"Kuća spasa" na Javorku krije priču o dobročinstvu porodice Mićović

Jelica Radović, kćerka Milivoja Mićovića, priča i prisjeća se za "Vijesti" mnogih ljudi i događaja koji je vežu za kuću na Javorku
365 pregleda 4 komentar(a)
Kuća Mićovića, Foto: Svetlana Mandić
Kuća Mićovića, Foto: Svetlana Mandić
Ažurirano: 12.08.2018. 13:54h

Javorak je jedno od najčešće pominjanih mjesta zimi u nikšićkoj opštini. Čim padne snijeg počinju problemi za sve one koji se upute preko planinskog prevoja gdje zimi i danas “glavnu riječ vode vjetrovi, mećave i veliki nameti”. Ali, Pivljani znaju da za njih “nema zime” jer “kuća spasa” je tu, spremna da primi sve znane i neznane goste. “Kuća spasa”, vlasništvo pokojnog Milivoja Mićovića, nalazi se odmah pored starog puta i mnogima je zimi bila sigurno utočište.

“Nikada nijesmo kuću zaključavali. Skoro sve Pivljane smo znali, a i oni nas takođe. Dolazili su u našu kuću da se ogriju, okrijepe, ali i da prespavaju”, priča za “Vijesti” Jelica Radović, kćerka Milivoja Mićovića.

Njen otac je prije Drugog svjetskog rata imao kafanu koju su Italijani zapalili, a njega nakon bitke na Javorku uhapsili.

“Nije on bio ni partizan ni četnik. Bio je svoj čovjek. Kada se rat završio došao je sa petoro djece na golu ledinu. Prvo je napravio kuću, u jednom kraju je bila sobica gdje su svi oni živjeli, a u drugom kraju kuće nalazila su se goveda. Onda je počeo da pravi kuću za stanovanje, preko puta nje i kolibu. Brzo je sve to posle rata napravio. Tu je rođeno preostalo troje djece”.

Molili su mještani Mićovića da ponovo napravi kafanu, ali on za ugostiteljski posao nije imao više ni želje ni života.

“Roditelji su imali pedesetak ovaca, 10-15 govedi. Od toga smo živjeli, od toga su roditelji školovali sinove i jednu kćerku. Nas četiri smo morale da čuvamo ovce, a i majka je uvijek govorila da treba da školuju sinove ne bi li se makli iz Javorka, dok će se kćerke poudati i otići”.

Odlučio je da se bavi stočarstvom a putnici (ne)namjernici nijesu ni slutili da će i dalje imati hranu i smještaj kod Mićovića, kao što je to bio slučaj kada je imao kafanu, samo što ovoga puta za iste usluge neće morali ništa da plate.

“Kuća je uvijek bila otvorena za sve ljude dobre volje. Piva je nekada bila puna đaka. Kada se završi prvo polugodište po 70 djece je znalo da iz Nikšića, preko Javorka, ide za Pivu. Znali su da ih ‘uhvate’ snijeg i mećava, da kod nas dođu smrznuti, pometeni. Koliko je samo majka dala čarapa, ni sama im ne znam broj. Ako ih zadesi noć znali su da ostanu da noće, a ako nije loše vrijeme malo se odmore, osvježe i nastave put”.

Jelica pamti mnoge zgode i nezgode i danas ih sa simpatijama prepričava. Pamti i kada je kod njih “svratio” autobus pun putnika, ali i kako im je u kuću prenoćio pokojnik.

“Bilo je to za 29. novembar. Mnogi su otišli kod rodbine i prilikom povratka autobus nije mogao dalje od Javorka. Došao je do krivine iza naše kući i ni makac dalje. Nema čistača, a mrak već pada. U autobusu je bilo tridesetak putnika, među kojima i šestoro djece. Majka je tu djecu na krevet poprečno poređala, jedno do drugog, jer joj je bio cilj samo njih da legne. Stariji su sjeli oko šporeta, pričali i tako zoru dočekali. Sjećam se i kada je jedan Đurković iz Brezana umro u Nikšić. Pokupili se Brežnjani da ga nose, ali došli su do naše kuće i nijesu mogli dalje. Unijeli su kovčeg u kuću i čitavu noć presjedjeli”.

Potomci Milivoja Mićovića danas žive na relaciji Crna Gora - Srbija i od osmoro djece, pet kćerki i tri sina, najstarija kćerka i najmlađi sin nijesu živi.

“Dok otac nije umro, 1977.godine, u kući se živjelo tokom čitave godine. Nakon njegove smrti majka i najmlađa sestra su prešle kod najmlađeg brata, Raja. Majka je nakon što su iselili uvijek ostavljala ispred šporeta nacjepkana drva, na šporetu šibice, flašu rakije, nešto hrane. Ako nekoga zadesi navrijeme da može da se skloni, ogrije i okrijepi, nešto prezalogaji. Svi su znali gdje se ključ nalazi i ulazili su u kuću kao da je njihova. Kada se magistrala uradila manje se prolazilo starim putem.”

Ne krije Jelica da je ponosna kada ljudima kaže čija je kćerka a oni počnu da pričaju o njenim roditeljima i o tome kako su mnogima “glave sačuvali”.

“Struja je na Javorak došla 1973. godine a Opština Plužine je ocu kupila televizor, da mu se zahvale za sva dobročinstva. Kada nekome iz Pive kažem čija sam kćerka svi sa oduševljenjem počnu da pričaju o mom ocu. A ja ponosna. Rođeno je u toj kući dosta prijateljstava. Kada je otac umro mislim da niko iz Pive nije ostao što nije došao na saučešće. Jedan čovjek mi je nedavno rekao da bi našu kuću trebalo pretvoriti u muzej”, kaže Jelica.

Kad na dobro “udari zlo”

Martin Luter je govorio da se ništa sporije ne zaboravlja od uvrede, a ništa brže od dobročinstva. Da je to tačno pokazuje i primjer Mićovića. Prije četiri - pet godina Jelicin bratanić obnovio je kuću.

“Sve je Ranko lijepo sredio. Čak ostavio drva, kafe, rakije, da ima ako neko naiđe”, kaže Jelica.

I naišli su. Ali ne putnici kojima je trebao siguran krov nad glavom i bezbjedno utočište, već huligani koji možda i nijesu znali da uništavaju “kuću spasa”. Ili jesu?

“Nažalost, neko je sve polomio, čak su i kablove iz zida isčupali. Tako su ‘odgovorili’ na dobrotu moje porodice. Ali, Ranko je ponovo obnovio kuću. I riješio da nas sve okupi. Avgust je inače mjesec po mnogo čemu bitan za moju porodicu. Na Preobraženje se rodio najstariji brat Božo, ali i umro otac. A najmlađi brat, Rankov otac, umro je 18. avgusta, prije 25 godina. Kada je on umro kod Boža se u isti sat rodio unuk. Eto, život se nastavlja. I kao što nas je nekada Rajo okupljao, ovoga avgusta će nas okupiti njegov sin”.

Nijesu željeli penziju jer su smatrali da je nijesu ni zaslužili

Iako su mnogi ljudi nagovarali njene roditelje da traže penziju i da će je sigurno dobiti, oni to nikada nijesu htjeli da urade. Smatrali su da na nju nemaju pravo jer nijesu bili u radnom odnosu, kao i da se dobročinstvo ne naplaćuje.

“Stalno su ocu govorili da traži penziju i da će mu je dati, ali on to nije želio. Govorio je da nije radio, da penziju nije zaslužio i da može bez nje da živi. Kada je on umro onda su nagovarali majku. Govorili su joj da svi znaju da su oni nosili hranu partizanima, da su ljudima pomagali, i da su zaslužili penziju. Ni ona nije htjela. Njih dvoje su uvijek govorili da imaju dovoljno i da mogu da žive od svoga rada. Da im penzija ne treba jer nijesu radili i nijesu je zaslužili.”

Preporučujemo za Vas