Ustavni sud Crne Gore ukinuo je presudu Višeg suda u Podgorici nakon čega je taj sud ukinuo i prvostepenu odluku Osnovnog suda na Cetinju, kojom je ranije odbijen tužbeni zahtjev bivšeg savjetnika u kancelariji zaštitnika ljudskih prava i sloboda, Dragana Radovića, koji je tvrdio da je u dužem vremenskom periodu bio izložen mobingu.
Taj sud ocijenio je da je Radoviću povrijeđeno pravo na privatni život u procesnom smislu, jer sudovi nijesu obezbijedili djelotvoran mehanizam za potpuno i pravilno ispitivanje njegovih navoda o zlostavljanju na radu - kako je na to ukazao Evropski sud za ljudska prava u predmetu “Špadijer protiv Cme Gore”.
Sud je naveo da su nižestepeni sudovi izvlačili djelove svjedočenja iz konteksta, umjesto da ih ocijene u cjelini, te da takav pristup nije pružio adekvatnu zaštitu dostojanstva i privatnosti zaposlenog.
Radovićev pravni zastupnik, advokat Velibor Marković, ocijenio je za “Vijesti” da se radi o “nesvakidašnjoj, sramotnoj i poraznoj situaciji - da se u instituciji Ombudsmana vrši mobing nad zaposlenim”.
Radović je tvrdio da ga je Zdenka Perović, zamjenica tadašnjeg zaštitnika Šućka Bakovića, od kraja 2016. do kraja 2017. godine zlostavljala na poslu, uz niz ponižavajućih i uznemirujućih postupaka: od ponižavajućih mejlova i vikanja pred kolegama, do poziva njegovoj supruzi u kojima je aludirano na njegova navodna nevjerstva.
U tužbi je naveo da je Perović, između ostalog, zahtijevala da falsifikuje izvještaje o službenim posjetama i da mu je naredila da sam preseli kancelarijski namještaj, kao i da ga je nazivala pogrdnim imenima poput “Srbko”, “Amfilohije” i “crnokošuljaš”.
Osnovni sud na Cetinju prvobitno je odbio tužbu, iako su, prema riječima advokata Markovića, svjedoci potvrdili postojanje mobinga, a vještak medicinske struke utvrdio da je psihičko stanje tužioca “u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa događajima na poslu” i da je kod njega došlo do “sloma adaptacionih mehanizama”.
Ustavni sud je, međutim, zaključio da konstatacije redovnih sudova nemaju utemeljenje u demokratskom društvu zasnovanom na zaštiti prava na privatnost i dostojanstvo. Sud je posebno kritikovao ocjene da je “na tužiocu i njegovoj supruzi da se izbore (bilo i biće)”, kao i tvrdnju da nedostatak “trajnosti” zlostavljanja znači da mobing nije postojao.
“Nemaju temelj u demokratskom društvu zasnovanom na vrijednostima kojima se štiti pravo na privatnost svakog pojedinca. U skladu sa, supra, standardima Evropskog suda ovakvi događaji u vezi sa u profesionalnim životom podnosioca mogu, zaista, potpadati pod član 8, kada utiču na način na koji pojedinac gradi svoj društveni identitet kroz razvoj odnosa sa drugim ljudima”, piše u presudi Ustavnog suda.
Slijepi kad država mobinguje
Advokat Marković kazao je da, koliko je prvostepena presuda bila nezakonita, najbolje potvrđuju njeni razlozi iznijeti u obrazloženju:
“Gdje sud navodi da sa aspekta svog autoriteta nezavisne i samostalne grane vlasti ima kritički stav prema ponašanju tužene i umješaču i da tužilac nije jedini koji ne može da razumije odnos vršioca mobinga prema poslu. Sud dodaje da način na koji se nešto saopštava kolegama mora biti uz poštovanje punog ljudskog dostojanstva, pri čemu se lični autoritet gradi isključivo znanjem, radom i odnosom, a ne kritikama i radnjama zbog kojih je pokrenut i vođen postupak. Prvostepeni sud zaključuje da ponašanje tužene nailazi na osudu suda i samog sudije (sudija Borko Lončar), sa nadom da stanje u toj instituciji bude kvalitetnije u svakom smislu nego što je to predstavljeno u postupku. I pored svega navedenog, prvostepeni sud odbija tužbeni zahtjev”, kazao je Marković.
Prema njegovim riječima, u žalbenom postupku pred Višim sudom nije bilo razumijevanja, jer mu je “neformalno rečeno da postoji direktiva da se ovakvi zahtjevi odbijaju kada je u pitanju država kao poslodavac”.
“Tako je Viši sud u Podgorici svojom presudom Gž. br. 4016/21 od 17. juna 2022. godine odbio moju žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude. Protiv navedenih presuda dana 8. novembra 2022. godine podnio sam ustavnu žalbu Ustavnom sudu Crne Gore koji je dana 16. juna 2025. godine donio odluku U-III br. 829/22, kojom usvaja ustavnu žalbu i ukida presudu Višeg suda u Podgorici”, rekao je Radovićev pravni zastupnik.
On dodaje da iz razloga navedene odluke očigledno proizilazi da je mobing postojao, zaključujući da su nižestepeni sudovi uzimali u obzir samo fragmentalne izjave svjedoka, bez uzimanja u obzir cjelokupnog konteksta događaja, ukazujući da nijesu pružili zaštitu tužiocu koja bi se u principu, shodno standardima iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, na osnovu čl. 8. Konvencije mogla smatrati djelotvornom.
“U navedenoj oduci se takođe naglašava da Ustav svakom jemči poštovanje i pravnu zaštitu dostojanstva, fizičkog i psihičkog integriteta čovjeka i njegove privatnosti ličnih prava. Dostojanstvo čovjeka ključni je element koncepta prava i dužnosti čovjeka. Svako ljudsko biće ima dostojanstvo samom činjenicom što pripada ljudskom rodu. U ljudskom dostojanstvu svi su jednaki u svojim pravima i obavezama koja proizilaze iz ljudske prirode. Sudska zaštita stoga zahvata intimnu sferu pojedinca, odnosno i njegov privatni život”, kazao je Marković.
Marković: Šta očekivati od drugih?
Radovićev pravni zastupnik objasnio je da je Viši sud u Podgorici, postupajući po odluci Ustavnog suda, sredinom septembra ukinuo prvostepenu presudu.
“Taj sud se pozvao na odluku Ustavnog suda kojom je usvojena ustavna žalba, navodeći da je prvostepeni sud uzimao u obzir samo fragmentalne izjave svjedoka, bez uzimanja u obzir cjelokupnog konteksta i da sudovi nijesu pružili zaštitu podnosiocu. Posebno je navedeno da u konkretnim okolnostima, način na koji su građansko-pravni mehanizmi primijenjeni u konkretnim okolnostima u predmetu tužioca, posebno nedostatak procjene svih izjava svjedoka i propust da se razmotri cjelokupan kontekst, uključujući i moguć ‘Chilling’ efekat bili manjkavi u mjeri da predstavljaju povredu obaveze sudova u smislu čl. 8. Konvencije”, rekao je advokat Marković.
Kazao je da je nedopustivo da se od strane ombdusmana, čija je ustavna i zakonska obaveza da štiti slobode i prava čovjeka i građanina, vršio mobing nad zaposlenim.
“Kod takvog stanja stvari postavlja se pitanje šta očekivati od drugih kada jedna takva institucija krši slobode i prava građana”, rekao je on.
Sudovi nijesu razumjeli pojam vertikalnog mobinga
Ustavni sud dodatno je ukazao da nižestepeni sudovi nijesu razumjeli pojam vertikalnog mobinga, koji obuhvata situacije kada pretpostavljeni sistematski zlostavlja podređene radnike, jednog po jednog, stvarajući atmosferu straha i poniženja...
“Konstatacija suda da ‘radnje nijesu bile usmjerene samo na podnosioca, sa ciljem da se mobinguje, što najbolje dokazuju problemi koje su imali svjedokinje S., J. i R.’, nije u skladu sa definicijom vertikalnog mobinga, koja podrazumijeva situaciju da pretpostavljeni zlostavlja jednog po jednog radnika dok ne uništi čitavu skupinu (strateški mobing, bossing)”, piše u odluci Ustavnog suda.
Sudije Ustavnog suda primjećuju da su nižestepeni sudovi smatrali “da su radnje i događaji kod tužene posljedica konflikata i loših odnosa između zaposlenih” i “da je lična stvar svakog zaposlenog način na koji se može izboriti na radnom mjestu u ovom okruženju”.
“Sudovi, pri tom, nijesu uzeli u obzir sve okolnosti ovog konkretnog slučaja, budući da se jedna od zaposlenih, svjedokinja J. J. obratila zaštitiniku informacijom o mogućem mobingu, dana 8. juna 2016. godine, koja informacija nikada nije zavedena u protokolarnim knjigama institucije, niti su kroz širi kontekst, kako to zahtijeva primjena člana 8 Konvencije, cijenili izjave svjedokinja T. R. i J. J. o mogućem mobingu i ukupnoj radnoj atmosferi kod tužene kroz koncept prava na privatnost. Stoga, navedene konstatacije sudova, Ustavni sud kvalifikuje kao konstatacije sudova koje mogu imati odvraćajući, tzv. ‘chilling’ efekat, na potencijalne žrtve mobinga, ukoliko se ne ispitaju na odgovarajući način, imajući u vidu sve okolnosti slučaja”, piše u presudi.
Bonus video:
