Urušeni dom - slika odnosa države prema selu

Dvije i po decenije propada zgrada zadružnog doma u Lubnicama, površine od nekoliko stotina kvadratnih metara.
417 pregleda 2 komentar(a)
Zadružni dom Lubnice, Foto: Tufik Softić
Zadružni dom Lubnice, Foto: Tufik Softić
Ažurirano: 22.07.2018. 13:19h

Dvije i po decenije propada zgrada zadružnog doma u Lubnicama, površine od nekoliko stotina kvadratnih metara.

Tužna slika svjedoči o teškom nemaru i neodgovornosti malo poznatih vlasnika.

Pod krovom te zgrade nekada su se nalazili otkupna stanica, prodavnica, kafana, pošta i ambulanta.

Urušavajući se malo po malo, danas predstavlja tek ruinu i ruglo nekadašnjeg mjesnog centra, koji je, kao maleni gradić, u vrijeme bivše Jugoslavije vrvio od života.

U zadružnom domu, koji je u svakom pogledu bio i nosilac razvoja takozvane Gornjoselske župe, koju čine sela Lubnice, Praćevac, Bastahe, Glavaca, Кurikuće i Vuča, radilo je u jednom periodu i do dvadeset radnika.

Mještani Lubnica pričaju da je nekada u zadružnom domu, između ostalog, vršen otkup ljekobilja i poljoprivrednih proizvoda, što je lokalnom stanovništvu donosilo značajan dohodak.

Kažu da danas i ne znaju ko je pravi vlasnik, osim što se priča da je riječ o jednom od lokalnih tajkuna iz Berana.

Svakako, saglasni su da je krajnje vrijeme da se sanira oronuli objekat.

“Početkom devedesetih godina prošlog vijeka, zadružni dom je zatvoren, da bi sniježne padavine 2011. godine potpuno urušile krov zgrade”, prisjeća se predsjednik Mjesne zajednice Lubnice Miloš Raković.

On kaže da je neko ranije kupio zadružni dom za male pare i nakon toga ga prepustio konstantnom propadanju.

Raković dodaje da se svako ko danas prođe kroz Lubnice zgrožava kada vidi kako izgleda objekat, koji, kako navodi, ukazuje da je nekadašnje društveno bogatstvo nemilice uništavano, dok su lokalnom stanovništvu nuđena samo lažna obećanja.

“Umjesto da u zgradi seoskog doma danas imamo prerađivačke kapacitete i otkupni centar, ona predstavlja pravu ruglo i opasnost. Očigledno da je neko smišljeno krenuo da uništi i selo i poljoprivredu, ali i naše tradicionalne vrijednosti. Ako se takvim nastojanjima ne stane na kraj sigurno da nam se ne piše dobro. Zato tražimo od nadležnih da shvate da sadašnji izgled ovog objekta, koji je pretvoren u zmijarnik, predstavlja ukupnu društvenu sramotu”, smatra Raković.

Iz lokalne vlasti u Beranama tvrde da je privatizacija u posljednjih dvadesetak godina, po konceptu kojeg je sprovodila Vlada, nanijela neprocjenjivu štetu svim razvojnimn granama, pa i poljoprivredi.

“Poljoprivredne zadruge bile su pravi mali giganti u skoro svim mjesnim centrima. Preko njih se odvijao život. Trgovalo se, stvarao se dohodak. Lokalno stanovništvo je u njima nalazilo zaposlenje. Međutim, dolaskom takozvanih biznismena koji su preko noći za male pare pokupovali nešto što su brojne generacije decenijama stvarale, zadruge su jednostavno izbrisane iz registra živih, dok je zadružna imovina potpuno devastirana”, naglašavaju u beranskoj lokalnoj upravi.

Iz Sekretarijata za poljoprivredu ranije su kazali da je poljoprivredna zadruga u Lubnicama, kao i ostale u beranskim mjesnim centrima, namjerno ugašena.

Mještani Lubnica saglasni su da je slaba infrastruktura, neadekvatno održavanje saobraćajnica u zimskom periodu, nedostatak radnih mjesta i nebriga društva u cjelini uzrokovala drastičan odliv stanovništva sa tog područja.

“Gornja sela su nekad bila puna naroda. Mjesni centar u Lubnicama je živio kao pravi mali grad. Autobus na relaciji Berane—Lubnice saobraćao je četiri puta u toku dana. Nažalost, danas su naša sela mrtva. Ljudi su se, u potrazi za boljim životom, odselili u neke srećnije krajeve”, kaže jedan od mještana Lubnica.

U taj nekada moćni i veliki mjesni centar, medicinska sestra danas dolazi samo dva puta mjesečno, dok se pošta rijetko otvara.

Mještani naglašavaju da se više varenike proda u seoskoj prodavnici nego što se pomuze na području cjelokupnih Gornjih sela.

Pa ipak, stanovnici Lubnica se potajno nadaju da će se nakon izgradnje puta od Berana do Кolašina narod početi da vraća i da ovaj podbjelasički kraj može zauzeti posebno mjesto na turističkoj mapi.

To je onaj bjelasički kraj gdje je “Hidroenergija Montenegro” dobila koncesije za gradnju hidroelektrana i iz kojih već izvlače milione eura. Od svega toga lokalno stanovništvo je imalo malu korist.

Pogled na soski zadružni dom u Lubnicama dovoljan je da se shvati ko ima koristi a ko štete od prirodnih i drugih resursa kojima sada gazduju poznati ili nepoznati tajkuni.

Od 400 do 40 učenika u školi

Da su proces uništavanja sela pratila izrazito negativna migraciona kretanja, može se lijepo vidjeti upravo na primjeru Lubnica.

Na prostoru Gornjoslelske župe 1948. godine živjelo je 1.800 stanovnika, da bi taj broj 2003. godine bio sveden na nešto više od 600.

Danas je ta cifra znatno manja, uz konstataciju da je depopulacija stanovništva u srednjem slivu rijeke Bistrice prouzrokovala smanjenje poljoprivredne proizvodnje i desetkovanje stočnog fonda, s tim što je broj onih koji se bave tradicionalnim djelatnostima sveden na minimum.

Zabrinjavajući i slikovit podatak da je Osnovnu školu u Lubnicama ove godine pohađalo svega četrdesetak učenika, iako je nekad brojala i do četiri stotine đaka.

Preporučujemo za Vas