1947. godine svijet je prvi put vidio jedan putnički Ferrarijev automobil. Veliki gazda Enzo Ferrari želio je da što upečatljivije obilježi 40- u godišnjicu toga događaja. U čast značajnog jubileja naredio je svojim inžinjerima da konstruišu i za svakodnevnu upotrebu prilagode novi, ultimativni model koji će predstavljati sve najbolje što se u tom momentu moglo napraviti i ponuditi. Ekipa iz Maranella se bacila na posao i te 1987. godine, predstavljen je Ferrari F40, jedan od danas najcijenjenijih super- sportskih automobila.
F40 se bazirao na šasiji modela 288 GTO koji je nakon kratke, ali upečatljive uloge, godinu dana ranije otišao u penziju. Pokretao ga je nazad, centralno i uzdužno postavljeni aluminijski V8 motor zapremine 2. 936 kubika koji je imao dvije turbine koje su na 7. 000 obrtaja oslobađale zapanjujuću snagu od čak 478 "konja".
Performanse u prvom planu
Kako je novi Ferrari jednostavno morao biti najbrži automobil na svijetu, tolika snaga se morala rasporediti na što je moguće manje kilograma, pa su materijali za izradu karoserije i šasije bili lagani i čvrsti. Inžinjeri se tada, po prvi put okreću primjeni onda izuzetno skupog kevlara, aluminijuma i karbona. Bila je to kombinacija materijala koja se onda mogla naći samo u bolidima Formule 1.
U ovakvom automobilu nije bilo mjesta za bilo kakve"nepotrebne" naprave, pa se tako moglo zaboraviti na tapacirung vrata, podizače prozora ili neku "nepotrebnu" plastiku. Ko je htio mogao je naručiti mali klizni prozorčić, tek toliko da ne mora izlaziti iz auta na svakoj parking rampi. Uz doplatu je dolazio i radio, ali oni koji su naručivali tako nešto uopšte nijesu razumjeli filozofiju ovakvog automobila.
Zbog uštede na težini slaba je bila i izolacija kabine od motora, pa o muzici za vrijeme vožnje nije moglo biti govora. Jedini luksuzan detalj, koji se zbog spomenutog nedostatka izolacije morao naći u automobilu, bio je klima uređaj. Bez njega vožnja duža od pet minuta ne bi bila moguća. Ovako ogoljen automobil bio je težak samo 1.100 kg.
Najbrži i najskuplji automobil svoga vremena
Ambiciozni plan o rekordnoj brzini, činilo se, bio je itekako ostvarljiv. Za tako nešto značajna je bila i aerodinamika za koju se pobrinulo iskustvo iz Formule 1 i Pininfarinin dizajn. F40 je izgledao i još uvijek izgleda jednostavno fantastično. Najkarakterističnija su prednja, dupla, svjetla i veliki spojler "na repu" koji se brinuo da pri velikim brzinama zadnji dio bude priljubljen za podlogu. I ostali detalji poput brojnih bočnih otvora za vazduh davali su do znanja da se tu radi o ultimativnom uličnom bolidu.
U Ferrariju su uspjeli. Maksimalnom brzinom od 323 km/ h njihov F40 preuzima titulu Porsheu 959 (317 km/ h) i postaje najbrži automobil na svijetu. Ipak, 4, 6 sekundi do "stotke" bilo je čitavih pola sekunde sporije ubrzanje od Porscheovog. 12 sekundi bilo je potrebno za dostizanje brzine od 200 km/ h.
Do 1992. godine proizvedeno 1. 315 primjeraka
Poput pomenutog Porschea, F40 je imao stalni pogon na sva četri točka i varijabilno vješanje. Pri velikim brzinama automobil se spuštao za 1, 9 cm., dok se kod parkiranja za toliko podizao. Italijani su vremenpm pomalo modifikovali F40, tek toliko da udovolje željama kupaca, ali samo u mjeri da ukupna težina ne bude dovedena u pitanje. (npr. spuštajući prozori).
Ovakav Ferrari, najbliži tadašnjoj Formuli 1, imao je i svoju cijenu. Sa pola miliona njemačkih maraka postao je i do kraja proizvodnje ostao najskuplji automobil na svijetu. U Ferrariju su planirali ograničenu produkciju od 450 primjeraka, ali, bez obzira na astronomsku cijenu, interes bogatih kupaca je bio puno veći. Imati tako lijep, moćan i tehnološki superioran Ferrari bilo je pitanje najvećeg prestiža, a za takav status u društvu ne pita se za cijenu.
Na kraju, produkcija se 1992. godine zaustavila na broju 1. 315. F40 danas predstavlja jedan od najkarakterističnijih sportskih automobila svih vremena. Još moćniji nasljednici, F50 i današnji Enzo nastavili su njegovim putem, ali harizmu kakvu je imao stari F40 teško je naslijediti.
Bonus video:
