Podgorica je pred Drugi svjetski rad bila mala varoš u kojoj je narod teško živio, ali u međusobnom skladu i uvažavanju. Većina stanovništva je bila puka sirotinja, ali ipak mi se čini da je narod bio zadovoljniji i srećniji. Bilo je druženja, pjesme i igre. Valjda smo zbog toga i imali dosta Podgoričana, koji su baš znali da pjevaju i sviraju, kaže za “Vijesti” Milorad Mikan Lisičić.
Međutim, koliko god teško vrijeme bilo, čak i tada je u Podgorici bilo nekoliko kulturno umjetničkih društava, kuće se nijesu zaključavale, mogao je komšija kod komšije da uđe i da uzme što god mu treba bez pitanja.
“I pored neimaštine, dijelilo se sve. Ljudi su bili prisniji, pa se muka mogla podijeliti, a onda je i sve lakše. Danas se narod otuđio, više nema toga”, kaže Lisičić.
On je istakao da se u samoj varoši teško sastavljao kraj sa krajem, ali da oni koji su živjeli na periferiji mnogo bolje su prolazili.
“Zato što su držali stoku, koja je imala gdje da pase na brojnim livadama”.
Lisičići se smatraju za jednu od najstarijih porodica u Podgorici, a osamdesetdvogodišnji Milorad kaže da pamti mnogo detalja iz prošlosti, kao i da je svjedok brojnih promjena i razvoja grada.
“Rodio sam se na obali Ribnice, u kući koja je bila gdje je sada zgrada nekadašnje Direkcije pošta. Tada je Podgorica imala možda nekoliko hiljada stanovnika”, kaže Lisičić.
Centar grada bio je na tom prostoru u blizini Ribnice, Tabačkog mosta. Tu je bilo i čuveno naselje Tabana, gdje su uglavnom stanovale zanatlije, na tom potezu je bila i velika klanica, gdje se stoka spremala za potrebe vojske i druge.
“U zgradi, koja je bila klanica, kasnije posle rata smještene su bile gradske službe. U blizini kasapnice nalazila se pijaca. Kod Sahat kule je prije rata bila željeznička stanica, kojom je dopreman građevinski materijal. Rijetke su porodice, koje su živjele dobro, ali bilo ih je. Sjećam se da je u staroj kamenoj kući gdje je sada groblje na Čepurcima, bila Dječija bolnica”.
Kako je istakao Lisičič, od nekadašnje Podgorice, nažalost malo toga je sačuvano, smatra da su čelnici od Drugog svjetskog rata pa do današnjih vremena ipak mogli bolje da planiraju i vode računa o zaostavštini.
“Ono što znam o davnim vremenima, da kada su Turci došli da osvoje ove krajeve, Podgoričani su izabrali delegaciju na čelu sa jednim Lisičićem, koja je srela Turke na Medunu i dogovorila da se Podgorica bez otpora preda”, priča Milorad.
Kako je kazao, Tabački most je dobio naziv po majstorima tabašima, koji su to obrađivali kožu.
Podgorica je za vrijeme Drugog svjetskog rata pretrpjela ogromno razaranje.
“Savezničko bombardovanje Podgorice nanijelo je strahovite žrtve i razaranje. Tada su mnogi spas potražili u pećinama, to je bio dom mnogih Podgoričana tada”, rekao je Lisičić.
Istakao je da je grad bio zasut bombama, bilo je i onih koie nijesu eskplodirale i koje se i dan danas nalaze kad se otvore nova gradilišta za zgrade.
Nekada smo se svi znali u gradu
Grad se toliko izgradio i naselio, da kako kaže Lisičić, često se dešava da ne sretne nikog poznatog.
“Nekada smo se maltene svi znali. Ali, naravno da grad treba da se razvija i širi, nemam ništa protiv toga”, kaže Lisičić.
On ističe da se danas ne zna šta je centar Podgorice, odnosno da bi pravi i jedini trebao da bude onaj stari sa Ulicom slobode i okolinom.
“Ne može da bude da je centar i preko Morače i Delta i City kvart, ipak treba da se zna. Ali isto tako I taj pravi centar treba urediti”.kaže naš sagovornik.
Bonus video:
