JEDINSTVENA VOJNA SLUŽBA ĐURKA RADIMIRA

Bokelj ratovao za dvije vojske, nosio i fes

Prije sto godina, Radimiru je sudbina namijenila da nakon austrougarske, postane prvi Bokelj u turskoj mornaričkoj floti
300 pregleda 38 komentar(a)
Ažurirano: 06.11.2016. 20:06h

Mladi rezervni podoficir Carske i Kraljevske Ratne mornarice Austro-Ugarske, Đurko Radimir iz Dobrote, sa zanimanjem je posmatrao najveću pomorsku bazu moćne imeprije - Pulu, ne znajući da će mu sudbina namijeniti da postane prvi Bokelj u turskoj mornaričkoj floti.

Te 1914. godine na sve strane dokle je pogled mogao obuhvatiti zaliv pred ovim istarskim gradom, vidjele su sive i crne siluete ratnih brodova. Među njima bila su i dva velika njemačka ratna broda, impozantni novi bojni krstaš "Goeben" i nešto manja, ali takođe moderna krstarica "Breslau".

Naređenje pretpostavljene komande na listu papira koji je nosio u ruci, Đurka je odvelo na palubu "Goebena" gdje je kao austro-ugarski vojni obveznik, stupio u službu savezničke, Ratne mornarice Njemačke. Mladi Bokelj obukao je njemačku mornaričku uniformu i postao jedan od 1.143 člana posade "Goebena".

Na mostu bojnog krstaša, komandant njemačke Mittelmeer diviziona kontraadmiral Vilhelm Soušon, nervozno je pratio raport komandira stroja „Goebena“. Vijesti nisu bile ohrabrujuće - kvar na kotlovima koji su povremeno mučili ovaj još uvijek novi brod, nije još potpuno otklonjen.

Soušon je bio pred teškim izborom jer je upravo tog 28. jula Austro-Ugarska objavila rat Srbiji. Izbijanje sukoba izmedju njihovih saveznika Njemačke za Austro-Ugare, odnosno Velike Britanije, Francuske i Rusije za Srbiju, bilo je u vazduhu. Njemački admiral nije smio dopustiti da njegovi brodovi ostanu u Puli i da ih mnogo brojniji britanski i francuski ratni brodovi „zatvore“ u Jadranu. Iako popravke kotlova još nisu bile gotove, Sušon je naredio hitno isplovljavanje, ka zapadnom Mediteranu.

U isto vrijeme, prvi lord britanskog Admiraliteta, Vinston Čerčil upozorio je komandanta britanske Sredozemne flote, admirala Arčibalda Majlna da mora zaštititi francuske brodove i ako je ikako moguće, uništiti „Goeben“.

"Goeben" i "Breslau" stigli su 3. avgusta ispred alžirske obale, ističući ruske zastave da bi zavarali Francuze. Čim je objavljeno stupanje u rat Njemačke sa Francuskom, Soušonovi brodovi, podigli su njemačke barjake i granatirali alžirske luke. Soušon je potom primio hitan radiogram od njemačkog ministra Mornarice, admirala Alfreda Tirpica, sa naredbom da se "Goeben" i "Breslau" odmah punom brzinom upute za Tursku sa kojom je u međuvremenu, njemačka Vlada postigla tajni sporazum o savezništvu.

Britanci su se svim silama trudili da "ulove" Njemce. Suluda trka Mediteranom prekinuta je pred noć 5.avgusta kada su "Goeben" i "Breslau" pobjegli Britancima, uplovili u italijansku luku Mesina i krenuli do 1.000 milja udaljene Turske, gdje su na ceremoniji u Konstantinopolju formalno predati Ratnoj mornarici Otomanske imperije koja im je dala nova imena "Yavuz Sultan Selim" i "Midili". Njemačke posade ostale su na brodovima, dodavši turske fesove na svoje uniforme.

Kontraadmiral Soušon postavljen je za komandanta RM Turske, a podoficir na "Goebenu"- sada "Yavuzu", Đurko Radimir postao je vjerovatno jedini Bokelj koji je ikada služio u mornarici Otomanske imperije.

Za Rusiju vitalan prolaz od Crnog mora do Mediterana kroz Bosfor i Dardanale bio je definitivno zatvoren, a Britanci i Francuzi više tim putem nisu mogli doći do svog moćnog saveznika na sjeveru. Tako je "Goeben" postao ratni brod koji je bez ispaljenog metka, drastično promijenio geopolitičku sliku svijeta i sam tok Prvog svjetskog rata.

Odobrovoljena ustupanjem dva moderna ratna broda, Otomanska imperija je već 30. oktobra 1914. objavila rat članicama Antante i prihvatila savezništvo sa Njemačkom i Austro-Ugarskom.

Đurko Vjekov Radimir koji je avgusta 1914. formalno postao turski mornarički podoficir, rođen je 28. februara 1892. u Dobroti, u jednoj od najistaknutijih starih bokeljskih pomorskih i brodovlasničkih familija. Nautičku školu je završio 1910. u Kotoru, da bi nakon dvije godine u Trstu položio i ispit za zvanje poručnika trgovačke mornarice.

Do 1914. plovio je, prvo kao kadet, a onda i oficir na parobrodima prvenstveno kompanije "Tripkovich" iz Trsta, a pred izbijanje Prvog svjetskog rata je kao rezervni oficir, mobilisan u Mornaricu Austro-Ugarske. Mladi bokeljski pomorac je sa brodom koji je promijenio ime u "Yavuz", prošao mnoge bitke protiv Rusa na Crnom moru, odnosno Britanaca i Francuza u Dardanelima. O tome svjedoči njegov dnevnik koji je on na zvaničnom formularu za mornarički tzv. "Observationbuch", vodio na "Yavuzu". Taj dnevnik danas se, uz mnoge druge fotografije, dokumente i predmete iz života kapetana Đurka Radimira, čuva u porodici Đurkovog bratanića, Zorana Radimira u Kotoru.

Zanimljivo je da je iako formalno brod države u kojoj je zvanična religija bio islam, na "Yavuzu" čitavo vrijeme Prvog svjetskog rata obavljana isključivo hrišćanska - katolička i protestantska vjerska služba. Jedina promjena je bila što mise nisu održavane nedjeljom, već petkom kada muslimani inače klanjaju svoju centralnu sedmičnu molitvu.

Brodom je i dalje sve do januara 1918, komandovao njegov „originalni“ njemački komandant, kapetan bojnog broda Rihard Akerman.

"Yavuz“ i krtsrica "Breslau“ koja je u RM Turske dobila novo ime „Midili“ bili su pravi „trn u oku“ Antanti jer su ti moderni i brzi ratni brodovi često napadali ruske luke Sevastopolj, Odesa, Novorosijsk i Batumi, kao i pomorski saobraćaj na Crnom moru. Pri tome je „Yavuz“ u nekoliko navrata pretrpio i značajna oštećenja u sukobima sa ruskim ratnim brodovima, obalnom artiljerijom ili zbog nailaska na podvodne mine.

Zbog straha od superiornog "Yavuza", Rusi su tokom cijelog Prvog svjetskog rata sve svoje bojne brodove Crnomorske flote stalno držali zajedno i tako ih slali u misije. Brojčana nadmoć je po njima, bila jedini način da se u eventualnom susretu sa "Yavuzom" njihovi brodovi uspješno nose sa modernim i snažnim turskim bojnim krstašem.

Krajem aprila 1915. još od teških oštećenja od udara u dvije mine nepotpuno opravljeni najjači turski ratni brod, uključio se u odbranu Galipolja u Dardanelskom tjesnacu gdje su se prethodno iskrcale britanske, australijske i novozelandske trupe uz pomoć britanske i francuske flote.

Prema Đurkovima sjećanjima, još od mina oštećeni “Yavuz” je, nagnut na stranu od prodora vode, tada danju izlazio u Bosfor i Dardanele gdje je u dva navrata bio pod vatrom britanskih bojnih brodova, kako bi pomogao braniteljima turske obale. Noću bi se krstaš vraćao na hitne popravke u brodogradilište. Turci su u Galipoljskoj kampanji čiji je akter bio i Đurko Radimir na “Yavuzu”, odnijeli veliku pobjedu nad Britancima i njihovim saveznicima. To je bio i jedan od najtežih poraza Antante u Prvom svjetskom ratu, a pored ostaloga, rezultirao je i odlaskom Vinstona Čerčila sa pozicije prvog lorda britanskog Admiraliteta i najvećom mrljom u impresivnoj karijeri tog čuvenog vojskovođe i državnika.

Đurko Radimir nastavio je nakon Galipolja, sa “Yavuzom” voditi bitke protiv Rusa na Crnom moru da bi aprila 1916, bio prekomandovan nazad u Austro-Ugarsku. Za iskazanu hrabrost i požrtvovanje tokom službe u turskoj, njemačkoj i austro-ugarskoj Mornarici, Radimir je dobio više medalja i odlikovanja tih zemalja, a koja se danas takodje čuvaju kod njegovih potomaka u Kotoru. Sačuvan je i Đurkov fes sa mornaričkom vrpcom i oznakom bojnog krstaša "Yavuz Sultan Selim“.

Od pape dobio najveće odlikovanje

Po završetku Prvog svjetskog rata Đurko Radmir je u Trstu ispit kapetana duge plovidbe i vratio se plovidbi na trgovačkim parobrodima, kompanija “Tripkovich” iz Trsta, “Milošević” iz Dobrote i “Oceania” iz Sušaka gdje je bio i zapovjednik.

Njegovo bogato ratno iskustvo iz Turske cijenili su i u Kraljevskoj mornarici Jugoslavije gdje je Radimir bio rezervni poručnik. Pomorsku službu kapetan Đurko je napustio 1923, a već naredne godine u Splitu se zapošljava kao direktor putničke agencije “Transoceanik” i na tom mjestu ostaje do 1945.

Nakon toga službuje u Upravi pomorstva FNRJ, Direkciji pomorske plovidbe i Direkciji luka srednjeg Jadrana u Splitu. Đurko je osim za pomorstvo i navigaciju, talenat imao i za niz drugih aktivnosti. Svestrano obrazovan, govorio je francuski, njemački, italijanski i engleski jezik i svirao je više instrumenata.

Po povratku u Dobrotu nakon rata, prije nego što se ukrcao na trgovačke parobrode, u rodnom je mjestu vodio folklornu sekciju i bio član tamburačkog društva “Zora”. Kasnije je u Splitu bio istaknuti član uprave tamošnjeg Sportskog društva, odnosno veslačkog kluba “Gusar” koji je tridesetih godina prošlog vijeka, bio prvak Evrope i osvajač brojnih medalja na mnogim medjunarodnim takmičenjima.

Đurko je u Splitu bio i jedan od najagilnijih u tamošnjem vrlo aktivnom i jakom Udruženju Bokelja, kao i u Bokeljskoj mornarici gdje je bio major. Kapetan Đurko Radimir bio je oženjen kontesom Ankom Visković, koja je sa bratom Josipom, bila posljednji izdanak te čuvene peraške pomorske familije. Đurko i Anka nisu imali djece.

Za svestrano angažovanje i doprinos crkvenom životu Kotorske biskupije, papa Pavle VI odlikovao je kapetana Đurka Radimira 17. aprila 1969. ordenom Viteškog reda Svetog Grgura sa diplomom, što je najveće odlikovanje koje Rimokatolička crkva daje civilima.

Po povratku iz Splita u zavičaj 1952, kapetan Đurko se posvetio naučno-istraživačkom radu, pa u Istorijskom arhivu Kotora temeljno sređuje arhivsku građu bivše Dobrotske opštine i objavljuje niz veoma značajnih članaka o pomorskoj prošlosti Boke u Godišnjaku Pomorskog muzeja iz Kotora. Umro je 1977. i pokopan je na groblju kod crkve Svetog Mateja u Dobroti.

Galerija

Preporučujemo za Vas