Božana Mandalinić jedna je od najstarijih, ako ne i najstariji stanovnik Nikšića. Na mali Božić, 14. januara, puni 105 godina. Mnogo, kako reče, za dva života, a ne za jedan. A za vijek duži od stoljeća baka Božana je doživjela i preživjela mnogo toga.
Rođena je u Kraljevini Crnoj Gori, a zatim su uslijedile Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevina Jugoslavija, Federativna narodna republika Jugoslavija, Socijalistička federativna republika Jugoslavija, Savezna Republika Jugoslavija, Srbija i Crna Gora, i na kraju, opet Crna Gora. Samo ovoga puta bez kralja. I ratove je teško pobrojati - rođena je za vrijeme prvog balkanskog rata, a onda su došli drugi balkanski rat, Prvi i Drugi svjetski rat, raspad Jugoslavije.
„Možda ću se zbuniti dok pričam, jer velike su ovo godine, a moj život ne bih ispričala ni za tri dana. Dosta me muke ubilo. Teško je kada ostaneš sam, kada ti svi od roda, roditelji, sestra i braća, umru, kada sahraniš kćerku i sina. Ni slutila nijesam da ću ovoliko živjeti. Mislila sam da ću, kao najstarije dijete, prva otići na onaj svijet, ali izgleda da je sudbina htjela da doživim ovoliko godina. Kada znam šta sam sve prošla i sama se čudim kako sam dočekala ove godine“, priča za „Vijesti“ Božana, koja živi sa sinom, snahom, troje unučadi i kćerkom.
Sa Vukom, koji je umro 1981. u 67. godini, izrodila je četiri kćerke i dva sina. Nažalost, jedna kćerka je umrla u četvrtoj godini, a sin prije nešto više od 20 godina. Ona pamti sve i čuva uspomene, jer ponekad čovjek i od uspomena živi.
„Rodom sam od Škuletića iz Pješivaca. Muž i ja bili smo selo do sela. Bilo je dobro dok se nije zaratilo. Tada su ljudi živjeli od stočarstva i poljoprivrede. Onda je došao rat i mnogi su otišli u šumu da traže slobodu. Jedan brat je završio u njemačkom, a drugi u italijanskom logoru i dugo nijesmo ništa znali o njima. Roditelji, srednji brat i sestra su otišli u šumu, a Talijani su im zapalili kuću i štalu i uništili sve što su mogli. To mi je teško bilo, da ne može teže. Brat i majka su u ratu ranjeni, otac i sestra, koja je imala 12 godina, poginuli su na Sutjesci“, drhtavim glasom priča Božana.
Voljela bi, priznaje, da je otišla zajedno sa njima, jer teže joj je bilo ovako - ništa nije znala o svojima, a ona i muž vječito na udaru neprijatelja.
„Kamo sreće da sam i ja s njima otišla, umjesto što sam se udala. Oni su ratovali i gotovo, a ja sam stalno bila na oku neprijatelju. Muž je dva puta bio u zatvoru. Mene je jedan đever spasio što sam ostala živa. Teško sam preživjela rat“, riječi su starice, koja je nakon rata bila jedna od onih koje je kolonizacija odvela u Vojvodinu.
Otišla je sa bratom, snahom i dvoje djece, a muž joj se pridružio pošto je rasprodao stoku. Iako su u Vojvodini imali sve što im treba, nedostajali su joj najbliži i krševita Crna Gora.
„Tamo sam kćerku sahranila, ali i sina rodila. Bilo je tamo lijepo, ali meni je bilo teško i stalno sam tražila da se vratimo. Patila sam što sam sama, daleko od svojih i vratili smo se nakon tri godine. Onda smo došli u Nikšić. Prvo smo živjeli kao podstanari, da bi iz tuđe kuće polako radom napravili svoju. Muž je radio u Željezari, gdje se i penzionisao, a ja sam dobila boračku penziju, jer sam za vrijeme rata radila za partizane, za svoje, za svoj rod“, kaže starica.
Ona tvrdi da je teško nositi tolike godine:
„Do prije dvije godine sam znala da izađem ispred kuće i radim oko cvijeća, ali sada nemam snage. Sada uzmem toljagu i izađem vani, ili me neko od ukućana pridrži. Evo, ove godine sam morala i putem pisma da glasam, jer nijesam mogla da odem“.
Božana ima sedmoro unučadi, od 15 do 54 godine, 14 praunučadi (najmlađe ima 12, a najstarije 31 godinu), i troje čukununučadi - bliznakinje stare četiri godine i čukununuka rođenog prije šest mjeseci.
Kao najteže trenutke izdvaja smrt sina i dan kada su njeni otišli „u šumu, a Talijani im sve zapalili“, dok su joj najdraži momenti rođenje djece i dan kada je saznala da joj je srednji brat živ.
„Ne daj bože da iko moj doživi 105 godina. Da mogu da vratim vrijeme unazad, mijenjala bih dosta toga. A kod ljudi bih, da mogu, uticala da se ne mrze, svađaju, da se ne ubijaju. A toga je bilo i nekad i sad. Mladima poručujem da uče, završe škole i da nađu svoj put. Da ne mrze jedni druge i da budu složni“, poručila je baka koja je, kako reče, najbolje živjela u Titovo doba.
„U Titovo doba svi smo imali sve. A danas je tako i tako“, zaključuje Božana.
Sudbina joj odredila dug život
Ne zna, priznaje, koji je recept za dug život. Njoj je sudbina, smatra, odredila da živi duže od stoljeća. Nije to, kako kaže, ni zbog hrane, ni zbog lakog sna, jer da je tako ne bi dočekala ove godine.
„Šta zatražim, to mi stvore. Kada ustanem, a to ne bude rano, prvo popijem kafu i dva rofitana jaja. I to mi je do ručka. Supu obavezno pojedem, a ostalo kako kad. Hljeba malo jedem, mada nikada nijesam ni jela puno hljeba. Slabo spavam“, kaže baka Božana. Dodaje da njene najbolje prijateljice više nijesu među živima, ali da u komšiluku ima nekoliko starica koje su prešle devetu deceniju.
Božana rado gleda turske serije, a od sportista voli najviše Novaka Đokovića. Voljela bi da i unuka Miša, koji je fudbaler, gleda na televiziji.
„Svi su mi dobri i sa svima sa ponosim, ali posebno na najmlađeg unuka Miša, koji vodi računa o meni i najviše me pazi“, kaže ponosno i pokazuje medalje njenog fudbalera.
Bonus video:
