Svi znamo da je zvanične podatke o potrošnji goriva koje prikazuju proizvođači automobila izuzetno teško, ako ne i nemoguće, ostvariti u realnim uslovima. Pitanje je zašto je razlika između zvaničnih i realnih podataka ponekad dosta velika? Razlog je to što se uslovi u svakodnevnoj vožnji i oni u kojima se obavlja testiranje dosta razlikuju.
Oficijelni podaci o potrošnji se dobijaju nakon testova u strogo kontrolisanim uslovima. Prije početka testiranja, treba ispuniti brojne uslove. Prije svega, prije nego što dođe na testiranje, auto treba da pređe određeni broj kilometara (postoje tvrdnje da se potrošnja smanjuje oko 8 odsto nakon prvih 3.000 kilometara), da bi motor došao u optimalno stanje.
Laboratorije u kojima se testovi obavljaju su prava tehnološka remek-djela koja bi trebalo da zamijene realni svijet, ali one zapravo stvaraju uslove koje ni jedan vozač ne može da doživi u vožnji na ulici.
Na primjer, testovi se obavljaju pri temperaturi vazduha između 20 i 30 stepeni Celzijusa na pokretnim valjcima koji mogu da simuliraju bilo koju brzinu.
Gradska potrošnja se mjeri odmah nakon hladnog starta motora, nakon što on nije radio nekoliko sati. Međutim, test vozači ovdje moraju da primijene tačno određenu proceduru, uključujući ubrzanje, stabilnu brzin, usporavanje i rad na praznom hodu, kao što vozač radi u gradskoj vožnji. Interesantno je, međutim, da je maksimalna brzina u ovim situacijama ograničena na vrlo niske vrijednosti, na primjer 50 km/h, dok je prosječna brzina 19 km/h. Rastojanje koje auto pređe tokom ovog testa je vrlo ograničeno, na oko 4 do 5 kilometara.
Potrošnja u vangradskoj vožnji se mjeri po drugačijoj proceduri, jer počinje sa ugrijanim motorom, odmah nakon “gradske vožnje”. Maksimalna brzina je veća, ali u vrlo kratkim intervalima dostiže 120 km/h, dok je prosjek 63 km/h. Rastojanje je takođe ograničeno, i to na oko 7 kilometara.
Interesantno je da ponekad potrošnja malih automobila sa skromnim motorima može da se približi moćnim mašinama, a razlog za to je što se mora primjenjivati ista procedura kod ubrzavanja po kojoj automobil treba da stigne do 100 km/h. Na primjer, tata nano do te brzine stiže za oko 50 sekundi, pri čemu troši dosta goriva.
Takođe, postoje još neki specijalni uslovi koje treba ispuniti, kao na primjer stepen hlađenja klima uređaja, a pri ovim testovima vozač ne može da naiđe na iznenadnu prepreku koja prouzrokuje kočenje i ponovo ubrzavanje i slično.
Naravno, ovakvi uslovi ne postoje u realnom svijetu, i tu se rađaju velika odstupanja između zvaničnih i stavrnih brojki o potrošnji. Kod većine vozila možete da računate na oko 25 odsto veću potrošnju od oficijelne, a kod nekih snažnijih mašina i na dvostruko veću.
U vezi ovoga ne možete da učinite puno toga, osim da ekonomičnom vožnjom pokušate da snizite potrošnju na najmanji mogući nivo, a da se ne pretvorite u robota. Na primjer, ne preporučujemo vožnju sa praznim stomakom koja će smanjiti težinu vozila ili mrcvarenje vozača iza sebe brzinom dosta manjom od dozvoljene.Korisno za poređenjeČemu služe oficijelni podaci o potrošnji ako se ne možemo osloniti na njih prilikom kupovine automobila? O favorizovanju sopstvenih proizvoda ovdje nema govoram jer ovi podaci ne dolaze od strane proizvođača automobila, već od nezavisnih stručnih tijela koja kontrolišu ovu oblast. Ta tijela su, međutim, morala da uspostave određene procedure po kojima će ispitivati potrošnju goriva kod svih modela, i ne smiju odstupati od njih.
Zato je osnovna korist ovih testova za vozače i potencijalne kupce to što mogu da uporede pojedine automobile, jer ako zvanični podaci pokazuju da jedno vozilo troši više nego drugo, skoro sigurno je da će tako biti i u stvarnosti.
Bonus video:
