Sagovornici “Vijesti” saglasni su da je donošenje instituta sporazuma o priznanju krivice potpuno opravdalo njegovu primjenu, ali jedan od njih tvrdi da tužilaštvo vrši pritajenu opstrukciju predlaganjem visokih kazni, zbog čega ih okrivljeni odbijaju.
Iako te nagodbe sa tužilaštvom nekoliko godina nisu u fokusu javnosti, to ne znači da crnogorski sudovi institut ne primjenjuju, naprotiv. Posebno su zastupljeni u osnovnim sudovima, koji donose rješenja o usvajanju sporazuma na osnovu kojih se presuđuje. Prednost takvih odluka je znatno skraćenje sudskih procesa.
Sutkinja Apelacionog suda Dijana Radulović, pojašnjava za “Vijesti” da su Vrhovni sud i Vrhovno državno tužilaštvo izradili smjernice za postupanje državnih tužilaca prilikom primjene instituta sporazuma o priznanju krivice.
Smjernice, kaže, ne predstavljaju obavezujući akt, ali predstavljaju određeni putokaz.
“Vrhovni sud i Vrhovno državno tužilaštvo su uzimajući u obzir obavezu države Crne Gore - kandidata za članstvo u EU, u cilju sprovođenja jedinstvene primjene zakona od strane državnog tužilaštva i jedinstvene primjene zakona od strane sudova, prepoznali potrebu za zauzimanjem zajedničkog pristupa i u tom smislu 2024. godine izradili smjernice za postupanje državnih tužilaca prilikom primjene instituta sporazuma o priznanju krivice. Smjernice ne predstavljaju obavezujući akt, ali predstavljaju određeni putokaz tužilaštvu i sudu prilikom primjene ovog instituta. Smjernicama se razrađuju materijalna i procesna pravila, koja državni tužioci primjenjuju u postupanju, naročito u postupku zaključivanja sporazuma o priznanju krivice u predmetima organizovanog kriminala, visoke korupcije i drugim predmetima koji izazivaju pojačanu pažnju u javnosti. Smjernicama se pruža stručna i savjetodavna podrška i sudijama u postupku odlučivanja o sporazumu o priznanju krivice, sve radi obezbjeđenja ujednačavanja sudske prakse i unifikacije kaznene politike”, kaže Radulović.
Govoreći o njegovoj opravdanosti, objasnila je da je institut sporazuma o priznanju krivice uveden u Zakonik o krivičnom postupku Crne Gore 2009. godine...
“Prvobitno zakonsko rješenje je bilo takvo da je sporazum mogao biti zaključen za sva krivična djela za koja je predviđena kazna zatvora u trajanju do deset godina, ali je izmjenama Zakonika iz 2015. godine proširen krug krivičnih djela za koja je moguće zaključiti sporazum o priznanju krivice. Po važećem zakonskom rješenju, može se primijeniti za sva krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti, osim za krivična djela terorizma i ratnih zločina. Sporazum o priznanju krivice se shodno zakonskim odredbama, zaključuje u pisanoj formi, potpisuju ga stranke i branilac, a predaje se prvostepenom sudu, koji potom rješenjem odlučuje da li će isti usvojiti ili će ga odbaciti ili odbiti. Kad rješenje o usvajanju sporazuma postane pravnosnažno, sud konačno odlučuje presudom kojom okrivljenog oglašava krivim”, kaže sudija Radulović.
Advokatica Aleksandra Rogošić, saglasna je da je institut sporazuma o priznanju krivice pokazao opravdanim, ali ipak upozorava:
“Problem ne leži u samom institutu, već u njegovoj selektivnoj i restriktivnoj primjeni. Umjesto da se institut koristi kao zakonito i legitimno sredstvo procesne ekonomije, često se izbjegava kako bi se izbjegla percepcija popustljivosti. Smtaram da se institut sporazuma o priznanju krivice kod nas pokazao opravdan, a ujedno i funkcionalan mehanizam. Sama njegova svrha je unapređenje efikasnosti krivičnog postupka, skraćenje njegovog trajanja kao i racionalnije korišćenje pravosudnih resursa. Međutim, u posljednje vrijeme kao da je tužilaštvo, posebno SDT, odbacilo taj pravni institut. Restriktivan pristup tužilaštva ovom institutu uočava se naročito u predmetima od posebnog značaja, gdje je izražena opreznost od pojačane pažnje javnosti i medija i strahom od negativnih reakcija. Efekat ovog instituta bio bi od posebnog značaja upravo u ovom trenutku, imajući u vidu ograničene prostorne i tehničke kapacitete sudova, uključujući i činjenicu da je broj raspoloživih sudnica nedovoljan. Osim toga, lica koja se u trenutku pregovora o zaključenju sporazuma o prizanju krivice nalaze u istrazi, bi nakon toga odmah započela izdržavanje kazne, na koji način bi se i taj dio sistema rastreretio i doprinio boljoj organizaciji i funkcionalnosti. Sve ovo dodatno naglašava potrebu za institutom koji omogućava brže i ekonomičnije okončanje postupaka”, tvrdi Rogošić.
POČETNI OTPOR, PA POVEĆANJE BROJA SPORAZUMA
Sutkinja Radulović navodi da je redovni krivični postupak složen - često i izuzetno složen, te uglavnom zahtijeva kako provođenje velikog broja dokaza, tako i angažovanje mnogo različitih sudskih i vansudskih subjekata.
“Tako se usporava postupak i ostvarenje pravde, a pri čemu se i troškovi postupka uvećavaju. Jedan od ciljeva sudske grane vlasti je postizanje što veće efikasnosti krivičnog postupka, odnosno okončanje suđenja u razumnom roku u smislu člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 32 Ustava Crne Gore. U tom kontekstu bih rekla da ovaj institut predstavlja značajan instrument koji je usmjeren na poboljšanje efikasnosti i brzinu okončanja krivičnog postupka, odnosno na brže rješavanje predmeta i smanjenje troškova krivičnog postupka”.
Prema njenim riječima, u prvih četiri-pet godina institut je naišao na otpor u primjeni, ali da se situacija promijenila od 2016. godine...
“Prema javno dostupnim podacima, prije svega Državnog tužilaštva, broj zaključenih sporazuma o priznanju krivice od tada se značajno uvećao. Svakako bih naglasila da nakon predaje sudu sporazuma o priznanju krivice, prilikom odlučivanja da li će usvojiti sporazum, što je u nadležnosti prvostepenog suda, sud mora voditi računa o ispunjenosti svih zakonskih uslova koji su propisani članom 302 Zakonika o krivičnom postupku, pa i o tome da li je sporazum u skladu sa interesima pravičnosti i da li sankcija odgovara svrsi izricanja krivičnih sankcija. Uz puno poštovanje u primjeni zakonskih normi, nema razloga za sumnju da je ovaj institute kao zakonsko rješenje s razlogom našao mjesto u našem krivično procesnom zakonodavstvu. Međutim, korišćenje sporazuma o priznanju krivice se mora primjenjivati sa krajnjom pažnjom, uz poštovanje svih potrebnih mjera zaštite, u kojem pravcu su i izvještaji Evropske komisije za Crnu Goru”.
Dodala je da je izmjenama Zakonika iz 2015. godine, proširen krug krivičnih djela za koja je moguće zaključiti sporazum o priznanju krivice: “Pa se može primijeniti za sva krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti, s tim što je primjena ovog instituta isključena za krivična djela terorizma i ratnih zločina. Stvar je procjene i dogovora stranaka i branioca da li će doći do zaključenja sporazuma za krivična djela za koja se sporazum može zaključiti”.
I ona obrazlaže da je prednosti instituta u ubrzanju sudskog krivičnog postupka, kroz izbjegavanje složenog kontradiktornog postupka, čime se postiže efikasnost sudskog sistema, odnosno poštovanje ustavnog i konvencijskog prava na suđenje u razumnom roku.
“To je svakako jedan od ciljeva sudske grane vlasti. Posebno u okolnostima nemalog broja neriješenih starih predmeta. Na ovaj način krivični postupak dobija ishod koji je prihvatljiv i za okrivljenog i za tužilaštvo. Značajna prednost je i u smanjenju troškova krivičnog postupka, što je posljedica izbjegavanja složenog kontradiktornog postupka”.
Sutkinja, međutim, obrazlaže da se nikako ne smije dozvoliti da se prednosti ovog instituta u praksi pretvore u svoju suprotnost.
“Na pravosudnim organima je da uz prethodnu analizu svakog konkretnog predmeta, uz ocjenu vrste i težine krivičnog djela koje je pitanju, kao i svih drugih okolnosti, u svakom pojedinačnom slučaju, brižljivo cijene da li je primjena ovog instituta opravdana i da li je opravdano da se krivični postupak okonča na ovaj način. Primjenom instituta sporazuma o priznanju krivice, izbjegava se suđenje i provođenje dokaza predsudom, odnosno izbjegava se utvrđivanje činjenica na taj način. Imajući to u vidu, apostrofirala bih, a zbog problema koji su do sada prepoznati i od domaćih i od međunarodnih tijela u praktičnoj primjeni sporazuma o priznanju krivice, da je obaveza suda da vodi računa između ostalog o zaštiti interesa oštećenih, o interesima pravičnosti, te da li sankcija predviđena sporazumom odgovara svrsi izricanja krivičnih sankcija (generalna i specijalna prevencija), kako to i nalaže odredba člana 302 Zakonika o krivičnom postupku. Uz dosljednu, pravilnu i opreznu primjenu zakonskih normi, obezbjeđuju se uslovi da institut sporazuma o priznanju krivice pokaže sve svoje prednosti u praktičnoj primjeni”.
OKRIVLJENI SU RASPOLOŽENI, ALI...
Na osnovu dosadašnje prakse, institut sporazuma o priznanju krivice nije pokazao zloupotrebe, iako u rijetkim pojedinačnim slučajevima može postojati precepcija o mogućoj zloupotrebi ovog instituta - navodi advokatica Rogošić.
Svaki sporazum, prema njenim riječima, prema zakonu prolazi sudsku kontrolu, što samo po sebi predstavlja snažan mehanizam zaštite.
“Pojedinačni slučajevi koji izazovu negativne reakcije javnosti ne smiju biti razlog za odustajanje od instituta koji je standard u razvijenim pravnim sistemima. Postoje klijenti koji su raspoloženi da iskoriste ovaj institut, međutim u praksi se sve češće nailazi na zatvoren stav tužilaštva koji se ogleda u tome da nerijetko predlažu kazne koje se ocjenjuju kao previsoko odmjerene. Takav postupak često vodi do toga da se prostor za stvarne pregovore sužava ili u potpunosti zatvara iz kog razloga i ne dolazi do zaključenja sporazuma, uprkos postojanju interesa od strane okrivljenih”.
Rekla je i da je glavni motiv okrivljenih da se što prije okonča faza istage, posebno kod onih koji su u pritvoru.
“Naravno sa psihološkog aspekta tu je veoma bitna i pravna izvjesnost za okrivljenog. To podrazumijeva brzo okončanje postupka, izbjegavanje višegodišnje neizvjesnosti i psihološki pritisak, što je često važnije i od visine kazne. Sporazum omogućava kontrolisan i predvidiv ishod, što je u pravnoj državi legitiman interes svakog okrivljenog”.
Dodala je i da sporazum o priznanju krivice ima nekoliko značajnih prednosti za okrivljene, koji se prvenstveno ogledaju u brzom okončanju postupka...
“Takođe, sporazum vodi ka smanjenju kazne u odnosu na potencijalnu sudsku odluku, a istovremeno doprinosi racionalnijem korišćenju resursa pravosuđa. Sa druge strane, mane ovog instituta su ograničen prostor za pregovore, naročito kad tužilaštvo predlaže kazne koje se ocjenjuju kao previsoke, što nerijetko sprečava zaključenje sporazuma. Priznanje krivice, takođe, može biti negativno percipirano u javnosti. Ovaj institut se barem kod nas često pogrešno tumači kao slabost sistema, a ne kao znak njegove zrelosti. Upravo suprotno, razvijena pravosuđa najčešće funkcionišu upravo na osnovu sporazuma”.
“Teroristima” po pet mjeseci zatvora
Svakako da je Svetozar Marović među najpoznatijim okrivljenima koji je zaključio sporazum o priznanju krivice. Jedan od nekadašnjih čelnika DPS-a, sudskom presudom obavezao se da će da nadoknadi 1.096.481 eura na ime imovinske koristi koju je stekla njegova organizovana kriminalna grupa, da će odležati kaznu od godinu i deset mjeseci zatvora i u budžet uplati 50.000 eura.
Marović je gotovo od tada u bjekstvu.
Još aktuelni predmet “državni udar”, koji se nalazi pred Apelacionim sudom, takođe je bio u fokusu po zaključivanju pet sporazuma o priznanju krivice.
Okrivljeni Mirko N. Velimirović, priznao da je bio pripadnik kriminalne organizacije koja je planirala nerede u noći parlamentarnih izbora u Crnoj Gori 16. oktobra 2016. i zaključio sporazum o priznanju krivice sa specijalnim tužiocem Sašom Čađenovićem, zbog čega je osuđen na kaznu od pet mjeseci zatvora.
U martu 2017. Viši sud je prihvatio pet sporazuma o priznanju krivice za pripremanje nasilnog upada u Skupštinu - te nagodbe potpisane su sa okrivljenima Aleksandrom Čurovićem, Nikolom Đurićem, Sinišom Ćetkovićem, Dejanom Stanojevićem i Ivicom Matićem, da zbog krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije, budu osuđeni na pet mjeseci zatvora. Sud je prihvatio sporazum i naveo da je kazna od pet mjeseci zatvora adekvatna.
Osim njih, i Aleksandar Aleksić, Miloš Aćimović i Perica Andrić su po istom sporazumu dobili po pet mjeseci zatvora.
Viši sud ne vodi evidenciju o broju sporazuma?!
Iz Višeg suda u Podgorici, odgovorili su “Vijestima” da oni ne vode evidenciju o sporazumima za priznanje krivice.
“Ovaj institut je uveden Zakonikom o krivičnom postupku iz 2009. godine, kroz četiri člana, odnosno članove 300 do 303. Zakonikom je propisano da se ovaj institut može primijeniti u odnosu na sva krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti, osim krivičnih djela terorizma i ratnih zločina”, izjavila je samostalna savjetnica za odnose sa javnošću Ivana Vukmirović.
Sporazum, prema njenim riječima, predstavlja svojevrstan “ugovor” između nadležnog tužilaštva sa jedne strane i okrivljenog i njegovog branioca sa druge strane, koji svoju potvrdu dobija pred sudom u vidu presude.
“Sam sporazum može se podnjeti i prije i nakon podizanja optužnice, najkasnije na prvom ročištu za održavanje glavnog pretresa pred prvostepenim sudom. Ono što je bitno naglasiti jeste da sporazumom o priznanju krivice okrivljeni u potpunosti priznaje krivično djelo za koje se tereti, odnosno priznaje jedno ili više krivičnih djela učinjenih u sticaju koja su predmet optužbe, a okrivljeni i državni tužilac se saglašavaju o visini kazne i drugim krivičnim sankcijama koje će okrivljenom biti izrečene u skladu sa odredbama Krivičnog zakonika, troškovima krivičnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu i odricanju stranaka i branioca od prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma o priznanju krivice kad je sud u potpunosti prihvatio sporazum”, rekla je ona.
Kao glavnu prednost, i Vukmirović navodi brz i ekonomičan sudski proces.
“Svakako da je glavna prednost zaključenja sporazuma ubrzavanje krivičnog postupka, ne sprovodi se glavni pretres, a osim toga nije zanemarljiva ni procesna ekonomičnost. Ovaj sud ne vodi posebnu evidenciju o broju predmeta u kojima je presuđeno na osnovu sporazuma o priznanju krivice. Pribavljanje tog podatka zahtijevalo bi pregled svih istražnih i sudećih, redovnih i specijalnih predmeta, što bi zahtijevalo značajno radno agažovanje i sačinjavanje nove inforacije, što ovaj sud nije ovlašćen da radi za potrebe medija”, naglasila je Vukmirović.
Trend opadanja zaključenih sporazuma
Osnovni sud u Podgorici je tokom 2025. donio pet presuda po osnovu sporazuma o priznanju krivice”, kazala je “Vijestima” Nađa Pešić, savjetnica za odnose sa javnošću Osnovnog suda u Podgorici. U poređenju sa prethodnim godinama, uočava se trend opadanja donijetih presuda.
“Shodno Zakoniku o krivičnom postupku, u nadležnosti suda nije da zaključuje sporazume o priznanju krivice, već se isti zaključuje od strane stranaka, okrivljenog i postupajućeg tužioca iz Osnovnog državnog tužilaštva i branioca. Sud, tako dostavljeni sporazum, ukoliko su ispunjeni svi uslovi propisani istim Zakonikom, rješenjem usvaja.
Dakle, ovaj sud u periodu od 01. 01. 2025. godine do 10. 12. 2025. godine usvojio je pet sporazuma o priznanju krivice. U posljednje tri godine Osnovni sud u Podgorici usvojio je ukupno 157 sporazuma o priznanju krivice. U 2022. godini ovaj sud usvojio je 68 sporazuma o priznanju krivice; u 2023. godini usvojeno je 60 sporazuma o priznanju krivice, dok je u 2024. godini usvojeno 29 sporazuma o priznanju krivice.
Za krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti, osim krivičnih djela terorizma i ratnih zločina, osumnjičenom, okrivljenom i braniocu može se dati predlog za zaključenje sporazuma o priznanju krivice, odnosno osumnjičeni, okrivljeni i branilac mogu državnom tužiocu predložiti zaključenje takvog sporazuma, a koji sporazum se može podnijeti najkasnije na prvom ročištu za održavanje glavnog pretresa pred prvostepenim sudom.
Što se tiče pitanja koji se odnosi na pitanje šta je pokazala sudska praksa, odnosno da li se institut sporazuma o priznanju krivice pokazao opravdanim i koje su prednosti i mane za okrivljenog kad zaključi sporazum o priznanju krivice, ukazujemo da je Služba za odnose sa javnošću dužna medijima da dostavlja statističke podatke, zatim podatke iz evidencija koje se vode u ovom sudu. U konkretnom slučaju davanje odgovara na data pitanja podrazumijevaju dublju analizu i proučavanje predmetnog insituta, te Vas obavještavamo da nijesmo u mogućnosti da odgovorimo na upit u ovom dijelu”, izjavila je “Vijestima” Nađa Pešić, savjetnica za odnose sa javnošću Osnovnog suda u Podgorici.
Sporazumom do uslovne kazne
Podaci pokazuju da institut više primjenjuju osnovni sudovi, među kojima se, prema dostupnim podacima, ističe Osnovni sud u Bijelom Polju.
Zajedničko za sve odluke osnovnih sudova koji usvajaju zaključene sporazume, jeste da se uglavnom izriče uslovna kazna.
Između ostalog, Osnovno državno tužilaštvo u Baru zaključilo je sporazum o priznanju krivice sa okrivljenim M. S. nakon što je izvršio krivično djelo - falsifikovanje isprave. Saglasili su se da tamošnji sud izrekne kaznu od tri mjeseca zatvora, uslovno na godinu.
Osnovno državno tužilaštvo u Bijelom Polju zaključilo je sporazum o priznanju krivice sa okrivljenom R. M. jer je kao načelnica Fonda penzijsko invalidskog osiguranja - Područne jedinice Bijelo Polje, uvećala koeficijent svom suprugu.
“Protivpravnim iskorišćavanjem svog službenog ovlasćenja, donijela je privremeno rješenje o utvrđivanju prava na starosnu penziju na ime osiguranika Đ. M. koji je njen suprug, iako je bila dužna da prekine rad na predmetu i o tome obavijesti organ koji vrši nadzor nad radom javnopravnog organa. Suprotno Zakonu o penzijsko invalidskom osiguranju, nezakonito uvećala staž i lični koeficijent osiguranika Đ. M., što je imalo za rezultat uvećanje ličnih bodova osiguranika i u konačnom veći mjesečni iznos starosne penzije. Čime je izvršila krivično djelo zloupotreba službenog položaja”.
Prema tom sporazumu, saglasili su se da Osnovni sud u Bijelom Polju, izrekne uslovnu osudu - kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, uslovno na dvije godine.
Bonus video:
