Do pola pojedena tegla meda, skoro popijene flaše alkoholnog pića, viršle, ženski veš, gramofonske ploče, vibrator, garderoba, alat, vrijedna umjetnička djela, ručno rađene kožne tašnice, ukrasi iz svih krajeva svijeta, seminarski radovi, korišćene šerpe, tiganji, nošene cipele...
To, ali i sve što vam padne na pamet, raspoređeno jedno do drugog na improvizovanim tezgama, razbacano u kartonskim kutijama ili na čaršavima položenim na zemlju čeka kupce koji vikendom porane na podgoričku stočnu pijacu.
Redovni posjetioci znaju da se mora doći u zoru, kasnije je sve već probrano.
Na ulazu u pijacu, sa strane staze koja vodi do rampe, u kavezima pilići, koke nosilje, kokoti. Pored kombija sadnice voća, na gajbicama, u plastičnim flašama tek pomužena varenika, domaća slanina, jaja...
Iz otvorenih gepeka automobila parkiranih uz stazu štrči tek ubrani mladi luk, naziru se paradajz posložen u gajbicama, krompir, domaći kolači.
U džakovima kukuruzno brašno, povrće, u kanticama sir.
I najuporniji kupci znaju da se na pijaci može cenjkati sa svima, osim sa prodavcem sadnica - taj ne popušta. A i nema razloga, cijene sadnica i do četiri puta su niže nego u specijalizovanim prodavnicama, no to smo mi - galantni kad se pred društvom treba dokazati ostavljanjem bakšiša konobaru u nekom elitnom restoranu, a cicije kada se na buvljaku cenjkamo sa onima koji rasprodaju stvari iz kuće da bi se prehranili.
Ranko, Berluskoni, Mina...
Stalni prodavci imaju svoja mjesta i tezge na pijaci - Ranka, Berluskonija, prodavce umjetnina, namještaja, uvijek ćete naći na istom mjestu. Svoje mjesto imaju i prodavac knjiga, antikviteta, vojničke odjeće, noževa, garderobe iz Turske...
Ranko, Berluskoni i Mina miljenici su žena - porcelan, staklo, donje rublje, kozmetika. Baš tim redom. Kod Ranka i za najskuplje čaše od austrijskog tankog stakla, morate izdvojiti samo par eura. Kitnjasti čajnici, posude za šećer oslikane pticama, u jednoj do pola napunjenje kocke šećera... Raspareni kompleti tanjira, ali i neraspareni... I što nema, možda nabavi do sljedećeg vikenda.
Donji veš, kupaći kostimi, čarape, specijalnost su Berluskonija. Nepogrješivo pogađa koja vam je veličina unihopki potrebna. Koštaju pedeset centi. Za kupaći kostim morate izdvojiti čitav euro.
Najveselije lice na pijaci je Mina. Četrnaestogodišnja djevojčica, do ramena duge smeđe kose, već odavno je u porodičnom biznisu. Prodaju kozmetiku, uz to, još svakakvih sitnica ima na njihovoj tezgi. Četiri pakovanja pilinga za stopala su euro, za isti iznos možete kupiti tri “seventeen” laka za nokte, dva korektora za podočnjake istog proizvođača, “dove” ulje za tijelo...
Nakupci i poznavaoci umjetnika
Stočna pijaca mjesto je na kom se sudaraju svjetovi, kulture, nespojivi profili ljudi. Iako rijetko što, osim namještaja, tehničkih uređaja, umjetničkih djela i bicikala prelazi cijenu od nekoliko desetina eura, pijaca privlači sve. Sa kačketom na glavi, među sirotinjom koja je od nužde tu, srijeću se državni funkcioneri, bivši i sadašnji, gradske “džipadžije” koje su “slučajno” tu, iz radoznalosti, ali i profesionalci čijem vještom oku ne mogu promaći vrijedna umjetnička djela. Od njihove preprodaje žive, prehranjuju porodice. To im je jedini izvor zarade.
Među prvim kupcima, čak i prije nego svi postave tezge, stižu vlasnice nekoliko podgoričkih butika. Za po pedeset centi, euro ili dva, kupuju garderobu tek stiglu iz Njemačke.
Na toj pijaci je i Lela, na čijoj se tezgi, svojevremeno, dok je “živjela” Mala pijaca, oblačilo pola Podgorice.
Sređeni i nesređeni dio
Odmah nakon rampe dočekaće vas tezge - šatorska platna ili improvizovani stolovi pravilno raspoređeni u redove. Taj dio pijace betoniran je, i koliko toliko ima neki red koji se gubi tačno zadnjim centimetrom betona. Svaki korak nakon toga mjesto je na kom se nešto prodaje - igračke, uspomene sa putovanja, knjige kojima nerijetko nedostaje i po 30 stranica, hrana, sokovi, garderoba, usisivači...
“Nedostaje 40 stranica ovoj knjizi, a ostalima po dvadeset ili trideset”, govorimo ja i Milena, moj pijačni saborac, prodavcu.
“Čitajte toliko koliko ima”, dobijamo odgovor i smijemo se.
Prodavac iz Tivta, za čijim štandom su zahvalnice, povelje, slike...objašnjava da nekad otkupljuje stvari koje prodaje, a nekad ih i nalazi. Odbačene pored kontejnera.
Sredovječna Albanka bježi od nas, jer nema ni dozvolu za boravak u Crnoj Gori, a ne da daje izjavu novinarima. Ostavljamo je na miru i idemo dalje.
Starica rodom sa Žabljaka, mršava, u crnini, tužnog pogleda nudi knjige, dječju garderobu, igračke. Pored njene tezge zastala mi je knedla u grlu. Iznijela je iz kuće to što joj nije neophodno. Nema drugi izvor prihoda. Kupujemo knjige koje nam ne trebaju, pričamo sa njom.
Bolešljiva, na kolicima iz naselja u kom živi dogura stvari koje bi mogla prodati i sjedi na jednoj gajbici.
“Nekada ne prodam ništa, a moram platiti da uđem na pijacu. Vi ste mi prvi kupci danas”.
Milena i ja gledamo da li možemo kupiti bilo što osim knjiga - garderoba za bebe, igračke... Doći ćemo opet.
Šerpe, vibrator i loše kopije parfema
Švrćkajući među tezgama zadržavamo se kod prodavca koji prodaje ručno rađene stvari. Kožne torbe, starije i od mene. Zamišljam ko ih je i kada šio, čije ruke su rezale kožu. Dva eura za tebe, kaže prodavac. Neću, ne sviđa mi se. I stvarno nije. Jeste mala, takođe ručno rađena. Ispisana iznutra. Nečije uspomene su u njoj. Uzimam je i pogledam ga. Euro.
“Kupi ovu od zmijske kože. Neraspakovana. Deset eura”, kaže prodavac.
Odgovaram mu da mi ne treba, jer sam i sama zmija.
“Nisi dok tako pričaš. Aj’ kupi, nosi, pa ako ti se ne svidi vrati i vratiću ti novac”.
Opet smijeh i okrećemo se redu tezgi naspram njega.
Korišćene šerpe, novčanici, loše kopije parfema, drkalice i nešto nalik na muški polni organ. Prva pomisao svijeća, jer stoji položen na podu. Prolazimo, ali novinarska, a i ženska radoznalost vraća me nazad.
“Je li ovo svijeća”, pitam.
“Ne, nego nešto drugo”.
Gledam u Milenu i razmišljam da li bi iko, ma koliko bio nužan, kupio najvjerovatnije polovni vibrator.
Narednih par sedmica, koliko smo i obilazili pijacu, bio je na istom mjestu. Doduše vraćen u neku kutiju od ko zna čega. Raspored na tezgi isti. Među šerpama je, novčanicima i parfemima. Ženski kutak...
Žrtva i dželat
Jedna od zanimljivosti pijace su i tetka i sestrić, akteri sudskog postupka. Svojevremeno su se sudili nakon što je on sa bratom napao i opljačkao u Budvi krajem 2013. godine. Tetka je nastavila sa pijačnom prodajom, a bratanić joj se pridružio na tezgi udaljenoj par metara od njene nakon što je izdržao zatvorsku kaznu. Rade u miru.
50 centi za probu i pijačni šerif
Da ne bi kupovali mačku u džaku kupci traže da utvrde rade li usisivači, mikseri, frižideri, šporeti, punjači... Može, pod ruku sa nekim od prodavaca odlaze do snalažljivog muškarca koji probu naplaćuje 50 centi. Toliko košta korišćenje utičnice. Kažu da prolazi odlično. Prvi se sjetio.
Eventualne nesuglasice oko mjesta, sukobe među prodavcima, rješava šef pijace. Isti koji i naplaćuje mjesta. Sa njim pijacom hoda po par momaka. Prava šerifovska uloga. Ono što on ne riješi, riješi policija.
Suknje, haljine, bicikla...
Suknje, haljine, majčice, farmerice, jakne, kaputi, ešarpe...nošeno i nenošeno, od pola eura do euro ipo. Ako si žensko, kupoholičar, probaj da ne odoliš. Nekad ne pomaže ni samoubijeđivanje - ovo je garderoba pokojnika koju su odnijeli na smeće. Nekad djeluje. Za ručno rađene torbe i knjige ne pomaže ništa. Već zauzimaju jedan ćošak u stanu.
Bicikla, vožena ne više od par krugova, ali i ona u fazi raspada, mogu se kupiti od dvadesetak do 350 eura.
Viršle, kobasice, slatkiši sokovi
Vlasnici dobro snadbjevenih marketa pozavidjeli bi asortimanu - četiri Podravkina čaja euro, rok ispravan. Suhomesnati proizvodi, slatkiši, začini, kafa, majonez, kečap, izbjeljivači za fleke, paste za zube... U paketu desetak flaša, neko od pića tek načeto, a u nekima dvije, tri čašice žestine. Neispijeno do kraja. Čemu su nazdravljali, što ih je prekinulo...Ćutim iznad paketa i razmišljam.
Prva ponuda - dva eura po flaši, ima svega.
Zadnja ponuda - daj dva eura i nosi čitav paket.
Vuksanovićeve zahvalnice, Bralićeve plakete
Među punjačima, kašikama, fotografijama sa vjenčanja, rođendana, zahvalnice dodijeljene Božidaru Vuksanoviću, sportskim kolektivima. Plaketa Ramu Braliću, seminarski i diplomski radovi fakulteta iz Budve. Personalni dosijei zaposlenih iz jedne podgoričke firme, platne liste, odbici, zaduženja, CV-jevi sa naznakama ko je za koga intervenisao.
Među knjigama sveska ispisana rezultatima hormona pacijenata jedne podgoričke laboratorije... U starim knjigama zaboravljene fotografije, posvete...
Na zemlji je i knjiga kupljena jednoj učiteljici, posveta njenih đaka... I to, kao i knjiga koju je dobila najbolja učenica jedne podgoričke škole spali su na euro.
Galerija
Bonus video:
