Jednog sam odrobijao, i tebe ću: Zelenašenje u Crnoj Gori (29)

Do skoro sam znao tačno koji je to bio dan, iako je prošlo 15 godina tokom kojih sam stotine puta sanjao B. T. kako, pred mojom majkom, u našoj dnevnoj sobi, repetira pištolj, stavlja mi cijev na čelo i govori: “Jednog sam ubio i odrobijao, nije mi problem i tebe”...

Zbog tog dana i događaja sa kamatašem iz Podgorice, od kog je prethodno pozajmio 800 eura, uz mjesečnu kamatu od 15 odsto, četrdesetogodišnjak iz Glavnog grada odlučio je, kako tvrdi, da ispriča Vijestima svoje iskustvo sa zelenašima...

Dodaje da se odavno razdužio, da je prije 13 godina napustio rodni grad i svoju državu, ali da sjećanje na taj dan ne blijedi.

Tada dvadesetpetogodišnjak, menadžer poznatog noćnog kluba, u gotovo svakodnevnom kontaktu sa lokalnim zelenašima, danas je daleko od tog svijeta, van granica Crne Gore...

Prvi put novac je pozajmio sa 20 godina, od trojice lokalnih kamataša, koje je upoznao u klubu. Novac je trošio na kladionicu.

“Do tada sam uplaćivao po euro, ili pet, ali onda dođete u situaciju da zarađujete malo više, pa podižete ulog. Po tiketu 50 ili 100 eura, onda primim platu i treba da dam nešto novca kući, pa pošto stalno gledam ove koji su davali novac pod kamatu, uzmem od njih... Uzmem od njih, jer mi je dostupno. Počelo je sa sitnim iznosima i došlo do nekoliko hiljada eura glavnice, kod trojice kamataša - P. Č., K. M. i trećeg, istetoviranog, sa Starog aerodroma, ne mogu se sjetiti posle ovoliko vremena kako se zove”, priča sagovornik lista.

Precizira da je osim duga njima, imao i kredit, da je posuđivao novac od prijatelja.

“To je trajalo do momenta dok nisam mogao da servisiram kamate na nekoliko mjesta, kredit, da vraćam novac prijateljima... Bio sam dužan ukupno pet ili šest hiljada eura. Tada sam rekao porodici. Uvijek je tako, porodica poslednja sve sazna, pa je i moja - zadnji su saznali sve. Prodali smo neki dio imanja na selu, razdužili sve. Sa ovom trojicom nikada nisam imao probleme, a dešavalo se da kasnim dan, dva ili tri sa kamatom. Samo K. M. je znao da me ponižava kad me sretne sa nekim u društvu, onda priđe i kaže - ‘Što ne vratiš dug?’, ili nešto tako. To je radio kad god bi me sreo sa nekim i to je jedino što je bilo okrutno sve vrijeme, ali nisam imao nekih specijalnih problema”, dodaje taj Podgoričanin.

Navodi da su se, nekoliko godina nakon što se razdužio, kamataši ponovo ušli u njegov život - opet zbog kladionice...

“Zarađivao sam poprilično novca za taj period, ali sam onda ponovo počeo da igram tikete. Ne rekreativno, nego sa većim uplatama. Onda sam, sa 25 godina ponovo ušao u taj krug i pozajmio novac pod kamatu. Tog puta naletio sam na surove ljude, i prvi put osjetio šta je strah za život. Počeo sam svakodnevno da dobijam pozive i prijetnje, iako nisam bježao, već vraćao novac. Sa danom ili dva kašnjenja, ali vraćao. Ukupno sam, na nekoliko mjesta, bio dužan oko 8.000 eura, od toga 800 eura najsurovijoj osobi koju sam u životu sreo - B. T. i zbog kog sa prezirom gledam na sve to”, dodaje Podgoričanin...

Pričajući kako je upoznao B. T. sjeća se da mu je tih dana trebalo 800 eura da “zatvori” kamate i da je pitao druga ima li gdje da ih uzme.

Navodi da mu je taj drug rekao da on ima prijatelja koji radi sa tim, i da se T. vrlo brzo stvorio sa novcem...

“Ljudi oko mene, moj drug koji je poznati fudbaler i još neki, dugovali su po 50.000 eura na kamatu, moj dug je i tada bio veliki za mene i porodicu, ali je bio smiješan za ove koji su nam davali novac... Donio je 800 eura, ja mu vratio po 120 eura dva mjeseca, treći mjesec zakasnio sam dan, pošao do njega i rekao mu da ću donijeti sjutra. Izgledalo mi je kao sa ovima od kojih sam prvi put pozjamljivao novac i govorio im - uvećajte za 10, 20 eura... Vratio sam mu novac sjutradan, narednog mjeseca sam zakasnio dva dana i pošao kod njega, ne da mu pobjegnem ili tražim da prolongira, nego da kažem da ću novac donijeti tog dana, kada bude uplata, a najkasnije sjutra. Ono što se dešavalo tog dana razlog je zbog kog sam se prepoznao u svim tekstovima, u ovom istraživanju, razlog je što još ne mogu da zaboravim cijev pištolja na mom čelu, kako me gleda dok pita hoću li da me ubije... I sve to zbog 120 eura”, priča on dok mu podrhtava brada...

Podgoričanin dodaje da je otišao blizu stadiona pod Goricom da potraži B. T. i objasni mu da će tog dana dobiti 120 eura.

“Rekao sam mu to, on je rekao da je u redu, ali da sjednem sa njim na piće i doručak u lokal ispod stadiona. Odgovorio sam mu da ne mogu, da moram da se vratim na posao i da sam došao samo da ne pomisli da me nema... Maltene me oteo i vodao sa sobom nekoliko sati, tokom kojih je dva puta prijetio da će me ubiti, ponižavao me... Prvo smo bili u jednom kafiću, pa u drugom, onda je pozvao druga M. N., inače u to vrijeme vlasnika kladionica ‘P.’ i pričao sa njim da ja čujem i prepadnem se. Pitao ga je ima li što da mu se radi za dnevnicu, jer ima dužnika koji nije donio novac. Kada mu je rekao da nema, pitao ga je da me spuste kod njega u kuću... Posle toga uslijedio je ponižavanje, vodio me kod frizera kod kojih se šišam oduvijek, pitao znaju li me i kada su potvrdno odgovorili, pitao ih je hoće li da daju novac za mene. Kada su rekli da nemaju, izveo me iz salona i uveo u kladionicu Š., u koju sam često svraćao i isto uradio. Njemu nije tražio novac, pitao je poznaje li me i kada je odgovorio da smo komšije, izvadio je pištolj, repetirao ga i prislonio mi cijev na čelo”, priča Podgoričanin o svom prvom susretu sa ozbiljnim prijetnjama.

Navodeći da je to prvi put u njegovom životu da se susreo sa takvom surovošću, opisuje Podgoričanina koji je osuđivan zbog ubistva, kako se ponašao, kako mu je prijetio...

“Dug od 800 eura toliko je minoran, da nisam mogao da pomislim da ću da nastradam, pogotovo ne ako sam mu već plaćao kamatu i došao da mu kažem da ću tog dana ili sjutra donijeti 120 eura. Međutim, tada sam shvatio koliko je to surovo stvorenje. Držao mi je cijev repetiranog pištolja na čelu i rekao: ‘Oćeš li da te ubijem sad, odmah, na licu mjesta? Znaš da sam robijao za čovjeka, do zadnjeg časa sam odležao to što je trebalo. Nije mi problem ni za tebe’. Govorio sam mu da ću mu dati novac, da je možda već uplaćen ili da ću pozajmiti da premostim. Makao mi je cijev pištolja sa čela i natjerao da me vozi kući... Parkirao se ispred zgrade i ušao za mnom u stan kod majke, penzionerke, žene koja je nas dvojicu podigla sama, jer je otac umro kad smo bili djeca. Ušao je u dnevnu sobu, izvadio pištolj, opet ga repetirao i pitao je: ‘Hoćete li sad da ga ubijem? Ovdje na licu mjesta, pred vama?’ Majka ni danas ne može da se oporavi od tog šoka”, govori Podgoričanin.

On dodaje da su istog dana vratili B. T. kompletan dug, ali da je ta situacija njegov život u potpunosti promijenila...

“Još nepune dvije godine ostao sam u Podgorici i otišao, sklonio sam se iz ove sredine nastrojene samo da osuđuje, obilježi nekoga i vuče na dno. Ta situacija promijenila je moj život u potpunosti, jer sve što se dešavalo prije toga, stalo je u tih nekoliko sati. Oformio sam svoju porodicu, normalizovao život i počeo trezveno da razmišljam o svemu što se dešavalo, kako se ne bi ponovilo... Kamataši su mi tada bili dostupni, nije niko morao da garantuje za mene - tražim im i oni donesu ili pošalju po nekom. Nisam morao da zalažem imovinu, to su kasnije počeli da rade. Možda sam im bio simpatičan kao menadžer popularnog kluba, neko ko dosta ima i dosta troši na izlaske, putovanja, kladionicu...i kog mogu vrlo lako da uhvate u svoje kandže... Znao sam ko su i kada sam prvi put uzimao novac, jer sam slušao priče što rade ljudima - da ih prebiju, slome... ali sam to shvatio tek nakon dana sa B. T. i nakon što sam se, maltene izopštio iz grada u kom sam odrastao i sve sagledao sa daljine... Nikada nisam napravio prekršaj, a kamoli krivično djelo. Nisam tučaroš, nisam problematičan. Nikada nikoga nisam prijavio, pa ni njega, i to isključivo iz straha za život moje majke, brata i moj. To je izazvala njegova surovost”, priča sagovornik Vijesti...

Dok, tokom razgovora, ređa slike koje deceniju i po pokušava da izbriše iz sjećanja, prepričava kako i dalje, noćima, sanja scenu iz kladionice i dnevne sobe u stanu njegove majke.

“To je bila takva surovost da taj dan nikada neću zaboraviti. Godinama sam se budio sa košmarom. I kada sam dobio svoju djecu sanjao sam ga, budio se uveče... Iako nikada posle toga, ni u prolazi, ni na fotografiji, ni nigdje, nisam vidio B. T. i danas jasno vidim njegov lik, mladež na bradi i surovost koju u životu nisam vidio. To je nešto najgore što čovjek može da doživi. I zamislite, za taj novac. Znam svakakvih priča, ali da je neko to radio za 800 eura, to nisam čujao... Volio bih da ovo pričam javno, u nekoj emisiji, da ispričam taj dan od kad sam ustao do majkinog pogleda kada je pred njom prislonio cijev pištolja na moje čelo, do njenih očiju koje i sada vidim takve kakve su bile u tom trenu... Da pričam kakav je to trag i kakve posljedice ostavilo na moju porodicu, da pričam o majkinom licu tog dana, jer to nikada neću zaboraviti. Nikada neću zaboraviti ni njegov lik, njegovu okrutnost i surovost, kakvu nikada nikom ne bih želio da doživi”, dodaje sagovornik lista...

Istraživanje “Vijesti” pokazuje da se dužničko ropstvo ne dešava samo “neodgovornima”. U njega mogu upasti svi - i mirni i vrijedni, i radni i odgovorni, i jaki i slabi. Zelenaši čekaju samo trenutak slabosti.

Potvrđuju to i rezultati ankete - dio građana se zaduživao iz nužde, kada institucionalna pomoć nije bila dostupna ili je bila prespora, dok je značajan broj ulazio u dugove kako bi održao stil života iznad realnih mogućnosti ili pokrio kockarske gubitke, odluke koje danas, u razgovoru sa novinarkom, prepoznaju kao teške lične greške.

Ko daje novac ili druge potrošne stvari na zajam i pri tome ugovori nesrazmjernu imovinsku korist, kazniće se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom, glasi opis krivičnog djela “zelenaštvo” u Krivičnom zakoniku (KZ) Crne Gore.

Ako zelenaš pri tome “iskorišćava teško imovinsko stanje, teške prilike, nuždu, lakomislenost ili nedovoljnu sposobnost za rasuđivanje oštećenog”, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine i novčanom kaznom.

KZ propisuje da se zelenaš može kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina i novčanom kaznom ako su nastupile teške posljedice za oštećenog ili je učinilac pribavio imovinsku korist u iznosu koji prelazi tri hiljade eura.

“Ti si ono zlo”...

Podgoričanin se prisjeća da je nekoliko godina nakon što je napustio Crnu Goru, sreo M. N. kojeg je kamataš zvao u danu kada ga je maltene oteo.

“Želio sam da mu stavim do znanja iz koje priče ga znam, pa sam mu se i javio. Pitao me odakle sam i da li se znamo, pa sam mu i rekao da sam iz Podgorice i da se nismo upoznali, ali da znam ko je. Rekao sam mu - ‘Ti si ono zlo (kladionice) doveo u Pogdoricu, a znam te jer sam ja onaj zbog kog te B. T. zvao da odradim nešto za tebe, a da njemu daš platu. Nije ništa rekao, nije ni morao, meni je bilo bitno da prenese gdje sam, jer je B. T. tog dana pokazao surovost do krajnje granice...”, priča on...

Nikšićanku iselili zbog duga brata od strica

Đedovina jedne familije iz Nikšića prešla je u ruke tamošnjeg kamataša M. R., jer je jedan od članova te porodice imao dug od 9.000 eura.

To je Vijestima ispričala dužnikova sestra od strica, navodeći da niko od njih nije ni znao da imaju dužnika u kući...

“Nakon đedove smrti nije vođen ostavinski. Imovina je ostala tako, jer niko nije vodio računa o tome.. Da postoji problem shvatili smo prije pet godina, kada su kamataši došli u Glibavac i izbacili njegovu majku iz polovine kuće. On je tada, provjerom u Katastru, shvatio da naši očevi nisu preveli imovinu, pa su došli i mene da izbace”, tvrdi ta sagovornica Vijesti.

Objašnjava da imovinu pokušava da vrati preko suda, ali da ne zna hoće li u tom uspjeti...

“Ne znam koliko je novca on uzeo od M. R. koji inače daje novac pod kamatu, ali znam da u nekom dokumentu piše da je to 9.000 eura. Navodno, kada mu to nije vratio ovaj je došao za kuće. Prvo je izbacio njegovu majku, pa uzeo još neku staru kuću, a onda je izbacio mene iz našeg dijela kuće. Sada je sve prevedeno na njega, iako je vrijednost višestruko veća”, priča ona..

Dodaje da kamataša nije prijavila policiji, jer nije ni znala što da radi.

“Brat od strica im je to prepisao, a da nikome ništa nije rekao i pobjegao od njih. Niti sam znala da je prepisan naš dio kuće, niti da će doći da me tjeraju, jer me nisu dirali. Onda su jednog dana samo došli i pokazali papire da je njihova kuća. Sada to pokušavam da vratim, ali ne znam hoću li uspjeti da vratim imovinu”, kazala je ona...

U sjutrašnjim “Vijestima” čitajte kako su, navodno, sudovi prećutali ključne navode i dokazne predloge u postupku vođenom protiv zelenaša...