posao snova

Zanimanje koje se traži - dizajneri kompjuterskih igara

"Tu imate široki spektar u kojem možete da iživite svoju kreativnost. Izmišljate priče, morate se brinuti za ton, za sliku, razvijati karaktere, izmišljate čitave svjetove"
63 pregleda 1 komentar(a)
video igrice, Foto: Standupforamerica.wordpress.com
video igrice, Foto: Standupforamerica.wordpress.com
Ažurirano: 29.10.2012. 18:12h

Dizajneri video-igara slove za čudne "nerdove" koji svoj hobi žele da pretvore u profesiju. Ali takvo mišljenje nema više veze sa realnošću. Dizajn igrica je već našao mjesto i u akademskoj zajednici, piše Dojče Vele.

Odavno su prošla vremena u kojima je nekoliko usamljenih računarskih frikova sjedilo u zadimljenim podrumima i izmišljalo video-igrice s četvrtastim likovima, nespretnim dijalozima, jeftinom sintesajzerskom muzikom i puno piksela. Danas se mnoge igrice proizvode u zahtjevnijem, skupljem i profesionalnijem procesu nego holivudski blokbasteri.

U razvijanju samo jedne igre tako često učestvuje stotine ljudi: programeri, dizajneri, crtači, muzičari, autori, spikeri. Nerijetko su poznate i velike igre skuplje u produkciji od bioskopskih filmova. I često donose više novca od njih. Branša kontinuirano raste, igrice se svugdje igraju - ne samo kod kuće na računaru nego i na tabletima, mobilnim telefonima i na internetu.

Stalno se traže novi mladi saradnici. Na Visokoj školi za medijski dizajn u Dizeldorfu svake godine se upisuje 26 studenata na studij za dizajn igrica.

Linda Breitlauč je prva i do sada jedina žena u Njemačkoj koja predaje na ovom smjeru. Do ove katedre je ova 46-godišnjakinja došla različitim putevima i stramputicama, između ostalog, naravno, igrajući i sama. Igrice je počela da igra sa 12, 13 godina.

Studenti sjede za računarima, ispred njih su po dva, tri ekrana. Oni timski rade na jednoj trodimenzionalnoj igrici. Razmjenjuju mišljenja, smiju se

U međuvremenu se, dodaje, uvidjelo da kompjuterske igrice itekako imaju veze s umjetnošću.

U poslijepodnevnim satima na Fakultetu za medijski dizajn gdje Linda Breitlauč predaje, nema predavanja, ali ipak je u raznim fakultetskim prostorijama vrlo živo. Studenti sjede za računarima, ispred njih su po dva, tri ekrana. Oni timski rade na jednoj trodimenzionalnoj igrici. Razmjenjuju mišljenja, smiju se. Njihova profesorica je ponosna na njih kada vidi s koliko predanosti se posvećuju svojim zadacima.

"Pored projekata u kojima mogu da izaberu šta će raditi, imaju naravno i predavanja, teoriju i praksu."

Mnogi studenti su ovamo stigli preko grafičkog dizajna i umjetnosti. Svugdje po hodnicima vise screenshotovi likova i krajolika iz mašte. Prije nego što im se na ekranu udahne život, studenti moraju da ih modeliraju kao prave figure. U vitrinama su izloženi takvi prototipovi - kreativnost studenata stvarno nema granica.

Jako je puno djevojaka koje na početku kažu da bi željele da rade s grafikom, a kasnije primijete da im se mnogo više sviđa programiranje

"Jako je puno djevojaka koje na početku kažu da bi željele da rade s grafikom, a kasnije primijete da im se mnogo više sviđa programiranje."

Jedna od njih je i Bea. Ona upravo isprobava jedno oružje u trodimenzionalnoj slici. Bea je studirala ekonomiju iako je uvijek željela da radi nešto kreativno. Nakon studija je shvatila da mrzi ekonomiju, priča, pa se prijavila na fakultet u Diseldorfu. I to iako nije baš luda za matematikom i tehnikom.

Kaže da je ovdje, međutim, mnogo drugačije nego u školi gdje sve radiš samo za ocjenu - ovdje se odmah vide rezultati.

Lukas je želio da studira arhitekturu. Ali i volio da priča priče. A onda je nabasao na studijski smjer dizajniranja igrica.

"Tu imate široki spektar u kojem možete da iživite svoju kreativnost. Izmišljate priče, morate se brinuti za ton, za sliku, razvijati karaktere, izmišljate čitave svjetove i slažete nivoe."

Raširena zabluda je da studenti koji studiraju dizajn igrica žele da od svog hobija naprave zanimanje. Za svoj hobi oni međutim uopšte više nemaju vremena. Kada ih profesorica pita ko od njih u slobodno vrijeme još igra igrice, iznenađujuće malo njih se javlja.

"Tokom noći", kaže jedan student, što izaziva glasan smijeh.

"Ja moram da ih silim da igraju, jer je to dio nastave", objašnjava Linda Breitlauč.

Raširena zabluda je da studenti koji studiraju dizajn igrica žele da od svog hobija naprave zanimanje. Za svoj hobi oni međutim uopšte više nemaju vremena. Kada ih profesorica pita ko od njih u slobodno vrijeme još igra igrice, iznenađujuće malo njih se javlja

Ali po završetku studija dizajnerima igrica smiješi se svijetla budućnost puna perspektiva. Na tržištu vlada prava jagma za njima. Ali završetak studija za njih ne znači i kraj učenja - oni će uvijek morati da dalje uče jer se njihova branša mijenja munjevitom brzinom, navodi Dojče Vele.

Preporučujemo za Vas