PROFESOR ENGLESKOG POSTAO JAGODAR

Bjelopoljac od 30 ari jagoda zaradi profesorsku platu

Goran Drobnjak kao prepreke za razvoj ovog biznisa na sjeveru vidi jake zime i male subvencije poljoprivrednicima
435 pregleda 23 komentar(a)
Goran Drobnjak, Foto: Jadranka Ćetković
Goran Drobnjak, Foto: Jadranka Ćetković
09.02.2019. 20:39h

Mladi profesor engleskog jezika, a donedavno i novinar, Goran Drobnjak već pet godina se uspješno bavi uzgojem jagoda u Pavinom Polju, na četrdesetak kilometara od Bijelog Polja. 

Iako nema nikakvih dodirnih tačaka sa strukom, niti je to porodična tradicija  Goran nije slučajno u jagodarstvu. Da bi radio ovaj posao, uvjerava Goran, moraš osjećati ljubav prema tom poslu, bez obzira na ekonomsku stranu. 

Na ideju za bavljenje uzgojem kraljice među voćem, ovaj  tridesetpetogodišnjak je došao nakon dugog razmišljanja o načinima sticanja dodatne zarade, posebno kada profesorska plata nije bila dovoljna za izgradnju kuće i pristojan život u prigradskom naselju. 

Znajući koliko je sjever, a posebno pavinopoljski kraj  bogom dan za uzgoj jagodičastog voća zbog nadmorske visine od 900 metara Goran se odvažio i zasadio prve are jagodnjaka. Posebna prednost u razvoju kako voćarstva tako i povrtarskih kultura, ističe on,  je u tome što zbog nadmorske visine i hladnije klime voće i povrće stižu znatno kasnije od većine proizvedenog iz centralnog i južnog regiona, gdje tada prestaje berba.

Skromni zasadi na po pet ari vremenom su uvećani do šest puta. Danas, sa ponosom ističe Goran ulaganje u trideset ari jagodnjaka može da donese jednu godišnju profesorsku zaradu. 

Goran objašnjava da na putu uzgoja ovog voća postoji više prepreka, koji često utiču da ljudi odustanu od ulaganja. 

„Najveća opasnost su kasni mrazevi i snijeg od kojih rod nije bezbjedan skoro do početka ljeta“, kaže Goran.

Naš sagovornik kao drugu prepreku u razvoju ovog, ali i bilo kojeg drugog poljoprivrednog biznisa, vidi “u slabom ili bolje reći nikakvom  subvencionisanju države” manjim proizvođačima:

„Naime, prosječnom seljaku koji živi od svog rada skoro da je nemoguće da se zaduži pet do deset hiljada eura, koliko mu je potrebno za podizanje novog zasada ili kupovinu neophodne mehanizacije, da bi ostvario pravo na subvenciju. U toj poziciji je devedeset odsto seljaka na sjeveru. Mi smo veoma malo tržište i da bi bili konkurentni na inostranom tržištu na prvom mjestu moramo povećati površinu zasada ili da stimulišemo firme koje se bave otkupom da budu prisutnije, što trenutno nije slučaj”.

Naš sagovornik tvrdi da iako je otkup nešto bolji nego prije pet godina i dalje je loše organizovan, a uzgajivači do same berbe nemaju sigurnu informaciju da li će, kome i pod kojim uslovima prodati svoj proizvod, koji kao kvarljiva roba ne može da čeka. 

Na samo 15 kilometara od crnogorske granice, u Brodarevu postoje uređeni otkup i cijene. 

„Tako, dok se ovdje recimo malina prodaje oko 1,5 eura, prošle godine u Srbiji su poljoprivrednici imali siguran otkup po cijeni od dva eura, da ne pominjemo koliko je u Srbiji lakše podići zasada. Osim dobre volje i malo zemlje sve dobiješ od države ili privatnih firmi, počev od rasadnog materijala preko agro tehnike, savjeta stručnjaka, a tu pomoć poljoprivrednik plaća tek kada dobije prve zasade i to radi kroz višegodišnju otplatu”. 

Umjesto da pomogne sitnim poljoprivrednim gazdinstvima da ojačaju i nađu svoje mjesto na tržištu, on tvrdi da je Crna Gora pogrešnom agropolitikom,  dajući povoljne kredite velikim prerađivačkim firmama samo krpila njihove gubitke. Pri tom te firme ništa nisu ulagale u proizvodnju. 

„Kada bi država promijenila agropolitiku i olakšala sitnim poljoprivrednim gazdinistvima, ili bar smanjila donji limit minimalne površine koja može da dobije subvenciju, to bi osnažilo i podstaklo  razvoj crnogorskog sela“, ocijenio je Drobnjak.  

Tvrdi da nijesu tačne tvrdnje ministara da Crnogorci neće da rade, jer ljudi hoće da rade kada znaju da imaju podršku, podsticaj i sigurnost plasmana.  On smatra da je jedan od načina razvoja poljoprivrede učiniti subvencije dostupnim što većem broju poljoprivrednika.

Drobnjak: Subvencijama protiv umrtvljenog kapitala

Koliko god da zasadite jagoda pokrićete troškove i imati zaradu, a ukoliko zasadite dvadeset do trideset ari, uz primjenu propisanih mjera prihod može da bude u visini jedne godišnje zarade u prosvjeti.

Da bi preživjela zimu na sjeveru se jagoda sadi najkasnije početkom avgusta, a rod stiže tek deset mjeseci kasnije, dok na primjer jagoda zasađena u martu u Zeti donese prihod iste godine. 

Upravo ta umrtvljenost kapitala koji se uz postojeće rizike vraća tek poslije skoro godinu dana, u velikoj mjeri otežava razvoj i širenje te proizvodnje. 

To je još jedan razlog velike potrebe subvencija države, a da ne pominjemo uvoz iz Srbije i Makedonije koji uništava domaću proizvodnju

Loš uvoz šteti domaćim proizvođačima

Cijena jagoda na veliko do prije nekoliko dana je dostizala dva eura po kilogramu, ali  zbog velikog uvoza jagoda iz Srbije,  čija ispravnost još nije provjerena, cijena je pala i na  euro do 1,20.

 „Takav uvoz šteti domaćim proizvođačima. Ukoliko bi željela da zaštiti domaću proizvodnju Crna Gora bi trebalo ili da reguliše i ograniči uvoz ili stimuliše domaćeg proizvođača i osigura mu konkurentne cijene“, pojasnio je Drobnjak. 

Smatra da  je najveći problem stručanjaka što imaju diplome, ali nemaju praksu.