svjedoči 1886. da se na središnjem platou nalazio i kamen s natpisom. Riječ je o dragocjenom podatku koji se može naći samo kod njega.
“Pri kraju pjace, na malo uzvišenom mjestu, nalazi se jedan kamen, četvorouglastog oblika, lijepo otesan, a u njemu izdubena jedna rupa koliko bi stalo đule od topa. Ispod ove rupe bio je neki natpis, ali ga je vrijeme izbrisalo, moglo se je poznati jedno slovo koje liči na slavensko I što bi značilo kad bi tu godina bila upisana, 80” (isto).
Na ovaj detalj se iznova osvrnuo na drugom mjestu.
“Pri kraju gradske pjace na malo uzvišenom mjestu nalazi se jedan četvorouglasti kamen, glijetom istesan. Na istom kamenu nalazi se neki starinski, sasvim izbrisani natpis od koga se samo pošljednje slovo poznati može. To posljednje slovo jest staroslovensko I koje označava 80” (”Glas Crnogorca” od 21.6.1887).
Domišljatost
Sokol je osoben po razuđenosti. Njegov oblik je osmišljen i prilagođen dvijema stjenovitim formacijama, zapadnoj i istočnoj, između kojih se proteže centralni prostor, dug oko 35 i širok desetak metara.
Đuru Špadijeru je ovo ličilo na korito presahle rijeke sa kamenitim stranama. Na zapadnoj gromadi, na visini od 4-5 metara, smještena je citadela, koja je potpuno odijeljena od nižeg gradskog središta.
Na tom izdignutom mjestu je do izražaja došla sva domišljatost starih graditelja. Jer, jedini pristup sa “pjace” vodi uz okomitu stijenu, pa s njenog vrha nastavlja po uzanom zidu u dužini od 7-8 metara.
Dakle, nema kamenih stepenica, koje bi olakšale uspon. Ovo je napadače dovodilo u bezizlazan položaj, jer su cijelo vrijeme bili izloženi udaru sa visokih zidina i istovremeno morali da razmišljaju o tome kako da se uzveru na bedem i na njemu održe.
Dragocjeni podaci
Prošao sam vrhom tog uzanog zida i izbio na izdignutu ravan, na isturenom sjeverozapadnom rubu. Danas u tom dijelu nema ni traga od nekadašnjih građevina. A, da ih je bilo, svjedoči Vidak Pejović 1886. godine.
“Na sjevero-zapadnoj strani nalazi se uzvišena stijena i na njoj razvaline od velike kuće, koja je imala šest odjeljenja. Jedno odjeljenje je trouglastog, ostala okruglog oblika. Najsrednje odjeljenje izdubeno je. Ovđe je od prilike stojala džebana. Neka od ovijeh odjeljenja visoko su nasuta. Ovo su od prilike bile tabje, na kojijema su stojali topovi. Na ovo zdanje izlazi se s pjace visokim zidom.”
Bezdan
Od zidina citadele je vrlo malo ostalo, čemu su vjerovatno najviše doprinijeli zemljotresi. Ali, dio bedema se i dalje drži nad strminom. Zadivljuje način na koji su bili izvedeni po padini, tik iznad ambisa.
I pored velikog rizika, nijesam mogao odoljeti da se ne spustim dvadesetak metara niz okomitu stranu da bih vidio kuda se proteže bezdan. Učinio sam to polako, birajući i provjeravajući pažljivo krše za koje sam se držao.
Ali taj trud se nije naročito isplatio, jer se iz tog ugla malo šta može vidjeti. Za ovo je neophodan ozbiljan planinarski poduhvat, sa konopima i klinovima.
Preostalo mi je da se vratim na citadelu i sa okrugle kule na sjevernom špicu uživam u pogledu koji puca unaokolo po zastrašujućem kamenitom moru.
Kameniti noževi
Ovo nije pretjerivanje. Jer, kuda god se pogleda, vidi se ljuti i neprohodni krš, ispresijecan škrapama, vrtačama i jamama. O tome svjedoči i jedna davnašnja impresija.
“Sa sjeveroistočne strane je gola litica, na vrhu koje kad staneš, čisto te jeza poduzme poglednuvši svuda oko sebe grdne provalije i ambise” (“Put na Ivan grad”, “Glas Crnogorca”, 20.9.1887). Ovo je još plastičnije opisao Đuro Špadijer.
“Na sjevernoj strani od cijelog grada … velike su provalije, da se tuda ne može ništa živo uspeti. Ove su provalije isprekidane podugačkim stijenama, koje su slične oštroj strani od noža. Što god bi ovamo palo, čovjek ili kakva životinja, ili kam, moralo bi posigurno pasti, koliko su česti, najprije na ove kamene noževe. Ove provalije sa ovakim noževima zaštićavaju sjevernu stranu od grada, te tamo nije potrebno bilo da se ziđe tvrđava (“Glas Crnogorca”, 11.11.1895).
Prirodna utvrda
Što se duže razgleda sve je očitije da je Sokol blistavi primjer graditeljskog umijeća. Znalačko prilagođavanje obliku terena. Savez sa prirodom. Slična situacija sa “doziđivanjem” može se vidjeti na Gradini poviše Grbavaca, koja je veoma stara.
Prirodna igra je na tom mjestu, takoreći, zgotovila utvrdu, pa su graditelji kamenim blokovima u suvomeđi “popunili” šupljine među stijenama na par mjesta. Doduše, ta gradina nije najbolji primjer za poređenje.
Jer, uzdiže se nad poljem, što znači da se lako moglo stići do njenog podnožja. Zbog toga Crnojevići na tom mjestu i nijesu sagradili klačnu utvrdu, već su podigli Divan-grad nekoliko stotina metara dalje, na nedostupnom visokom grebenu na samom rubu Grbavaca.
Sa Sokolom je situacija drugačija. Jer, njemu se ne može lako prići. Cijela njegova šira okolina čini veliku prirodnu tvrđavu, sa desetinama pogodnih mjesta za prepad i brzi uzmak.
Masiv Sokolskih krša je bio pakao za napadače. Potpuno je jasno da je odbrana Soko-grada počinjala mnogo prije nego što bi mu se nezvani gosti i primakli.
(Trideset drugi nastavak u narednom neđeljnom broju)
Galerija
Bonus video:
