NARODNA IGRA ČEKA TITULU NEMATERIJALNOG DOBRA

Trusa - nijema priča iz kola

Neobična igra iz kolašinskog kraja specifična je po tome što se za vrijeme njenog izvođenja ne čuje ni pjesma ni svirka
403 pregleda 1 komentar(a)
KUD Mijat Mašković, Foto: KUD Mijat Mašković
KUD Mijat Mašković, Foto: KUD Mijat Mašković
08.02.2019. 07:35h

Među četrnaest igara iz kolašinskog kraja, za nematerijalno kulturno dobro u Crnoj Gori nominovana je i stara igra trusa, specifična po tome što se za vrijeme njenog izvođenja ne čuje ni pjesma ni svirka.  U Kulturno-umjetničkom društvu (KUD) „Mijat Mašković“  očekuju da će se njihov naporan istraživački rad isplatiti, pa da će nadležni procijeniti da ta i ostale  igre zaslužuju da se i nađu na spisku nacionalnih nematerijalih kulturnih dobara. 

To bi, do sada, bio najveći uspjeh u očuvanju nasljeđa Kolašina.

Kako objašnjavaju u tom KUD-u, u mnoštvu neistraženih elemenata crnogorskog plesnog nasljeđa nijeme igre u kolu se ne spominju, osim sporadično u okviru posmrtnih rituala. Zastupljene su parovne igre iz Crmnice i Spiča,  ali „nijema“ zajednička mještovita igra u kolu nije bilježena sve do istraživanja Davora Sedlarevića. U Crnoj Gori izvodi je jedino kolašinski KUD. 

Do otkrivanje te igre došlo je slučajno, ali u  stvari, uz veliku upornost i nadahnutost istraživača. Priča o trusi počinje 2009. godine, kada na preporuku profesorica Gordane Roganović i  Olivere Vasić, Sedlarević započinje istraživanje u Kruščiću, selu u Bačkoj koje su kolonizovali stanovnici nekadašnjeg Sreza kolašinskog. Cilj je bio da se u toj izdvojenoj „oazi“ zapišu i analiziraju sjećanja najstarijih stanovnika koji su 1945. godine napustili svoje razrušene domove i otišli na dalek i neizvjestan put. Mišljenja iskusnih etnokoreologa da su tamo očuvani mnogi zaboravljeni dijelovi nasljeđa pokazala su se kao tačna. 

Istraživački tim koji su činili tada student  Sedlarević i Nebojša Tepić, uz mentorstvo Vesne Karin, započinje mukotrpan proces prikupljanja plesne i muzičke tradicije, ali i značajne etnološke građe. Kako do tada skoro ništa u vezi sa plesovima nekadašnjih crnogorskih Brda nije publikovano, kreće „borba“ sa terenskim upitnicima i nepoznatom narodnom terminologijom. Od jednog od najstarijih kazivača Radisava Vidakovića bilježi se igra kukunješ bez muzike, a od Jelene Šćepanović neimenovana „nijema“ igra u trokoracima. 

„U etnokoreologiji su poznati slučajevi da se iza jednog naziva krije više igara. To je posljedica zaboravljanja i prenošenja tradicije iz jednog kraja u drugi. Netipičnog igračkog obrasca za kukunješ, tokom demonstracije te igre kazivačima u kolašinskom kraju ona se identifikuje kao nijema igra trusa. Izvođena je „šutke“, „bez išta“, dakle bez ikakve pjesme ili svirke“, objašnjava Sedlarević.

Znajući da su nijeme igre zastupljene u dinarskom području, naročito u Bosni i Hercegovini, a da su gornjomorčka i uskočka sela nekada pripadala staroj Hercegovini, Sedlarević i direktor kolašinskog Centra za kulturu  Branislav

Jeknić „slažu kockice“ i intervjuišu  stanovnike sela Krnja Jela i Ljevišta - Radomira Živkovića i Bata Krkovića koji prepoznaju trusu i navode je kao veoma „staro kolo uz koje se samo trupalo“. 

„Nažalost, „komande“ koje su bile određeni znak za promjene u igri su zaboravljene i naziru se tek u tragovima. Krucijalan dokaz daje jedan od najboljih poznavalaca narodnog života Radomir Perošević - nekadašnji autor mnogobrojnih dokumentarnih emisija o tradiciji Crne Gore. On mi je gvorio  o trusi iz sela Sirovac i to da se izvodila uz 'cucanje' ‒izgovaranje formule 'ccc, ccc' u ritmu koraka, koja je vjerovatno bila oponašanje nekadašnjeg zvuka ćemera ili toka“, kaže rukovodilac KUD „Mjat Mašković“.

Vraćajući se kolonistima,  dobija i podatke od Jovice Vukovića iz KUD-a „Durmitor“ da se jedna varijanta truse izvodila nekada i u Pivi. U selu Požnja naišlo se na zanimljiv trag koji bi mogao dovesti do komande „sitno“,  u varijanti koja je snimljena tokom ovogodišnjeg Etno-kampa Kolašin.

Na terenu su govorili: “Mi ne igramo kako drugi svira!”

Još nekoliko igara koje na repertoar ulaze iz Srbije i Bosne mogle su se izvoditi uz pjesmu, sviralu, „usnu muziku“ – usnu harmoniku, tamburicu, češalj – ali, što posebno ističe Sedlarević, i nijemo, u nedostatku muzičara, pri čemu igrački obrazac nastavlja svoj život nezavisno od muzičke pratnje. To je, objašnjava on,  sve u skladu i sa prethodnom praksom regije koja ne poznaje igru uz svirku, ili kako kažu na terenu „Mi ne igramo kako drugi svira!“. 

„Zanimljivo je koliko je starih igara ostalo zaboravljeno i da nije postojala želja da se uopšte istraže. Ušuškani u jugoslovenski folklorizam, zaboravili smo na sopstveno nasljeđe i trudili se da ga umjetnički 'upakujemo' oduzimajući mu osnovne odlike, a najviše ruralnost, koja je, po mom mišljenju, prednost, a ne mana crnogorskih igara“, kazao je Sedlarević “Vijestima”.