KUZMANOVIĆ ZA "VIJESTI" O SKOKU SA 9.205 METARA BEZ KISEONIKA

Preskočili Himalaje, ušli u istoriju

“U grupi su svi nosili kacige, sem zastavnika Koraća i kada su iskočili, svima su viziri trenutno bili zaleđeni”
504 pregleda 2 komentar(a)
Ažurirano: 14.08.2016. 16:13h

Kada se upalila zelena lampica, njih 12 potrčali su do otvorene rampe u repu "Anuške", kako padobranci tepaju "Antonovu" AN 26. Skok u bijeli ambis i u istoriju uslijedio je nepunu sekundu docnije - pri brzini od oko 500 kilometara na sat i spoljnoj temperaturi od čak minus 50 stepeni Celzijusa!

Ove slike ne blijede u sjećanju Nenada Kuzmanovića (50) iz Beograda, jednog od najpoznatijih i najuvažavanijih padobranaca na prostorima bivše Jugoslavije, iako je prošlo više od 12 godina. Tog 12. maja 2004, grupa od 12 iskusnih padobranaca Vojske Jugoslavije (VJ) i MUP-a Srbije koju je tada Kuzmanović predvodio kao potpukovnik VJ, skočila je sa 9.205 metara visine bez upotrebe kiseonika, što grupno nikada prije, a ni poslije njih niko nije pokušao. Ovaj skok i dalje je nezvanični svjetski rekord.

Sada penzioner, Kuzmanović je nedavno boravio na crnogorskom primorju i obilazio prijatelje, među njima i Baranina Benka Kralja u čijoj je "Paraliji" za "Vijesti" evocirao uspomene na ovaj jedinstveni skok.

U njegovoj padobranskoj knjižici upisano je preko 3.500 skokova, počev od 1990. kada je kao mladi potporučnik JNA, rodom iz Bijeljine, na svoj zahtjev iz Podgorice prekomandovan u Niš u čuvenu 63. padobransku brigadu u kojoj je postao i vođa slavnog takmičarskog tima "Nebeske vidre".

"Kada sam iz brigade otišao u upravu avijacije, došao sam na ideju da oborimo stari državni rekord od 8.190 metara iz 1994. u kojem sam takođe učestvovao. To je bila visina iskakanja, a rekord se po FAI pravilima mjeri dužinom slobodnog pada. Bio sam tada vođa "Nebeskih vidri" i početkom 2004. na pripremama na Kopaoniku, sa nama je bio i jedan starješina "Kobri" koji se spremao da osvoji neki vrh na Himalajima na koji se do tada niko nije popeo. Rekao sam mu u šali, "skočićemo iznad tebe i Mont Everesta", priča Kuzma, kako ga zovu poznanici.

Vojnom transporteru AN 26 plafon leta je "po knjižici" bio 8.350 metara, pilot potpukovnik Zinaid Ibraković, čuveni Ibra, rekao je Kuzmanoviću da se "ne sjekira", da će avion olakšati maksimalno, uzeti goriva minimalno i skinuti sa "Anuške" sve što je nepotrebno, čak i radio-stanice,"jer je bio važan bukvalno svaki kilogram".

"Garantovao mi je da ćemo preskočiti Himalaje. Tako je i bilo, poletjeli smo sa Batajnice u nepoznato nakon dvomjesečnih priprema da izbjegnemo hipoksiju - nedostatak kiseonika koji dovodi do smrti. U hiperbaričnim komorama smo se spremali da u vazduhu izdržimo čitava tri minuta bez kiseonika, do visine od 5.000 metara na kojoj je moguće normalno disanje. Disali smo kiseonik u avionu, nismo mogli da vjerujemo da je Ibra prebacio visinu", nastavlja Kuzma.

U grupi su svi nosili kacige, sem zastavnika Radoslava Koraća koji je "imao brile i maramu", vjerovali su da, kako piše u deklaraciji, viziri kaciga neće zalediti. Međutim…

"Kako smo iskočili, svima su viziri trenutno bili zaleđeni, ništa nismo vidjeli. Pred vama je sve bijelo, i ja sam kao i svi ostali počeo da grebem vizir misleći da je led sa spoljne strane, ali, bio je iznutra, od kondezacije. Neprijatan osjećaj, strah od sudara pri velikim brzinama, srećom, kad se odledilo na oko 4.000 metara i kada smo "progledali", sve je bilo u redu. Naredio sam da se padobrani otvaraju što niže, Koraća i pokojni Džimi Jandrić su pustili da im automati odrade ispod 600 metara. Kad smo se prizemljili, na Batajnici opšte oduševljenje, šampanjac… Ljudi danas skaču i sa te visine, ali, imaju kiseonik, i nikad ne skaču u ovolikoj grupi . Mi možda nismo davali akcenat da je to zaista bio podvig u svjetskim razmjerama, kolege iz drugih armija nisu mogli da vjeruju šta smo uradili", priča Kuzmanović.

Sagovornik "Vijesti" je postao pukovnik u 38. godini života, otišao u penziju četiri godine kasnije, 2008. U međuvremenu, nastupio je kao reprezentativac Vojske Srbije na Vojnom svjetskom padobranskom prvenstvu u Indiji.

Karijeru punu kurioziteta tamo je dopunio još jednim - u Indiji je bio jedini pukovnik takmičar. Najmanja visina sa koje je skakao bila je 150 metara.

"Tu se ne nosi rezervni padobran, niti se ima vremena da se o bilo čemu misli, to je još uvijek bezbjedna visina. Prije par godina na Evropskom prvenstvu u skoku na cilj u Rusiji, domaćini su bacilli cijeli nalet sa sto metara, kako su se napunili padobrani, oni su nakon tri sekunde već bili na zemlji", dodaje Kuzma.

Zahvaljujući njemu, formiran je padobranski klub “Arhistratig” koji okuplja veterane 63. Padobranske brigade sa svih strana, i koji organizuje Balkanski skok prijateljstva, manifestaciju na kojoj skaču padobranci iz svih bivših jugoslovenskih republika, ali iz Rusije, Belgije, Bugarske, Grčke, Kipra, Španije, Italije… Upravo je na prošlogodišnjem Balkanskom skoku prijateljstva, koji je okupio padobrance iz 12 zemalja, došlo do još jednog Kuzminog rekorda-u jednom danu, iz jednog aviona iskočio je sa ocem i sa sinom.

"Moj otac je takođe bio oficir, na službi u Bijeljini počeo je da skače jer je to bio uslov da izađe sa jednom instruktorkom padobranstva. Napravio je tada 11 skokova, a onda imao skakačku pauzu dugu 55 godina. Lani mu kažem, "Ćale, ajde da skočimo nas sva trojica iz jednog naleta, to bi bio rijedak prizor", i očekujem da ću morati da ga ubjeđujem, kad on meni kaže "Kad treba da budem na aerodromu". To je bilo kasno popodne, došao je ujutro, došao je i moj sin Miloš, na opšte oduševljenje svih prisutnih smo to uradili", priča Kuzma.

Na kraju razgovora za ”Vijesti”, Kuzmanović se prisjetio i avanture sa generalne probe obaranja rekorda 2004. koja se slobodno mogla naći u filmskom serijalu "Umri muški". Dan uoči Svetog Vasilija, kaže Kuzma, navukli se oblaci, pa je navigator umjesto na batajničku vojnu, bacio padobrance posred surčinske civilne piste.

"Odmah sam vidio u slobodnom padu- nema dvije piste, tu je okrugla zgrada muzeja vazduhoplovstva, i onda još veći šok- na pragu piste avion na polijetanju! Bježali smo od “Lufthanzinog” aviona, proletio je na nekih stotinu metara ispod nas. Mi doskačemo na početak piste, kad oko nas iskaču žandarmi sa otkočenim ”heklerima”, misle- napadaju teroristi! Mi vičemo “naši smo”, oni “Vidi, i srpski su naučili", zaključuje Kuzma.

Sa "Nebeskim vidrama" osvojio sve što se može osvojiti

Porodični amblem porodice Kuzmanović je svakako padobran-skače i Nenadova supruga, sin je izrazio želju da nastavi sa skakanjem, još samo sestra da skoči. Kuzma u karijeri nije imao otkaz padobrana, samo je na jednom takmičarskom skoku imao samootvaranje rezervnog padobrana, no, to je prošlo bez ikakvih problema.

Sa "Nebeskim vidrama" je osvojio sve što se moglo osvojiti u SRJ, SCG i u Srbiji, a padobranstvo ga prožima neprestano i u civilnom životu-istog dana, kada je uveče na svojoj Hondi “Šedou” dojezdio u Crnu Goru, imao je u jutarnjim satima skok sa prijateljima na Lisičijem Jarku u Beogradu.

Motociklistička kaciga mu je ona koju prilikom skokova nose ruki “desantniki”, a na majici mu je grb legendarne “Šezdeset treće”…

Galerija

Preporučujemo za Vas