Gitaristi se nerijetko vole svrstati među najbolje, ali pravi test dolazi tek kada treba stati na binu rame uz rame sa svjetskim imenima. Upravo u takvim susretima Bane Jelić vidi i poseban adrenalin, ali i dozu zebnje. Nakon što je imao priliku da odmjeri snage sa Stivom Vajem, nedavno je svirao i sa Majklom Anđelom Batiom, koji je bio oduševljen njegovom izvedbom “Bumbarovog leta”, odsviranom u ekstremnom tempu od čak 340 BPM. Ipak, Jelić u razgovoru za “Vijesti” poručuje da se virtuoznost ne mjeri samo brzinom.
Njegov stvaralački svijet se pritom ne završava na muzici. Jelić se profesionalno bavi i slikarstvom i književnošću, što, kako kaže, dodatno utiče na njegovo stvaralaštvo i daje mu posebnu težinu. Kroz sopstvenu umjetnost gradi prepoznatljiv izraz, a nedavno je predstavio i spot za još jednu kompoziciju sa aktuelnog albuma “Illuminations”.
O svemu tome priča za “Vijesti”...
Nedavno ste objavili spot za kompoziciju “Blooming Hearts” koja se našla na Vašem albumu “Illuminations”. S obzirom da je pomenuti projekat objavljen prošle godine, jeste li zadovoljni kako je prošao i zašto ste za nastavak promocije izabrali baš ovaj instrumental?
Spot “Blooming Hearts” je postavljen na moj YouTube kanal prije nekoliko dana i tek od skoro sam počeo da idem po televizijama, tako da za sada još nemam pravi uvid kako je prošao, osim što vidim na mojim mrežama, Facebooku, Instagramu i u komentarima, da se ljudima jako dopao. Možda mi je ovaj instrumental i najkomercijalniji po kompoziciji, vedrini i izrazu, mada nisam zapostavio svoju virtuoznost, ona je samo sa ukusom upakovana u aranžman. Prije ove numere sam izbacio spotove “Via Dolorosa” i “Space Joker”. U planu je da uradim još sedam spotova, što znači da ću za sve pjesme imati video-klipove.
Ako uzmemo u obzir da se na Balkanu muzika često doživljava kroz tekst, emociju i poruku koju nose stihovi, da li autori instrumentalne muzike moraju da ulože dodatni napor da bi publika prepoznala priču koju žele da ispričaju? Može li se reći da je instrumentalna muzika samo za odabrane?
Mi živimo u vremenu u kojem su kultura i prava umjetnost na margini, i jako je teško zaintrigirati većinu koja, čini mi se, preferira šund i kič. Instrumentalna muzika je za posebne, za one koji imaju istančan ukus i senzibilitet. Češće su to muzičari, posebno gitaristi, koji slušaju ili se razumiju u vrijednost onoga što radim. Tako da jeste, na neki način, istina da je to muzika za odabrane, one koji su možda, na neki način, i avangarda u sjenci.
Odavno spadate među najbolje gitariste sa ovih prostora. Decenijama ste gradili tehniku, ali i prepoznatljiv autorski izraz. Kada danas uzmete gitaru da vježbate i stvarate, šta pokušavate da pomjerite - granice svojih fizičkih mogućnosti ili granice muzičkog izraza?
Ono što je mene neočekivano iznenadilo jeste to da sam posljednjih godina napredovao kao gitarista. Na albumu “Illuminations”, koji je po mom mišljenju možda i moj najbolji album, donio sam nove izraze, kako tehnički i virtuozno, tako i kompletno kao aranžer i producent. Još sam sebe iznenadio i time što sam na gitari brži nego ikad. To se može posebno vidjeti u Shorts videu na mom zvaničnom Bane Jelić YouTube kanalu, gdje sam svirao “Bumbarov let” u ekstremnom tempu od 340 BPM. Mislim da svega 10 ili 15 ljudi na cijelom svijetu može to da odsvira u tom tempu. Svakako, za takvo ostvarenje potrebno je veliko iskustvo, ali i veliki rad.
Postoji li opasnost da gitarista, posebno u svijetu virtuozne muzike, postane zarobljen u potrebi da stalno bude brži i tehnički impresivniji? Ima li granice između virtuoznosti koja služi muzici i virtuoznosti koja služi samo dokazivanju?
Naravno da postoji, ukoliko mu je cilj samo brzina. Znaš kako, ja pored brzine vodim računa da se, kada sviram bluz ili fusion, bavim i raznim stilovima, a posebno je važno njegovati kompozitorski duh. Na YouTubeu ima puno kućnih svirača koji ništa drugo ne znaju osim da sviraju brzo i kojima je to jedina svrha. Čak nigde ni ne nastupaju, a nemaju ni svoje kompozicije. Ako ih i imaju, rijetko šta od toga ima ukusa i vrijednosti. Jedno je biti sjajan virtuoz, a drugo je biti sjajan kompozitor, a treće je biti kompletan muzičar. Imao sam puno učenika koji su bili brzi ili su željeli da budu još brži i virtuozniji, ali ako primijetim da im je bluz loš, na to se vraćam i na tome radimo, jer će onda i sve ostalo imati više duše i kvaliteta. Ali to je široka tema i ne bih mnogo o tome sada. Ja sam jedan od onih koji su učili od Džefa Beka, Džimija Hendrilsa, Ala Di Meole, Ričija Blakmorea itd. Posebno su na mene uticali Džo Satrijani, Ingvi Malmstin, Pol Gilbert, Van Hejlen, Gari Mur, Stiv Vaj, Alan Holdsvort... Svako od njih je imao svoje uzore i uticaje i to je sasvim normalno - i to se čuje. Nekako mi se čini da se kod nas, na Balkanu, mnogo ljudi kritički bavi temom ko na koga liči, a to nije tako u svijetu. Kao što kaže Radomir Mihajlović Točak: “Bolje da liči na nešto i da ima nivo nego da ne liči ni na šta”. Svakako imam i svoj izraz, bez obzira na uticaje, a to će ekspert razumjeti. Ima i nešto neobično kod mene, ja se pored muzike profesionalno bavim slikarstvom i književnošću što dodatno ima težinu i uticaja na moje stvaralaštvo.
Nedavno ste imali priliku da nastupite sa američkim gitaristom Majklom Anđelom Batiom. S obzirom na to da je ovo bio svojevrsni jam session za koji se nijeste prethodno pripremali na probama, koliko je u takvim situacijama važno iskustvo i sposobnost da reagujete u trenutku, a koliko tehnička pripremljenost?
Nisam imao nikakav problem što se tiče brzine ili virtuoznosti. Mi smo u toj ravni. Veći problem na takvim susretima predstavljaju tehnički uslovi. Na primjer, sa Stiveom Vajem sam bio na tonskoj probi i tražio je da čuje kako sviram. Ja sam za svega nekoliko minuta pokazao šta znam i to je bilo presudno da odluči da ćemo svirati, ali nisam znao šta. Prvobitni dogovor je bio da sviramo pesmu Džimija Hendriksa “Voodoo Child”, međutim, kasnije mi je rekao da ćemo svirati numeru Frenka Zape “My Guitar Wants to Kill Your Mama”, koju nisam znao. Onda izađeš na binu i snalaziš se kako znaš i umiješ. Znao sam jedino da je pesma u F-duru. Slična stvar bila je i sa Batiom. Prije koncerta mi je rekao da ćemo svirati numeru Džimija Hendriksa “Little Wing”. To sam znao, međutim, tonsku probu nismo imali jer mu se žurilo. I šta se desilo? Kada sam izašao na binu, oni su tu pjesmu svirali u drop štimu, u Disu, dok je moja gitara bila naštimovana u E. Bio sam zbunjen i nisam znao šta se dešava. Nabadao sam tonove i ništa se nije uklapalo, dok nisam shvatio da im je pomjeren štim. On je zapravo zaboravio prije koncerta da mi to kaže. Poslije koncerta me je pronašao na Instagramu, što me je iznenadilo, pa smo se dopisivali. Napisao mi je sjajnu poruku za moje generalno sviranje: Zvučiš sjajno! Odličan si gitarista! Opet kažem, drago mi je što smo sinoć zajedno svirali!” Majkl je sjajan lik. Ima još jedna zanimljiva informacija. Dan prije toga u bolnici na urgentnom centru su mi sa desnog kažiprsta skinuli splint. Imao sam neko vrijeme na zglobu prsta manju naprslinu i to me je jako boljelo dok sam svirao sa Majklom.
Batio je poslušao vaš “Bumbarov let” i posebno reagovao na brzinu od 340 BPM. Da li mislite da publika i muzičari danas ponekad previše vrednuju samu brzinu, a premalo ono što gitarista zapravo govori kroz tu tehniku?
Brzina sama po sebi nije najvažnija, već sam to spomenuo. Zapravo, sve je važno: tehnika, brzina, način, osećaj, izraz, senzibilitet, fokus, flow, emocije, kompozicija, scenski pokret, koncertna izvedba itd. Kod mene je u kompoziciji sve to izbalansirano, tako da ima puno melodije i emocija, ali i kraćeg dijela gdje ću se izraziti i kao virtuoz sa izuzetnom brzinom. Ja brzinu uklapam u aranžman kao mali dio, a ne kao cilj ili jedinu svrhu. Kompozicija treba da dotakne nečim čovjeka, svakako i mene. Ako je samo brzina, meni je to ograničeno i oskudno, pa čak i nezrelo. Od onih sam koji uživaju u lijepim melodijama, ali i snazi svega ostalog.
Svirali ste sa Stivom Vajem, sada sa Majklom Anđelom Batiom. Kada uporedite ta dva iskustva, šta vam njih dvojica otkrivaju o različitim pristupima virtuoznosti i šta ste od svakog od njih mogli da naučite?
Stiv Vaj je, po meni, najveći, baš zato što je najkompletniji i najoriginalniji, iako je i on imao svoje uzore, poput Džoa Satrianija, Frenka Zape i Ravi Šankara. Vaj nema tako brz stakato kao Batio, koji više pripada neoklasičnom pravcu i ekstremno brzim muzičarima, ali su svakako obojica na samom vrhu. Kao gitarista mogu da sviram i kao Vaj i kao Batio. Tehnički sam odavno superioran, ali moj osjećaj za muziku je bliži Satrianiju i Vaju nego neoklasici poput Majkla Anđela. Ono što bih posebno istakao jeste da je velika čast svirati sa takvim gitarskim genijima svjetskog kalibra.
Zaista sam ponosan na taj dio svoje karijere, jer sam imao dovoljno hrabrosti da uopšte stanem na crtu sa njima na bini, bez obzira na neke manje probleme koji su postojali. Moram spomenuti i to da je bilo nekih naznaka da bih mogao svirati sa Ingvijem Malmstinom, koji je prošle godine bio u Beogradu, ali maestro ne praktikuje jam session na svojim koncertima. Samo da znate kakav je to adrenalin, osjećaj, pa i zebnja kad imate želju ili mogućnost da svirate sa najboljim gitaristima svijeta.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
