"Časno sam učestvovao u odbrani Igmana, odnosno agresije na BIH i to je dokazano pred međunarodnim sudom u Hagu", izjavio je danas svjedok Resul Kovačević iz Hadžića, kojem je ubijen otac kao civil, kao i desetak rođaka, u nastavku suđenja Zoranu Gašoviću, optuženom za zločin protiv čovječnosti.
Svjedok je na suđenju u Višem sudu u Podgorici pred specijalnim vijećem kojim predsjedava sudija Simo Rašović, detaljno ispričao svoja saznanja, koje je sam svjedok ocijenio kao svoje pretpostavke.
"Moj otac Alija Kovačević, kao civilno lice, je 12. maja 1992., odveden iz objekta zvani 'garaža' u Hadžićima, zajedno sa Alijom Bašić i Hamiz Hrgić, po naredbi optuženog Zorana Gašovia i Pušara, kojem ne znam ime. Odvedeni su i pod Igmanom su ubijeni. Vjerovatno je Pušara znao taj teren, zato su odvedeni u pravcu Igmana. Tu su najvjerovatnije likvidirani, jer su im 1998., pronađeni posmrtni ostaci na tom mjestu. Ova saznanja sam dobio od svoje majke koja je takođe bila zatvorena u garaži. O tome je pričala Zekija Šehović da ih je vidjela u toj garaži. To su bili nevini ljudi, civili, bez oružja. Džuma Kukuruz, Zekija Šehović i moja majka su vidjele kada su njih trojicu iz 'garaže' odveti Pušara i Gašović. Dan ranije je ubijeno 10 mojih 'stričevića'", rekao je Kovačević.
Kazao je da su opkoljeni, odvedeni i strijeljani.
"Znam razlog zašto su likvidirani. Moja dva brata su uspjela pobjeći i nijesu ih uspjeli uhvatiti. I to je razlog zbog čega je moj otac platio glavom. Stričevi i strine su ostali živi ali su im sinove pobili, nekome dva, a nekome tri sina. Mogu ih nabrojat: Adil Kovačević, Uzeir, Dženad, Avdo, Miralem, Alvir, Zijad, i mog brata Edina Kovačevića su ubili. Isić, ne znam ime. Navodno ih je gospodin optuženi ih je stavio u hladnjaču i mrtva tjela, odvezao i zakopali. Došli su na Ilidžu, ali ih je Tomo Kovač, komandir stanice polcije, bukvalno ih je otjerao i rekao da 'voze to odatle'. Hladnjaču sa mrtvim tijelima su odvezli u kamenolom, gurnuli u rupu, a zatim zoljama gađali da zapale. Potom su sve to zatrpali zemljom. Neko je za pare rekao gdje se nalazi ta zakopana hladnjača", ispričao je Resul Kovačević.
Odgovarajući na pitanja specijalne tužiteljke Tanje Čolan Deretić, svjedok je rekao da je njegova majka bila zatvorena u garaži oko mjesec dana.
"Pustio je Milan Buhač, sažalio se na nju. Rekao joj je: 'Uzmi stvari i idi, pa šta ti Bog da'".
Svjedok je na pitanje advokata Danila Mićovića rekao da je pet puta davao iskaze u kantonalnoj i federalnoj policiji, te SIPI, te da je prvi put čuo za Zorana Gašovića nakon što je majka izašla iz "garaže" i od Zekije Šehović, a to je 1992. godine.
"Lično ne poznajem Gašovića, koji se doselio u Hadžiće par godina prije rata. U vezi 'hladnjače' sa ubijenim mojim stričevićima, pretpostavljam da ih je povezao Goran Šehovac, a pomagao mu je optuženi Gašović. Ne mogu se sjetiti ko mi je dao ove informacije. Ovo je bila osveta jer je ovom Šehovac Goranu brat ubijen. I poslije 35 godina nema predmeta za strijeljanje ovih 10 stričevića. Oni nijesu bili civili već su se samoorganizovali u odbrani svojih kuća. Ovi 'stričevići' su se predali i išli su u kolonu i strijeljali su ih pred Radnički dom", rekao je Kovačević.
Na pitanje Mićovića, gdje se tada nalazio, svjedok je dao tri odgovora.
"Bio sam na Igmanu u odbrani. Nije bitno šta sam ja radio na Igmanu. Nisam učesvovao u ratni dejstvima. Bio sam kuvar", rekao je on.
Mićović je potom tražio da precizno kaže šta je radio na Igmanu.
"Časno sam učestvovao u odbrani Igmana, odnosno agresije na BIH i to je dokazano pred međunarodnim sudom u Hagu. Ironično sam rekao da sam bio kuvar", izjavio je Kovačević.
"Zašto ranije ni u jednom od iskaza nijeste pomenuli Zorana Gašovića, čak ni u vezi hladnjače", pitao je advokat Mićović. Svjedok je kazao da je u međuvremenu došao do nekih saznanja.
"Prošlo je više od 30 godina od masakra u Hadžićima a još se traži 100 nestalih iz Hadžića, a osuđeni su neki klošari i onda se razočaraš i onda sam im kazao kada su me pitali o svemu: 'Bježite od mene neću da dajem izjave više...', rekao je Kovačević.
Na pitanje specijalne tužiteljke Tanje Čolan Deretić, Kovačević je potvrdio da je njegov potpis na iskaz u MUP-u Sarajevo 31. 01. 2024. godine.
Brojne primjedbe na njegov iskaz dao je advokat Mićović.
"Svjedok je instruiran da kaže nešto što nikada ranije nije spominjao. Ovaj današnji iskaz je u koliziji sa iskazom pred policijom u Sarajevu. Ne treba biti od pravne struke i nauke da se ta dva iskaza razlikuju kao nebo i zemlja. Pitam se šta je tačno. Svjedok samo pretpostavlja i nema neposredna saznanja“, rekao je Mićović.
Čolan Deretić je primijetila da se 50 odsto vremena svodi na monolog advokata Mićovića.
"Sud dozvoljava razna pitanja odbrane koja se ne odnose na navode optužbe, već se radi na iscrpljivanju svjedoka", prigovorila je tužiteljka.
Uslijedio je odgovor sudije Sima Rašovića.
"Sud mora svima da dozvoli da postavljaju pitanja, nezavisno do toga koliko će suđenje da traje".
U optužnici se između ostalog navodi da je okrivljeni Zoran Gašović vršio preseljenja, porobljavao bosanske Muslimane i učestvovao u ubistvima. To se dešavalo od juna do decembra 1992., kada je vršen sistematski napad vojske Republike Srpske i od paravojnih formacija. Zarobljeni civili su odvedeni u policijsku stanicu opštine Hadžići i takozvanu garažu.
Mučio je Zaima Bećirovića mjesec dana, a nakon ispitivanja ga udarao šakom, od čega je izgubio svijest. Udarao je palicom i mučio Avda Hisovića, kao i Aliju Bašića, Adila Bećirovića, Šefka Musića, Mehdi Ibrahima i Smaila, a Ekrema Haskovića prijetio da će ga ubiti. Muja Musića je tukao, dok je 20. 05. 1992., Armina Bećirovića zatvorio u garaži, te udarao pištoljem, puškom i palicom. S
uada Musića je porobio bez pravnog osnova, a sve na osnovu vjere i nacionalnosti. Oštećenoj A.K. je stavio nož pod vrat, iscijepao joj košulju i silovao je koaj je bila trudna. U optužnici je navedeno da su držani u nehumanim uslovima. U selu Musići je ubijeno od 10 članova te porodice. Jednom civilu je ugašena cigareta na licu...
Potom se Gašoviću na teret stavlja da je zaokružio 49 lica bosanskih Muslimana, koji su odvedeni u kasarnu u Lukavici, od čega njih 48 se vodi kao nestali . U decembru 1992., je prema optužnici, pomogao u prisilnom preseljenju iz Hadžića u Vogošću, u čemu je aktivno učestvovao.
Svjedokinja Avdija Altoka: Sa parkinga su odveli mog supruga i o tada se vodi kao nestala osoba
Svjedokinja Avdija Altoka ispričala je o nestanku njenog supruga Sakiba u maju 1992.
"Od tada cijelo vrijeme tragam za nestalim suprugom Sakibom. Postoji spisa nestalih osoba. Sve sam saznala od preživjelih logoraša koji su razmijenjeni. Oni su mi davali informacije jer ja nijesam svjedok događaja. Ja i suprug Sakib, sa dvoje djece smo živjeli u Hadžićima, u stranu u Ulici Slobodan Princip 24, a optuženi Gašović na broju 112 u istoj ulici. Imam saznanja o zatvorenima u objektu 'garaža' i objektu sportski centar Hadžići. Suprug je bio civil na službi u JNA, zaposlen u remontnom zavodu na poslovima mehanike oklopno mehanizovanih sredstava JNA. U garaži je doživio torturu, udaran je u kičmu. Preživjeli svjedoci Kemal Šabotić mi je ispričao o tome, te Memed Meho Musić i Almin Bečirević. Pominjali su Gašovića. Preživjeli logoraši su pričali o spisku i onih koji su bili zaokruženi crvenom olovkom. Aziz Suljevič mi je pričao da je posljednji put vidio mog supruga na Lukavici, gdje je bilo orgomna grupa njih 48, i to prije nego što su odvedeni. Aziz mi je rekao da ga je Gašović pitao gdje je Sakibov brat po nadimku „Šaca“. Od preživjelih logoraša sam saznala da je moj suprug bio u 'garaži', a zatim je prebačen na Lukavicu. Nakon početka rata, moj suprug Sakib nije bio aktivan na bilo čijoj strani u tom sukobu u BIH", ispričala je ona.
"Zbog šoka ne sjećam se datuma, bilo je to između 9 i 13. maja 1992. Na parkingu ispred zgrade 'Holidejka' stajala sam sa suprugom. I sa tog mjesta je odveden... Došla su dvojica naoružanih. Ne poznajem ih. Jedan u crnoj uniformi i sa crnom beretkom na glavi, naoružan puškom i dva redenika preko grudi je imao. Drugi je imao uniformu sivomaslinaste boje JNA", rekla je.
Advokat Mićović je istakao da svjedokinja nikada ni u jednoj svojoj izjavi u BIH, nije pominjala Zorana Gašovića u negativnom kontekstu.
"Malo je to čudno. Izjave ovog svjedoka su dijametralno suprotne. Nijeste pomenuli ni 'garažu', ni Lukavicu, i nijednom kontekstu nijeste pomenuli Gašovića. Tamo je bilo 50, 60 uniformisanih lica, a danas pominjete samo Gašovića", ukazao je branilac okrivljenog.
"Ja sam u MUP-u Sarajevo davala iskaz samo u vezi kada je moj suprug odveden", rekla je Altoka i nastavila:
"Toga dana kada je nestao, krenuli smo da tražimo vodu. Na parkingu su nam prišla dva vojnika koje sam opisala. Taj u crnoj uniformi je bio poprilično visok, mršav... Pitao je kako se zove moj suprug i rekao da stane sa strane i sačeka. Tom drugom vojniku u „smb“ uniformi JNA je nešto rekao. Zatim je otišao 20 metara dalje i ispalio rafal iz automatske puške i povkao: 'Izlazite balije iz zgrade'. Nakon toga još jednom sam vidjela supruga u sportskoj dvorani, gdje je bio zatvoren. Ovako je bilo: U stan kod mene došao je komšija pravoslavac. On je zajedno radio sa Sakibom u remontnom zavodu JNA. Rekao mi je da ga je poslao moj suprug Sakib, i da mu odnesem čiste čarape, sapun i patike. Otišla sam u sportsku dvoranu i vidjela supruga. Nije imao vidljive povrede. Ništa nije rekao. Pogled mu je bio pognut. Nije mi ništa priznao da li je dobijao batine. Rekao mi je da idem odatle i da potražim djecu...", ispričala je Avdija Altoka.
Advokat Mićović je prigovorio i njenom svjedočenju, navodeći da je ona takođe instruirana. Demantovao njen iskaz u vezi adrese stanovanja Gašovića u Hadžićima.
"Zoran Gašović nikada nije bio njihov komšija i nikada nije živio u Ulici Slobodan Princip na broju 112. Kada dođe dokazni postupak, sudu ćemo predstaviti dokaze“, obećao je Mićović.
"Rekli su im, da skinu pertle i kaiševe i da im više neće trebati"
Svjedokinja Senija Musić je govorila danas pred sudom o ubistvu njenog spruga Suada Musića. Na početku svjedočkog iskaza, direktno se obratila optuženom.
"Da pitam optuženog gospodina Gašovića. Gdje su naši nestali. Gdje su im grobnice. Samo nas to interesuje. Da im se duše smire", rekla je ona.
Navela je da je pred početak agresije izbjegla u mjesto Suhodol, a da je suprug ostao u Hadžiće u naselju Musići, da čuva kuću.
"Čula sam da su odvedeni iz 'garaže', njih 48. Odatle na kulu, a zatim na Lukavicu. I svi se vode kao nestali. Od tada im se gubi svaki trag. Od đevera Hamida Musića sam saznala da je moj muž bio u toj grupi od 48. Prozivan je jer je bio zaokružen crvenom olovkom i izdvojen. Đever Hamid je takođe bio zarobljen, ali je izašao jer je bio razmijenjen. Dakle, moj suprug Suda je bio zarobljen, njegov brat Hamid, i njegov sin, kao i još dva moja đevera. Takođe, đever mi je rekao da je moj muž kamionom odveden na Lukavicu. Rekli su im, da skinu pertle i kaiševe i da im više neće trebati“, izjavila je Senja Musić.
I njenom iskazu prigovorio je advokat Mićović, koji je rekao da ona ranije nikada nije pominjala Gašovića sve do danas.
Bonus video:
