"Moja prva saznanja da mi je otac Alija Bašić bio zarobljen u logoru u sportskoj dvorani u Hadžićima, bilo je između 20. i 23. juna 1992., nakon što mi je tetak Fadil Hujić izašao iz zatvora i ovo mi ispričao. Njega je Zoran Gašević, tako sam ga tada znao, za 3.000 njemačkih maraka pustio iz zatvora i preko seljaka predao ga ustašama i oni su ga nama predali. Tada saznajem da su Hadžići 'pali' devetog maja 1992., a datum pamtim je mi je to rođendan", ovako je počeo svoje svjedočenje Almin Bašić, u nastavku suđenja Zoranu Gašoviću, optuženom za zločin protiv čovječnosti.
Kazao je da su Pušara i Gašović njegovog oca Aliju Bašića sa još dvojicom zarobljenih, izveli iz logora i kombijem odveli, potom je ubijen, a njegove kosti su pronađene 1999. godine ispod planine Igman.
Svjedok je na suđenju u Višem sudu u Podgorici pred specijalnim vijećem kojim predsjedava sudija Simo Rašović, danas mnogo detaljnije ispričao svoja saznanja u zarobljavanju a zatim i ubistvu svoga oca, u odnosu na iskaz pred Ministarstvom unutrašnjih poslova (MUP) u Sarajevu 2024. godine.
"Tetak Fadilj mi je rekao da mu je moj otac pričao, dok su zajedno bili zatvoreni, da ga je Gašović priveo i da se plaši da će ga i ubiti. Nalazio se u logoru u sportskoj dvorani gdje je blo oko 600-700 zarobljenika. Od tog broja je izdvojeno njih 284 i odvedeni su u kasarnu 'Slaviša Vajner Čiča' na Lukavici. Odveli su ih Nemanja Jovičić, koji je osuđen na 13 i po godina zatvora zbog ratnih zločina i Gašović. Njih dvojica su nosili spisak od 284 zarobljenika, a od tog broja je bilo zaokruženo 48, ali je kasnije ostalo 46, i njima se grubi svaki trag i njihova tijela nikada nijesu pronađena. U toj kasarni na Lukavici, preživjeli logoraši su vidjeli krvave zidove, čuli su jauke premlaćivanja čitavu noć", ispričao je Almin Bašić.
Dodao je da mu je tetak Fadil ispričao da je pitao Gašovića: "Alija je moj šura, može li i njega izvadit?", a ovaj mu odgovorio u smislu da ga to ne interesuje.
Saznanja o odvođenju zarobljenika iz "sportskog objekta" u Hadžićima do kasarne na Lukavici dobio je od preživjelih logoraša.
"Logoraši Mehmed Musić i Almin Dželilović su mi pričali da su spisak sa imenima 280 zarobljenika odnijeli u kasarnu na Lukavici Nemanja Jovičić i Zoran Gašović i predali ga Desimiru Šarencu. Ovom kasarnom je rukovodila Jugoslovenska narodna armija (JNA), a njih dvojica (Jovičić i Gašović) su bili policajci i oni su dobili naredbu da se svi logoraši izmjeste u ovu kasarnu. Ko je trebao da bude likvidiran, bio je zaokružen crvenom olovkom. To su bili ugledni ljudi, članovi komunista, a oni bliski SDA (Stranka demokratske akcije) – bili su određeni za likvidaciju", izjavio je Bašić.
Naveo je da se razmjena zarobljenika između srpske i muslimanske strane odvijala na Kobiljači nedaleko od Hadžića, da su tamo odlazili, ali tamo njegovog oca nije bilo među logorašima.
"Tih mjeseci nisam znao u kojem se logoru nalazio moj otac. Tražili smo ga od Bijeljine do rudnika u Aleksincu u Srbiji. U avgustu 1993., doznajem od logorašice Džume Kukuruz, iz objekta 'garaža' koji se nalazi u sklopu opštine Hadžići, da je to logor smrti iz kojeg je mrtav svaki drugi zarobljenik. Dakle od nje saznajem da je 26. juna 1992., moj otac bio u logoru, i pričao njoj: 'Ubiće me Zoran Gašović'. Te noći je došao kombi i parkirao se ispred 'garaže'. Čulo se otključavanje vrata i on je rekao: 'Evo dolaze po mene'. Vrata se otključavaju i ulaze Goran ili Zoran Pušara i Gašović i izvode napolje moga oca, Aliju Kovačevića i Hamiza Hrgića. Čim su ih zveli počeli su ih tući. Moj otac je molio Gašovića: 'Molim te Zorane nemoj, šta sam ti uradio'. I kada mi je sve ovo ispričala Džuma Kukuruz, ja sam joj tek tada rekao da sam sin Alije Bašića. Istu priču sam čuo i od Zekije Šehović, koja je takođe bila zarobljena. Takođe su o ovome pričale i zaštićene svjedokinje J.D., i M.D., na suđenjima u BiH i u Hagu. J.D. je izjavila da je vidjela da Gašović udara mog oca palicom, koji posrće. Vidjela je sa vrata da su mog oca i još ovu dvojicu ubacili u kombi", izjavio je svjedok Almin Bašić.
Dodao je da su se njegov pokojni otac i Gašović poznavali od prije rata.
"Moj otac je bio pravnik u 'Hidrogradnji', a optuženi je bio bagerista, po mojim saznanjima", rekao je.
Zatim je ispričao kada su pronađene kosti njegovog pokojnog oca.
"Na padinama Igmana u selu Ušivak, našli smo grobnicu 1999. godine, odnosno u selu Vučine. Ukupno je pronađeno 80 grobinca u opštini Hadžići. Pravio se put i na tom rejonu je bilo desetak grobnica, a u zadnjoj je bilo 14 lica. Otkrio je Gašović, da li za pare ili ne, ne znam. Tada je pronađen i moj otac, koji je identifikovan 2000. godine. Polomljena mu je lobanja, vilica...", naveo je svjedok.
"Od 48 zarobljenika o kojima sam već rekao, a koji su bili na spisku zaokruženi crvenom olovkom, njih 90 odsto je bilo školovanih, uglednih i bogatih ljudi", kazao je svjedok odgovarajući na pitanja advokata Dalibora Tomovića, punomoćnika oštećene Feride Nišić.
Odgovarajući na pitanja advokata Danila Mićovića, branioca optuženog, svjedok je rekao da je Zoran Gašović u to vrijeme bio običan pripadnik srpske policije u maju 1992., ali da bi se dokazao postao je poznati kostolomac.
"Gašović je imao pretpostavljene – Tihomir Glavaš, Krstić, stari policajac Mijatović Franko, te Ratko Radić, načelnik srpske opštine Hadžići, koji je davao prljave poslove da odradi Gašović jer nije bio iz Hadžića", kazao je Bašić.
Mićović je pitao da li je svjedoku poznato da su dva kuma i dva rođaka ubijena, a da su majka i kćerka optuženog Zorana Gašovića teško ranjene 1995.
"Nemam pojma o tome. On je uradio zločine, ne bi me iznenadilo da su mu sve pobili", odgovorio je Bašić.
Advokat Mićović je prigovorio njegovom svjedočenju, ističući da u prethodne četiri izjave nikada nije pomenuo Gašovića kao danas.
"Isti iskaz, ista matrica kao i svi prethodno saslušani svjedoci, pričao čaršijske priče i posjeduje kvazi saznanja", naveo je Mićović.
Bašić je kazao da je tužilac u BiH sam određivao šta će da unese u zapisnik, te da je danas u Višem sudu u Podgorci postavljeno mnogo više pitanja, tako da se njegov iskaz proširio.
U optužnici specijalne tužiteljke Tanje Čolan Deretić, između ostalog se navodi da je okrivljeni Zoran Gašović vršio preseljenja, porobljavao bosanske Muslimane i učestvovao u ubistvima.
"To se dešavalo od juna do decembra 1992., kada je vršen sistematski napad vojske Republike Srpske i paravojnih formacija. Zarobljeni civili su odvedeni u policijsku stanicu opštine Hadžići i takozvanu garažu. Mučio je Zaima Bećirovića mjesec dana, a nakon ispitivanja ga udarao šakom, od čega je izgubio svijest. Udarao je palicom i mučio Avda Hisovića, kao i Aliju Bašića, Adila Bećirovića, Šefka Musića, Mehdi Ibrahima i Smaila, a Ekremu Haskoviću prijetio da će ga ubiti. Muja Musića je tukao, dok je 20.5. 1992., Armina Bećirovića zatvorio u garaži, te udarao pištoljem, puškom i palicom. Suada Musića je porobio bez pravnog osnova, a sve na osnovu vjere i nacionalnosti. Oštećenoj A.K. je stavio nož pod vrat, iscijepao joj košulju i silovao je iako je bila trudna", piše u optužnici.
U optužnici je navedeno da su držani u nehumanim uslovima.
"U selu Musići je ubijeno od 10 članova te porodice. Jednom civilu je ugašena cigareta na licu...", piše u optužnici.
Potom se Gašoviću na teret stavlja da je zaokružio 49 lica bosanskih Muslimana, koji su odvedeni u kasarnu u Lukavici, od čega se njih 48 vode kao nestali.
U decembru 1992., je prema optužnici, pomogao u prislinom preseljenju iz Hadžića u Vogošću, u čemu je aktivno učestvovao.
Od prvog dana pripadnik Armije Bosne i Hercegovine
Od prvog dana rata postao sam pripadnik Armije Bosne i Hercegovine, kazao je svjedok Bašić.
"Kada smo izglasali nezavisnu BiH, tada još nijesmo imali armiju, već samo teritorijalnu odbranu (TO). Predsjedništvo Republike BiH je 8. aprila 1992., proglasilo neposrednu ratnu opasnost i tada se aktivira teritorijalna odbrana. Od 15. aprila postao sam pripadnik TO, sa nepunih 21 godinu, dok je otac imao 54 godine kada je nestao", rekao je Bašić.
Musić: Meni je interes da znam đe su kosti moga oca
Svjedok Nermin Musić izjavio je danas na suđenju da je imao svega 15 godina kada je 1992. godine rat počeo u BIH, te da mu je u Hadžićima ubijen otac Adil.
"Kada se počelo 'kuhati“', sa majkom i sestrom smo izbjegli u Suhodol, iz bezbjedonosnih razloga, a zatim u Lepenicu kod Kiseljaka. Tu smo ostali dva tri mjeseca. Naša kuća je prva koja je napadnuta i pucalo se na nju. Saznao sam od amidže/strica Dževada Musića da su neke ubili u selu Musiće, a mog oca su odveli. Ismet Halid Musić je došao u selo Musiće da ih izvuče, jer je tada bio napad. Uspio je da se sakrije i nisu ga uhvatili. Gašovića nisam poznavao. Saznao sam od Mehmeda Musića i Halida Musića koji su izašli iz zarobljeništva da su malterirali i tukli ih u 'garaži' i 'sportskom objketu' u Hadžićima. Po njihovoj priči najviše ih je maltretirao Gašović. Meni je cilj da se nađe moj nestali otac. Od logoraša saznajem da je Gašović učestvovao u prozivanju i odvođenju moga oca u kasarnu na Lukavici. Bila je grupa od 260 ili 280 ljudi, od čega je odvojena grupa od 46 ljudi. Sjutra dan kada su ušli zarobljenici u prostoriju gdje su se nalazili njih 46, vidjeli su zidovi bili krvavi...O njima više nije bilo ni traga ni glasa", rekao je svjedok Musić.
Dodao je da je njegov otac Adil Musić prije rata bio moler. Naveo je da je sve informacije dobio od preživjelih logoraša za događaje u objektima "garaža", "sportski centar", "Lukavicu".
"Meni je interes da znam đe su kosti moga oca, a za ostalo imate vjerodostojne svjedoke. Ja nemam neposrednih saznanja o ratnim dešavanjima. Iz sela Kovačevići je odvedeno i ispred 'Doma' u Hadžićima ubijeno 14 lica, ali ne znam ko ih je ubio. Njihovi leševi su pronađeni u kamenolomu Krupac. Spominjalo se da je u transportu tih 14 leševa učestvovao Gašović, ali ne znam ko je pričao", izjavio je danas na suđenju.
Advokat Danilo Mićović je prigovorio njegovom iskazu, ocjenjujući da je očigledno svjedok instruiran da doradi svoja ranija kazivanja kako bi otežao krivično pravni položaj optuženom Gašoviću.
"Ovdje se radi o čaršijskim pričama", istakao je branilac optuženog.
Bonus video:
