Upravni sud Crne Gore poništio je odluku Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) kojom je odbijen zahtjev za azil koji je podnio I. B. - transrodni muškarac iz Bjelorusije.
Presudom od 23. februara 2026. godine utvrđeno je da je odluka MUP-a donijeta uz ozbiljne proceduralne i materijalne nedostatke, uključujući nerazumljivo obrazloženje, neadekvatnu procjenu međunarodnih izvora i pogrešnu primjenu standarda dokazivanja.
“Sama činjenica da transrodne osobe u Bjelorusiji mogu biti izložene diskriminaciji nije dovoljna da sama po sebi dokaže osnovan strah od progona, ukoliko nema jasnih indicija da bi baš ta osoba bila u posebnom riziku (...)”, navodi se u obrazloženju MUP-a i ističe da “bezbjednosna situacija u Bjelorusiji ne dovodi sve prisutne osobe automatski u stvarni rizik”.
Vijeće Upravnog suda zaključilo je da je rješenje MUP-a “nerazumljivo, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dati razlozi su nejasni i kontradiktorni sa dispozitivom, zbog čega se zakonitost rješenja nije mogla ispitati”, kao i da takav zaključak “nema utemeljenje u činjeničnom stanju utvrđenom u postupku”.
Predsjednik Vijeća bio je sudija Vladimir Orović, a članovi Saša Vukotić i Davor Stojković. Oni su predmet vratili na ponovno odlučivanje.
Ovaj slučaj nije usamljen. Od 27 zahtjeva za azil u Crnoj Gori od 2022. do kraja 2025. zaštita je odobrena u samo dva slučaja, u kojima su seksualna orijentacija ili rodni identitet bili osnov za zahtjev. U ranijem istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) ukazano je da se od LGBT tražilaca azila često zahtijeva dokazivanje koji je gotovo nemoguće ispuniti.
Iz MUP-a nijesu komentarisali presudu Upravnog suda.
Podaci koje je CIN-CG dobio putem zahtjeva za slobodan pristup informacijama pokazuju da je od 2022. godine podnijeto ukupno 598 zahtjeva za azil, od kojih je odobreno 58, dok je značajan broj odbijen ili obustavljen. Zahtjevi zasnovani na seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu čine svega tri odsto ukupnog broja.
Slučaj I. B. otvara pitanje načina na koji Crna Gora procjenjuje rizik u postupcima oko davanja azila, posebno kada je riječ o ranjivim grupama. Presuda ukazuje na potrebu primjene nižeg stepena uvjerenja i zasnivanja odluka na pouzdanim međunarodnim izvorima.
Bjelorusija ga smatra pornografom, Rusija ekstremistom
I. B. je upisan pri rođenju kao osoba ženskog pola, zato se u presudi, zbog formalnih podataka iz dokumenata, navodi ženski rod. U ovom tekstu koristimo muški rod, u skladu s njegovim rodnim identitetom.
Njegova priča obuhvata niz institucionalnih pritisaka i oblika nasilja koji se ponavljaju kroz različite zemlje i sisteme.
U presudi Upravnog suda navodi se da je I. B. rođen u Bjelorusiji i da je od ranog djetinjstva bio je izložen pritiscima koji su zadirali u njegov tjelesni integritet i pravo na slobodan izbor. U tužbi je naveo da je sa 16 godina postao roditelj, te da je odluka o trudnoći i porođaju donesena pod pritiskom majke, čime mu je, kako ističe, oduzeta autonomija nad sopstvenim tijelom. Bjelorusiju je napustio zbog rodnog identiteta, porodičnog nasilja, verbalnih uvreda i nemogućnosti da ostvaruje osnovna prava.
U zemlji iz koje dolazi, prema izvještaju Human Rights Watch-a iz aprila 2024. godine, Ministarstvo kulture proširilo je definiciju pornografije tako da ona obuhvata i istopolne odnose i transrodne osobe. U takvom pravnom okviru, samo javno izražavanje identiteta može predstavljati osnov za krivično gonjenje, što dodatno otežava položaj tražilaca azila. Amnesty International je zabilježio i hapšenja LGBT osoba pod optužbama za “ekstremizam”, “huliganstvo” ili distribuciju pornografije. Za I. B. to znači da samo njegovo postojanje u toj zemlji može biti tretirano kao krivično djelo.
Prema navodima presude, I. B. bježi u Rusiju. Tamo započinje tranziciju, ima pristup hormonskoj terapiji i pronalazi zajednicu. Godinama je uključen u LGBT aktivizam, vodi onlajn grupu na platformi VK i koautor je romana s LGBT tematikom.
Situacija se mijenja 2023. godine. Rusija zabranjuje zdravstvenu zaštitu za trans osobe, promjenu rodnih oznaka u dokumentima i usvajanje djece. Vrhovni sud proglašava “međunarodni LGBT pokret” ekstremističkom organizacijom, čime se otvara prostor za krivično gonjenje aktivista, uz kazne do 10 godina zatvora. Amnesty International ovu odluku naziva “sramotnom i apsurdnom”.
Posljedice za I. B. su konkretne. Njegova onlajn grupa biva blokirana, prijetnje prijavljivanjem policiji postaju realne, uz bojazan od krivičnog gonjenja, gubitka starateljstva nad djetetom i prekida medicinske terapije.
Prema međunarodnim izvještajima, taj rizik nije hipotetičan, već početkom 2024. ruski sudovi izriču prve presude na osnovu odluke o “ekstremizmu”, a do sredine 2025. dokumentovano je više desetina slučajeva krivičnog gonjenja LGBT osoba i njihovih saveznika.
I. B. je zahtjev za azil u Crnu Goru podnio 20. decembra 2023. godine, a sredinom septembra 2025. je obaviješten da, uprkos svemu, nije dovoljno uvjerljivo dokazao postojanje konkretne opasnosti po njega.
Kako je obrazloženo odbijanje azila
Kada je MUP u septembru 2025. odbio zahtjev za azil bjeloruskom državljaninu, svi pomenuti međunarodni izvještaji već su bili dostupni. Prema presudi, MUP je zaključio da I. B. nije učinio vjerovatnim postojanje individualizovanog i osnovanog straha od progona i da opisane radnje nijesu dovoljno ozbiljne, ni po prirodi ni po ponavljanju, da bi dostigle nivo progona u smislu međunarodnih standarda.
CIN-CG je u pet analiziranih presuda zabilježio da se MUP nije pojavio ni na jednoj usmenoj raspravi.
Sud, međutim, izražava sumnju u zaključak MUP-a da “problemi sa kojima se I. B. suočava ne predstavljaju opravdane razloge za zaštitu”.
Zašto sud smatra da odluka MUP-a nije zakonita
Upravni sud nije prihvatio takvo obrazloženje. Sud izričito navodi da organ “nije cijenio valjano izvještaje relevantnih međunarodnih organizacija o stanju u Bjelorusiji”, uključujući izvještaj Human Rights Watcha od 12. aprila 2024. godine i Rezoluciju Evropskog parlamenta od 7. oktobra 2021. godine, “posebno u pogledu prava LGBT osoba, dovodeći ih u vezu sa rodnim identitetom tužilje”.
Presuda dodatno naglašava da pravo EU ne postavlja strogo definisan prag dokazivanja, već upućuje na niži stepen uvjerenja u azilnim postupcima. Zbog toga se od tražioca azila ne može zahtijevati gotovo potpuni dokaz progona, već se mora procijeniti da li navodi i dokazi u razumnoj mjeri ukazuju na rizik u slučaju povratka.
Sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) prema kojoj “nije nužno dokazati da je osoba već bila progonjena, da je dovoljan stvaran i predvidiv rizik”, kao i da “tražioci azila, koji su pripadnici LGBT populacije, predstavljaju ranjivu kategoriju i samim tim moraju uživati poseban sistem zaštite”.
Takođe je ukazano da MUP nije na odgovarajući način procijenio da li se Bjelorusija, u ovom slučaju, može smatrati sigurnom zemljom porijekla, iako je to njegova zakonska obaveza.
U postupku je, prema navodima iz tužbe, bilo sporno i pravo I. B. da se izjasni o svim relevantnim činjenicama prije donošenja odluke, što je od posebnog značaja u azilnim predmetima, gdje se odluka u velikoj mjeri zasniva na ličnom iskazu.
Sud dodatno naglašava da država ne smije vratiti osobu ako postoje “značajni razlozi za sumnju da će stranac u državi u koju se protjeruje biti suočen sa stvarnim rizikom od postupanja protivnog članu 3 Konvencije o ljudskim pravima’’.
Ovaj član propisuje apsolutnu zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, a u ovom predmetu se vezuje za obavezu da država ne smije vratiti osobu ako postoji stvarni rizik od takvog postupanja.
Strah od budućnosti
Slučaj I. B. pokazuje koliko azilni postupci mogu biti složeni. Rizik ovdje nije vezan za jedan događaj ili jednog počinioca, već za kombinaciju porodičnih odnosa, društvenog okruženja, zakonodavnog okvira u dvije države, aktivizma i ograničenog pristupa zdravstvenoj zaštiti.
Dodatni sloj predstavlja koncept takozvanih sur place izbjeglica - situacija u kojoj rizik od progona nastaje ili se pojačava nakon napuštanja zemlje porijekla, bilo zbog pogoršanja prilika u matičnoj zemlji, bilo zbog aktivnosti koje je osoba preuzela u inostranstvu. U ovom slučaju, I. B. ukazivao je na oba elementa istovremeno, ali iz presude nije jasno u kojoj mjeri je MUP taj aspekt razmatrao. Sama tužba, kako je prenesena u presudi, poziva se i na mogućnost priznavanja izbjegličkog statusa sur place.
U ponovnom postupku, MUP će se suočiti i sa činjenicom da su relevantni međunarodni izvještaji nakon njegove prvobitne odluke dodatno potvrdili i produbili rizike na koje se podnosilac zahtjeva pozivao.
Aktivizam koji je I. B. vodio u Rusiji, uključujući onlajn grupu i koautorstvo romana s LGBT tematikom, u međuvremenu je dobio još ozbiljnije pravne posljedice. Prema nalazima Human Rights Watcha, ruske vlasti su u maju 2025. podigle optužnice protiv zaposlenih u izdavačkim kućama zbog distribucije fikcije s LGBT temama, uz obrazloženje da time “regrutuju” građane u ekstremističku organizaciju. Takva praksa ukazuje da aktivnosti poput onih koje je I. B. imao mogu predstavljati osnov za krivično gonjenje.
Istovremeno, situacija u Bjelorusiji se dodatno pogoršala. Parlament je 2. aprila 2026. usvojio zakon kojim se zabranjuje propagiranje promjene pola i istopolnih odnosa, pri čemu je pojam “propagiranja” široko definisan. Međunarodne organizacije upozoravaju da ta formulacija omogućava proizvoljnu primjenu zakona. Sedam eksperata Ujedinjenih nacija ocijenilo je ovu mjeru kao opasnu eskalaciju, dok su organizacije civilnog društva već početkom 2026. dokumentovale nove slučajeve progona na osnovu rodnog identiteta.
Pristup hormonskoj terapiji
Advokatica Gordana Razić iz Građanske alijanse, koja zastupa I. B., navodi da se radi o transrodnoj osobi kojoj nije bila dostupna adekvatna medicinska pomoć u kontekstu tranzicije.
Iskra Đurišić iz Asocijacije Spektra upozorava da se problem ne završava na samom postupku azila, već se nastavlja kroz svakodnevni život trans osoba u Crnoj Gori.
“Postoje ozbiljni izazovi. Nažalost, Crna Gora, iako formalno ide ka članstvu u Evropskoj uniji (EU), još uvijek nije riješila neka od ključnih pitanja kada su u pitanju osnovna ljudska prava transrodnih osoba. Neusklađenost između prividnog napretka i stvarnog života ljudi vrlo je vidljiva kada govorimo o pristupu zdravstvenoj zaštiti, uključujući hormonsku terapiju”, kazala je Đurišić za CIN-CG.
Kod trans osoba postoji i dodatni faktor rizika: vidljivost identiteta, koja nije uvijek stvar izbora. Medicinska tranzicija i nesklad između izgleda i ličnih dokumenata mogu dodatno povećati izloženost diskriminaciji i nasilju.
Đurišić ističe da transrodni tražioci azila u praksi ne mogu pristupiti hormonskoj terapiji bez regulisanog boravišnog statusa, odnosno bez dobijanja statusa rezidenta.
“To znači da osobe koje su već u izuzetno ranjivoj poziciji jer su napustile svoje zemlje zbog progona, nasilja ili diskriminacije, traženjem azila u Crnoj Gori često ulaze u dodatni krug nesigurnosti. Njihovi životi i njihova sigurnost su praktično ‘na čekanju’ dok procesi traju, a medicinska tranzicija, koja je za mnoge pitanje opšteg zdravstvenog stanja, postaje nedostupna ili odložena na neodređeno vrijeme”, navodi Đurišić.
Dodaje da prekidi terapije imaju direktne i ozbiljne posljedice.
“Nedostatak pristupa hormonskoj terapiji može dovesti do pogoršanja mentalnog zdravlja, povećane anksioznosti, depresije i osjećaja izolacije. Za većinu trans osoba, kontinuitet terapije nije luksuz, već potreba. U tom smislu, pitanje pristupa hormonima nije samo medicinsko pitanje, već i pitanje osnovnog ljudskog dostojanstva i prava na zdravstvenu zaštitu”, kaže Đurišić.
Šta slijedi
Gordana Razić objašnjava da se, nakon usvajanja tužbe, predmet vraća MUP-u na ponovno odlučivanje, uz obavezu da uzme u obzir sve navode koje je sud prihvatio. Nakon prijema presude, MUP treba da zakaže novo saslušanje i donese novu odluku. Ukoliko ona ponovo bude negativna, postoji mogućnost podnošenja nove tužbe, nakon čega bi presuda Upravnog suda bila konačna.
U ponovnom postupku, kako navodi sud, MUP mora “na nesumnjiv način da utvrdi sve okolnosti od kojih zavisi osnovanost zahtjeva za pružanje međunarodne zaštite”.
Pošto je predmet vraćen MUP-u na ponovno odlučivanje, to podrazumijeva novo saslušanje i detaljniju procjenu svih relevantnih okolnosti, uključujući i novije međunarodne izvore. MUP može ponovo odbiti zahtjev, ali u tom slučaju mora jasno obrazložiti svoju odluku i pokazati da su uzete u obzir sve relevantne činjenice.
Šta sistem ne prepoznaje
Iskra Đurišić kaže da su ovi problemi sistemski i širi od pojedinačnih slučajeva.
“Ne možemo govoriti o napretku dok se suočavamo sa ovakvim sistemskim preprekama. Važno je naglasiti da se ovaj problem ne odnosi isključivo na tražioce azila. Sistemska neefikasnost i diskriminacija pogađaju i trans osobe koje su državljanke i državljani Crne Gore”, kaže Đurišić.
Poseban izazov, kako ističe, predstavlja činjenica da u Crnoj Gori pravno prepoznavanje rodnog identiteta još uvijek nije moguće jer zakon o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja nije usvojen.
“U prvoj verziji nacrta zakona bili su uključeni i tražioci azila i stranci. Međutim, jedan od kompromisa napravljenih sa političkim elitama bio je da zakon bude dostupan samo državljanima i državljankama Crne Gore. Time je ova grupa isključena iz zakonskog rješenja, što predstavlja veliki problem za tražioce azila koji ne mogu da se vrate u svoje zemlje, a koji su utočište našli u Crnoj Gori, zemlji koja se u međunarodnom prostoru promoviše kao sigurno mjesto za LGBT osobe”, navodi Đurišić.
Razić dodaje da se u ovim postupcima ne odlučuje samo o azilu, već i o supsidijarnoj zaštiti, koja se odobrava kada osoba ne ispunjava sve uslove za azil, ali postoji realan rizik ozbiljne nepravde u slučaju povratka.
Iz civilnog sektora ističu da je problem u nedostatku političke volje. Bez usvajanja zakona o samoodređenju, unapređenja zdravstvenih protokola i uklanjanja administrativnih barijera, Crna Gora i dalje održava sistem koji isključuje i ugrožava trans osobe. Analiza pokazuje nesklad između međunarodnih obaveza i njihove primjene u praksi kada je riječ o zaštiti trans osoba. Zbog toga tražioci azila među LGBT osobama ostaju uskraćeni za adekvatnu zaštitu i u Crnoj Gori često ne nalaze razumijevanje u institucijama.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
