Nesreća poput one sa podmornicom K-219 od 3. oktobra a 1986. godine, u vodama Atlantskog okeana, oko 600 milja sjeveroistočno od Bermuda, morala se dogoditi prije ili kasnije. Ipak, iz te katastrofe naučene su mnoge lekcije iz sigurnosti koje se i danas primjenjuju u svijetu.
Kapetan bojnog broda u penziji Igor Kurdin, u vrijeme incidenta zamjenik komandanta na podmornici, tako je za “Vijesti” okarakterisao katastrofu tokom koje je svijetu zaprijetila opasnost od termonuklearne eksplozije nekoliko hiljada puta jače od Černobilja.
Kurdin je sada predsjednik Udruženja podmorničara i mornaričkih veterana Rusije iz Sankt Peterburga, a ovih je dana boravio u Tivtu u posjeti kolegama iz Udruženja podmorničara Crne Gore. Sa njima je pored ostaloga, podijelio i svoja sjećanja na incident sa K-219.
U ranu zoru 3. oktobra 1986. ogromno, crno tijelo sovjetske strategijske balističke nuklerne podmornice K-219 tiho se kretalo na 85 metara dubine u vodama Atlantskog okeana, oko 600 milja sjeveroistočno od Bermuda.
Čelični div dugačak 132 i širok 11 metara, sa skoro 10 hiljada tona deplasmana, već mjesec dana nalazio se na uobičajenoj borbenoj patroli, vozeći uz istočnu obalu SAD, spreman da u slučaju potrebe odmah na arhineprijatelja SSSR, ispali ubojiti borbeni komplet od 16 balističkih raketa sa nuklearnim bojevim glavama.
Hladni rat je bio na vrhuncu. Strategijske podmornice-raketonosci obiju strana, patrolirale su dubinama okeana sa svojim balističkim projektilima već programiranim da pogode ciljeve - velike gradove u SSSR-u i SAD-u.
Dok se svijet tek počinjao spoznavati sve efekte katastrofe u Černobilju 26. aprila 1986, K-219 pod komandom kapetana bojnog broda Igora Britanova, nepunih pola godine kasnije u Atlantiku, daleko od očiju svjetske javnosti, doživjela je problem- u lansirnu cijev broj šest polako je počelo prodirati more.
„Oglasio se alarm i komandant je naredio dizanje podmornice na tzv. sigurnu dubinu od 46 metara i uključivanje pumpi. Iako je posada za manje od minuta preduzela sve potrebne mjere za slučaj takve havarije, u 5 i 38 časova, dvadesetak minuta po otkrivanju prodora vode, u lansirnoj cijevi broj 6 došlo je do velike eksplozije. Raketa što je na sebi imala dvije nuklerane bojeve glave, raznijela je gornji dio lansirne cijevi i njen poklopac,a kroz veliku rupu na palubi, u podmornicu je nahrupila ogromna količina vode. U odjeljku broj IV gdje su se nalazile lansirne cijevi, poginuo je raketni oficir Aleksandar Petračkov i dvojica mornara, požar se intenzivirao i otrovni dim i gasovi počeli su se širiti brodom“, priča Kurdin.
Bilo bi žrtava i u SAD
Za razliku od podmornice na kojoj je služio, Kurdin je u jesen 1986. imao mnogo više sreće jer je, prije neko što je K-219 isplovila na patrolu, on poslat na specijalistički kurs u Moskvu. Njegovo mjesto privremeno je zauzeo kolega sa druge sovjetske podmornice klase „Yankee“, identične sa K-219.
„Bez obzira što tada nisam fizički bio na podmornici, razgovarao sam sa svim mornarima, podoficirima i oficirima K-219 kada su se oni vratili u SSSR i do tančina proučio svaki detalj incidenta o kome sigurno danas znam mnogo više i od samog komandanta Britanova“, kaže Kurdin koji je o tome napisao i više članaka u stručnim časopisima u Rusiji i SAD, kao i dvije knjige.
Prema njegovim riječima, Britanov je uspio da vanrednim mjerama, teško oštećenu podmornicu podigne na površinu. K-219 je izronila i radio vezom, Komandu Ratne mornarice SSSR u Moskvi, obavijestila o incidentu, a svim sovjetskim ratnim i trgovačkim brodovima u blizini oštećene podmornice naloženo je da se najvećom brzinom upute ka K-219 i pokušaju joj pomoći. Požar u odsjeku IV među balističkim raketama koje su nosile ukupno 32 nuklerane bojeve glave nije jenjavao, pa je svijetu zaprijetila opasnost od termonuklearne eksplozije koja bila nekoliko hiljada puta jača od Černobilja, jača čak i od istovremene detonacije ukupne količine svih klasičnih bombi i granata upotrebljenih u Drugom svjetskom ratu.
Osim raketa, jačini eksplozije koja bu sigurno prouzrokovala ogromnu štetu i žrtve na istočnoj obali SAD, doprinijela bi i detonacija nukleranih bojevih glava kojima su bila opremljena dva torpeda, kao i eksplozija dva nuklearna reaktora koja su pogonila podmornicu.
Preminjin se žrtvovao
„Tokom cijelog dana posada se nadljudskim naporima borila da savlada požar i brojne kvarove. Da bi bili 120 odsto sigurni da su reaktori isključeni i da neće doći do nekontrolisanog topljenja njihovoj jezgra i time nuklerane eksplozije, dvojica dobrovoljaca - oficir mašinske grane poručnik Nikolaj Belikov i mornar Sergej Preminjin u gumenim zaštitnim odijelima, sa maskama i korištenjem posljednjih preostalih količina vazduha za disanje u bocama, uputili su se u reaktorsko odjeljenje u VII odsjeku. Oni su u odjeljenje koje je bilo preplavljeno dimom i otrovnim isparenjima i gdje je vladala temperetaura od preko 70 stepeni Celzijusa, ulazili dva puta da do kraja mehanički spuste i osiguraju sve četiri kontrolne šipke na lijevom reaktoru.
Belikovu je poslije drugog ulaska pozlilo, tako da se Preminjin sam vratio treći put u prostoriji i uspio da spusti preostalu šipku. Nažalost, Preminjin je, zarobljen u vrelom reaktorskom odjeljenju, umro ostavši bez vazduha, a njegovu agoniju preko interkoma pratili su komandant i osoblje u centrali podmornice. Jedno vrijeme on je mogao govoriti sa Sergejem i hrabriti ga da pokuša otvoriti jedan ventil koji bi možda smanjio pritoisak i omogućio da se vrata otvore, ali već iscrpljeni mornar to nije mogao učiniti. Klonuo je, više nije mogao ni govoriti i samo je na pozive mog prijatelja, mašinskog oficira Genadija Kapitulskog, odgovarao kuckanjem mikrofona o pod, da bi ubrzo i to prestalo...“, opisuje Kurdin herojsku smrt 19-godišnjeg mornara.
U međuvremenu, na poprište incidenta stigli su neki sovjetski brodovi na koje je komandant Britanov odmah evakuisao skoro svu posadu svoje podmornice, ugroženu otrovnim isparenjima i dimom, jer su sve zalihe rezervnog vazduha za disanje u bocama bile su potrošene. Sa još šestoricom oficira, Britanov ostao je na svojoj podmornici, do posljednjeg trenutka se boreći da spase svoj brod. Onesposobljenu podmornicu na kojoj se požar među raketama postepeno gasio, u tegalj je uzeo sovjetski trgovački brod „Krasnovardejsk“, ali je čelična sajla pukla, a K-219 je polako počela da tone, jer je u nju prodiralo more.
Napokon kada je situacija već postala potpuno beznadežna, Britanov je po izričitoj naredbi iz Moskve, u jutro 6. oktobra kao posljednji čovjek, napustio podmornicu. Samo dva minuta nakon što je on otišao ona je potonula.
„Mislim da je osnovni uzrok incidenta bila činjenica da su sovjetske podmornice u to vrijeme vrhunca Hladnog rata, eksploatisane do krajnjih granica - naprezali su se i brodovi i ljudi na njima koji međutim, vršeći svoju dužnost prema domovini, nisu govorili o propustima i problemima kojih je bilo, i kojih su oni kao odlični profesionalci, i te kako bili svjesni. Nesreća se morala dogoditi prije ili kansije“, kaže Kudrin.
Teorija o sudaru sa američkom podmornicom nije tačna
Po knjizi „U neprijateljskim vodama“ koju je Kurdin u međuvremenu o incidentu na K-219 napisao sa dvojicom koautora iz SAD, 1997. u SAD je snimljen istoimeni akcioni igrani film sa holivudskim zvijezdama Rutgerom Hauerom, Martinom Šinom i Maksom fon Sidouom u glavnim ulogama. Za dramaturške potrebe, film je nešto prerađen u odnosu na stvarne događaje, pa je u njemu uzrok havarije na K-219 sudar te i američke nuklearne podmornice-lovca „Augusta“ koja je navodno, pratila sovjetsku podmornicu. Teorija o sudaru sa američkom podmornicom jedno je vrijeme i zvanično zastupana od RM SSSR-a kao uzrok havarije i gubitka K-219, a što su Amerikanci uvijek odbacivali.
„Ne, zaista se nije desio nikakak sudar naše sa američkom podmornicom. U Atlantiku u blizini istočne obale SAD tada je operisalo osam sovjetskih balističkih podmornica. „Augusta“ nije pratila K-219, već jednu našu podmornicu klase „Delta“, 43 milje sjeveroistočno. Godinama kasnije, sreo sam se sa njenim tadašnjim komandantom, kapetanom Džejmsom fon Saskilom, ali mi on nije želio ništa detaljnije reći o tome što su tada oni radili. Ipak, jedan podoficir sa „Auguste“ , mi je kazao da su oni, kružeći pod vodom na periskopskoj dubini oko K-219 tokom operacije spašavanja, nehotice prekinuli tegalj koji je našu podmornicu spajao sa trgovačkim brodom koji je pokušavao odvući nazad u SSSR“, kazao je „Vijestima“ Kurdin.
Prema dostupnim podacima, samo dvije nedjelje nakon što je K-219 potonula, „Augusta“ se zaista u tom rejonu sudarila sa drugom sovjetskom balističkom podmornicom, K-279 tipa „Delta“, ali se sve završilo samo sa manjim oštećenjima na oba ratna broda.
Izvučene mnoge lekcije
Iz žrtve i gubitaka K-219 naučene su mnoge vrijedne lekcije iz sigurnosti koje su kasnije primjenjivane na podmornicama.
Nakon penzionisanja, Kurdin već godinama intenzivno radi nam povećanju sigurnosti podmorničara, pa je tako avgusta 2005. kada je ruska ronilica AS-28 „Priz“ ostala zarobljena na dnu Pacifika, zapetljavši se u podvodne instalacije u blizini Kamčatke na 190 metara dubine, Kurdinovo pravovremeno javno obraćanje na televiziji koje je vidio britanski vojni ataše, bilo odlučujuće da Britanci na vrijeme ponude tu pomoć i spasu sedam članova „Prizove“ posade.
Galerija
Bonus video:
